Ima tome kada sam čitala u jednim dnevnim novinama tekst ugledne kulturnjače i mišljenja sam da je ta više cirkus, nego žena ali ima svoje mjesto u društvu. Tako je baš ona prezentirala planove EU i namjere ulaganja gomile novca u kulturu. Tu će onda neki manje komercijalni festivali dobiti novac, kao i kazališna umjetnost, te žudim za time da će pravi ljudi donositi odluke. Iako, znam da se sve svodi na politički prikladne, nema veze što nisu stručni. I da bi izašli iz tog vrtloga prosječnosti, treba nam društvo s kriterijima. Naravno, to je iščezlo, taj intelektualni elitizam i kredibilitet postignut radom, te rezultatima.

Davno sam zaključila da je Hrvatska zemlja cirkusa, a Zagreb grad festivala. Ne spavam od početka devetog mjeseca i ne stižem obići sve te festivale koji se nude.

Baš iz prisnosti posjetila sam i Festival novog cirkusa, odnosno Red Room Kabare, taj me događaj zanima i sociološki, baš da provjerim ulogu žene. Sedam godina pratim „Festival novog cirkusa“ koji organizira Ivan Kralj, okružen dobrim, pametnim i vrijednim ženama. Anita Tripalo je ta koja me navela da se dublje involviram u ovu pojavu. Iako je festival neželjeno dijete, gotovo kao da je žensko, ipak, Ivan zna koliko žene vrijede pa je u svojoj maniri - 2011. izdao knjigu „Žene i cirkus“.

Izložba Socijalizam i modernost: umjetnost, kultura, politika 1950. - 1974. bavi se, saznajemo iz najave, time kako su globalni okvir hladnoga rata i jugoslavenska verzija socijalizma utjecali na oblikovanje pojma modernosti, moderne umjetnosti, arhitekture, dizajna i popularne kulture.

Plakat Dado, Saponia, Zagreb, 1958. godine, Savo Simončić, Zlatko Zrnec Njeni autori – Ljiljana Kolešnik, Tvrtko Jakovina, Sandra Križić Roban, Dejan Kršić i Dean Duda – pitaju se na koji su način umjetnička produkcija, urbanizam i svakodnevni život bili određeni novim društvenim uređenjem i pripadajućim procesima.

Već sam naziv izložbe obećava obuhvatan uvid ("umjetnost, kultura i politika") u točno definirano razdoblje prošlosti (1950-1974). Pritom ostajemo uskraćeni za objašnjenje zašto je odabran baš taj vremenski okvir. Kao početna točka u deplijanu se spominje najprije 1962. (Titov posjet Sovjetskom savezu), pa 1948. (Jugoslavija izbačena iz Informbiroa), pa 1961. (osnivanje Pokreta nesvrstanih) itd, a kao završna točka navodi se Bućanov plakat Bijelo na bijelom iz 1975.

Znači, na početku se posjetioca uvodi u povijesni i politički kontekst, dok je na kraju dovoljno navesti jedno umjetničko djelo koje bi trebalo predstavljati "metaforu konačne iscrpljenosti visokomodernističkog projekta". Tekst deplijana, kao i sam postav, odaju činjenicu da su na projektu sudjelovali stručnjaci iz različitih područja, pri čemu se vrlo lako može zaključiti tko je radio koji dio izložbe – što nije samo po sebi nužno negativno – no u ovom slučaju koncepcija nije sasvim konzistentna.

Liberté, Egalité, Fraternité: Savršena je ljubav ona koja nas čini nesretnima.

„Ne vole oni koji ne pokazuju svoju ljubav“, otvorio mi se kolačić sudbine na fejsu. To je toliko jednostavno. Kad mi nije jasno što osjećam ili kad osjetim, da nešto ne ide kako bi trebalo, onda tražim odgovor u nekim slučajnostima. U vezi između konstelacija zvijezda s mojom sudbinom. Baš u tom trenutku znam da odgovor imam, ali ga ne mogu prihvatiti.

Freud je rekao da slučajnosti ne postoje. Sve podsvjesno znamo, konstruiramo svoju stvarnost prema onome čemu težimo. Jednom mi se učinilo da mi je sloboda draža od kaveza, ali onda kad sam dobila slobodu sjetila sam se sigurnosti kaveza. To samo znači da bolujem od Stochlomskog sindroma. Naizgled paradoksalna emocionalna reakcija koja se javlja kod osobe koja trpi nasilje, a sastoji se od rađanja simpatije i naklonosti žrtve prema svom mučitelju ili tlačitelju. Možda se ovo čini drastičnom izjavom, ali mislim da je to posljedica mojeg života u Hrvatskoj posljednjih godina. S druge strane slušam svoje kolege, šefove, meni drage, važne osobe koje volim i mnoge druge koji pate od Jeruzalemskog sindroma. To je napad psihičke konfuzije pri dolasku u sveti grad Jeruzalem. Zabilježeno je da neki labilni posjetelji Jeruzalema bivaju svladani snažnim vjerskim ozračjem u gradu u kojemu se susreću tri vjere, da padaju u duboki vjerski zanos, koji uključuje i halucinacije i iluziju o vlastitom povijesnom poslanju. Primjerice, neki si umisle da su Isus Krist. Moja okolina na koju bih trebala računati ne shvaća kako to nije realno, niti racionalno stanje. Takvo stanje je vrlo destruktivno. Ovaj problem muči i one koji su odlučili ostati iskreni prema sebi, istražiti izgubljeni identitet i kroz umjetnost reći što misle.

Konzumiram kulturne događaje za koje procjenjujem da imaju umjetničku vrijednost.

Vidim da se vrednuju mnoge stvari minulog vremena, te se mnogi bave komparacijom - kako se živjelo nekad, a kako se živi sad. Dogodio se val opće depresije, vlada nesigurnost, bazično preživljavanje, raspadaju se brakovi, ljudi se ubijaju ili ubijaju druge, uglavnom baš kao za vrijeme Velike depresije (1929.-1933.). Oprezni ljudi koji na sve misle, koji sve predviđaju, stalno upadaju u klopke, jer računati na poteškoće, znači stvarati ih. Nije lako biti čovjek i donositi prave odluke. Time se pozabavio Oliver Frljić u svojoj predstavi „Mrzim istinu“. Predstava prikazuje obiteljski nukleus, izvor svih naših nesigurnosti, patnji, izgubljenosti i nemoći.

Nakon tri dana u pustopoljskom kompleksu bivše vojarne izvan Šibenika kojoj je za vrijeme Terranea udahnut jako dobar život, evo me nazad u Zadru. Nisam htjela i nije mi se dalo za vrijeme festivala opisivati kako je, jer mi se čini da Ravno do dna, Potlista i ostali daju pravovremeni info, a i draže mi je napraviti jedan generalni pregled. I?

Nakon 3 glavna dana festivala, ja jedva čekam slijedeću godinu.

Treba iznajmiti neku sobu il' apartman dolje u Zablaću (hint: Konoba Batana, domaće vino). Kampiranje je bilo fun, ali slijedeće godine će biti još veća gužva i trebati će se poštenije izorganizirati.

^{Alice Glass u publici, srijeda negdje oko 01:30 na Aqua stageu.}

^{Alice Glass (Crystal Castles) ispred publike.}

^{La Roux, dan prvi.}

^{Elly Jackson sa prvom jaknicom.}

^{Elly Jackson sa drugom jaknicom.}

^{Dan drugi, Janelle Monae.}

^{Kao što se vidi iz priloženog, slikala sam sa idiotom iz publike. Isprike na zrnima :)}

^{Dan drugi, 02:45: Handsome Furs}

^{Lujka Zgodnokrznašica.}

^{Najmanji (Aero) stage: Handsome Furs}

^{Najveći (Terra) stage: Novelle Vague}

Prvi dan The Suuns, drugi dan Janelle Monae i treći dan The Fall, to su mi bili favoriti po danima. No pustimo favorite, odabir bendova jako je pametno napravljen, tako da se našlo za svakoga po svašta, ali se osigurala i odlična posjećenost sva tri dana.