Harry Potter - fenomen koji je preživio

Kada je prije nekoliko mjeseci internet preplavila vijest o važnoj obljetnici, u čijem sadržaju se moglo pročitati ime najpoznatijeg čarobnjaka na svijetu uz neprestano ponavljanje broja dvadeset, nisam previše obraćao pažnju.

Možda iz razloga što je Harry Potter bilo ime o kojem ste mogli pročitati nešto novo doslovno svaki dan, pa vas takve vijesti nisu previše zanimale. J.K. Rowling zasigurno je opet oborila neki rekord ili je otvoren još jedan fakultetski studij koji će kroz deset godina analizirati utjecaj čarobnjačkih igračaka na dječju kreativnost. Ništa neobično za ovaj književni serijal.

Tek kasnijim detaljnim iščitavanjem hrpe članaka shvatio sam da je čitavi bezjački svijet zapravo euforično slavio dvadeseti rođendan "Dječaka koji je preživio". Vijest da je prije 20 godina, 26. lipnja 1997., u Engleskoj prvi puta objavljena knjiga o Harry Potteru iskreno me začudila. Kao dijete koje je odrastalo uz ove knjige potpuno sam zanemario činjenicu da knjige, kao i ljudi, imaju svoju starost i rođendane te da su Harry i njegov Kamen mudraca stari već dva desetljeća.

Od metloboja do vječnosti

Razlog mojoj nevjerici mogao bi se vrlo lako naći u njegovoj popularnosti. Harry Potter je ime toliko aktualno i satkano u kraticu pop kulture da od 1997. do 2017. godine ne postoji period duži od nekoliko tjedana u kojem nije bilo vijesti o njemu u svjetskim medijima. Bilo da se radilo o oborenim rekordima na kinoblagajnama, tweetu njegove književne majke J.K. Rowling ili špekulaciji o novim nastavcima. Sva ta nepresušna medijska prisutnost stvarala je lažni privid kako je Harry stalno tu i kako sedam knjiga o njegovim pustolovinama nikad ne stari.

No, zapravo, svih tih godina Harry Potter i nije stario. Oko dječaka s okruglim naočalama i ožiljkom u obliku munje gradilo se nešto mnogo veće od popularnog književnog djela. Harry Potter postao je fenomen. Fenomen koji traje već dvadeset godina i, objektivno gledajući, ne postoji niti najmanja naznaka da će to ikada i prestati. Jednom kada se fenomen pojavi, razum više ne vrijedi, rekao je teoretičar bajki Jack Zipes i pogodio u srž. Bilo bi suviše dugo i dosadno nabrajati zašto razum ne vrijedi kada je Harry u pitanju i zašto ga svi idoliziraju.

Možda kao najbolji pokazatelj fenomena nekog književnog djela mogu spomenuti nove generacije njegovih čitatelja i njihovo regrutiranje. Kada je moja generacija započela pustolovinu s Harryjem Potterom, bila je davna 1997. godina. No, ono što me fascinira činjenica je da ga sada čitaju i obožavaju čak i generacije rođene u godinama kada su izlazili posljednji filmovi, u što sam se uvjerio posjetom studiju Warner Brosa u Engleskoj. Tamo sam, prije dvije godine, turistički obišao sve unutarnje lokacije na kojima se snimala filmska verzija Harryja Pottera. Dobar dio posjetitelja činile su nove generacije klinaca koje su u čudu pričale o metloboju, putoključu i Nimbusu 2000.

Tada sam još jednom vidio da je Harry stvarno preživio, odnosno postepeno je prelazio u nešto što možemo nazvati „književnom besmrtnošću“.

Popularizacija čitanja

Danas se procjenjuje da su knjige o životu i avanturama Harryja Pottera prodane u 500 milijuna primjeraka i prevedene na 80 jezika, što mu je donijelo titulu najprodavanijeg serijala knjiga u povijesti. Fakulteti, predmeti, lektire, zabavni parkovi, odjeća, obuća, igračke, filmovi, hrana, piće i sve što se čini kao neizostavni dio jednog društva i načina života ima na sebi oznaku brenda Harry Potter. Nikad se u povijesti dječje književnosti nije dogodilo da jedna knjiga ponovno izgradi i u gospodarsko natjecanje vrati industriju kulture. Sva ta komercijalizacija i sam fenomen ovoga djela i nakon dvadeset godina će u pitanje dovesti njegovu književnu kvalitetu i autoritet J.K. Rowling kao dječje spisateljice.

Što je toliko dobroga ostavio Harry Potter kao nasljeđe generacijama koje dolaze, a koje će ga sigurno upoznati? Pa prvo, vratio je popularnost čitanju, a sadržaj i neke poruke iz svih sedam knjiga u potpunosti shvaćam tek danas. J.K. Rowling pažljivo je gradila svoje carstvo stvoreno od riječi i s izrazitim oprezom mislila na svako slovo, ime, grad i događaj. U čarobnjačkom svijetu ništa nije prepušteno slučaju. Iako je Harry Potter prvenstveno dio dječje književnosti, Rowling je svijetu podarila izrazito političku bajku u kojoj se obračunala s predrasudama, rasizmom, seksizmom i strahom od različitog.

Mnogi nisu svjesni koliko je toga Rowling odlučila ubaciti u knjige i koja inspiracija stoji iza njih. Ona je, za početak, u svom u fantastičnom djelu stvorila svijet čarobnjaka koji je baziran na krvnim kastama. Čistokrvni čarobnjaci tvorili su čarobnjačku aristokraciju, nakon njih, po važnosti dolazili su miješani čarobnjaci te oni rođeni od strane roditelja bezjaka s više ili manje ugleda. Harry Potter bio je miješani čarobnjak kao i lord Voldemort te Snape. Sličnost krvne segregacije u knjizi s ideologijom nacističke Njemačke potvrdila je i sama Rowling kada je posjetila muzej Holokausta u Washingtonu i vidjela koliko se podudaraju. Ona je kroz knjigu i likove pokazala koliko je apsurdan način vrednovanja ljudi po bilo kojoj osnovi osim po onoj koja ih dijeli na dobre i loše.

Odlike totalitarističkih režima vide se i u Ministarstvu magije te njegovu vođenju od strane Smrtonoša, kao i općenitom odnosu čarobnjaka prema goblinima bankarima. Rowling je neprestano prikazivala i socijalne razlike između likova (status obitelji Weasley - obitelji Malfoy) te osuđivala kao beznačajno i glupavo svako neprimjereno ponašanje po pitanju toga. Njezini najvažniji likovi u knjizi bili su miješane krvi: Harry kao čarobnjak, Hagrid kao polu-div polu-čovjek i Hermiona kao vještica koja je rođena od strane roditelja bezjaka.

Zasluge ispred svega

U Hogwartsu kao školi za vještičarenje i čarobnjaštvo Rowling je stvorila multikulturalnu zajednicu učenika koji nisu bili vrednovani temeljem svog spola, već svog rada i volje za učenjem. Po prvi puta u novijoj dječjoj književnosti Rowling je milijunima djevojaka i žena kroz lik Ginny Wesley pokazala kako se trebaju odnositi prema „slut-shamingu“ iliti praksi osuđivanja žena zbog njihovog seksualnog ponašanja koje probija tradicionalne uloge. Da, i na to je mislila, a Ginny je poprilično oštro stala u svoju obranu. Hermiona Granger postala je feministički simbol diljem svijeta zato što ju je Rowling prikazala kao jedan od centralnih likova i ravnopravnu članicu društva u kojem su bili Harry i Ron. Ona je trijumfirala kao pametna i sposobna vještica uvijek spremna boriti se protiv nepravde i predrasuda - ne zaboravimo napomenuti kako je upravo Hermiona osnovala S.P.E.W. udrugu za oslobođenje vilenjaka od ropstva.

Rowling je u svojim knjigama prikazala kako i muškarci mogu zaplakati i pokazati emocije te da joj je to sasvim normalno - sjetimo se samo uplakanog Nevilla Longbottma i Hagridovih suza za Kljunoslavom.

U kasnijim intervjuima Rowling je spomenula kako je cijenjeni profesor Albus Dumbledore gay, što je izazvalo oduševljenje fanova, ali i pohvale LGBTIQ+ udruga zbog bacanja svjetla na diskriminaciju koju i danas trpe gay učitelji u obrazovnom sustavu. Rowling je svjesno kroz knjige gradila radnju za dva potpuno različita svijeta jednaka samo po jednome - stupnju napretka njihovih likova.

Ovaj prvi svijet, sastavljen od tisuća riječi, napredovao je svakim novim djelom u kojemu je Neville slobodno pokazao svoje emocije ili u kojemu je Ginny odlučno rekla ne slut-shamingu. Ovaj drugi svijet, u kojemu je sastavljala te tisuće riječi, napredovao je zajedno sa svakom osnaženom djevojčicom i dječakom koji su inspiraciju i zaštitu mogli pronaći u moru snažnih Potter likova.

Zadnja izmjena: 15-11-2017 @ 09:11