Alexandros Avranas: Zadatak filma je da natjera ljude da se trgnu i emocionalno angažiraju

Preporučeno Alexandros Avranas: Zadatak filma je da natjera ljude da se trgnu i emocionalno angažiraju

Iako se obično uzima za jednog od najistaknutijih predstavnika tzv. grčkog čudnog vala, provokativni redatelj Alexandros Avranas koji je na nedavno završenom 15. Zagreb Film Festivalu predstavio svoj najnoviji film Voli ne voli prikazan u natjecateljskom programu 'Ponovno s nama', odbija se svrstati pod takvu etiketu jer ne vidi baš ništa čudno u svojim filmovima često temeljenim na bizarnim istinitim pričama iz svakodnevice. 

Ovog puta kroz priču o neimenovanom paru bez djece koji unajmljuje imigrantkinju za surogat majku, Avranas se bavi dekadentnim društvom u posljednjoj fazi raspadanja uslijed sveopćeg pada moralnih vrijednosti uzrokovanih financijskom i etičkom krizom kapitalizma. 

Njegov dugometražni prvijenac Pohlepa osvojio je sedam Nacionalnih filmskih nagrada na Filmskom festivalu u Solunu, a sljedeći film, Miss Violence, osvojio je Srebrnog lava za režiju u Veneciji 2013. godine. Režirao je i Istinite zločine s Jimom Carreyjem i Charlotte Gainsbourg, a nakon kratkog izleta u englesko govorno područje, novim filmom vraća se matičnoj kinematografiji da bi nastavio s onim u čemu je najbolji – razotkrivanju najdubljih i najmračnijih tajni društva,  ne prezajući ni u ovom filmu od eksplicitnog prikaza nasilja, glavnog razloga svoje kontroverznosti. Takav svoj status zapečatio je filmom Miss Violence, istinitom pričom o obitelji čiji sadistični otac/djed siluje vlastite kćeri/unuke i podvodi ih bogatim pedofilima, a u novom filmu vraća se staroj temi na novi način, dajući novi važan doprinos poetici opskurnosti.

U svom najnovijem filmu Voli ne voli kao i u Miss Violence, koji smo također imali prilike vidjeti u Zagrebu, bavite se obitelji odnosno njezinim raspadom i pretvaranjem u svoje najgore moguće oblike. Znači li to da obitelj vidite kao najtruliji dio društva? 

Zapravo se bavim društvom. Obitelj je produkt društva koje postaje sve brutalnije a obitelj je odličan prikaz društva u krizi. I dalje živim u Grčkoj i gledam kako iz dana u dan postaje sve gore i teže i kako kriza posljedično ubija sve moralne vrijednosti. Zbog političkih i financijskih problema grčko je društvo sve trulije. Zato mi je važno da svojim radom gledateljima ponudim neku vrstu buđenja iz sna koji mi se čini kao da će trajati zauvijek. Ljubav je također odličan primjer žrtve krize i isto je tema ovog filma jer govori o tome kakva je poruka ljubavi u današnje vrijeme.

I koja bi bila poruka ljubavi u današnje vrijeme?

Ne voli. (Love Me Not).

Osim ljubavi u krizi, film je alegorija dekadentnog društva u financijskoj i etičkoj krizi u kojem pojedinci više ne prežu ni od čega. Što vas je ponukalo da još jednom kroz istinitu priču obradite temu razorne želje za moći?

Odnosi moći i rasap morala moje su glavne teme s tim da u ovom filmu stavljam i moral gledatelja u pitanje jer će sasvim sigurno empatizirati s ubojicama i do kraja filma zaboraviti što su učinili. Tako je i s današnjim vremenom, češće empatiziramo s ubojicama i silovateljima nego samim žrtvama. Kriza tjera ljude da budu više egoistični i da se brinu samo za sebe što se pretvara u kanibalizam. Kao što je rekao Dostojevski ili neki drugi veliki ruski klasičar, umjetnost je kao san. Ima dobrih i loših snova a ovo je noćna mora. Posebno jer lik koji odlučuje provesti osvetu zbog ubijene nevine žrtve to čini samo zbog moći, da bi se osjećao moćnim. Tako funkcionira i sadizam i  upravo zbog toga smatram da je sadizam najbolji način za govorenje o moralnosti. Težak dio za gledatelja je i što film nema katarzu. Svi su na gubitku što je na neki uvrnuti način istovremeno i optimistično.

Sadizam je sad već česta tema vaših filmova. Zašto vam je važno na ogoljeli način prikazati sadističke odnose i suprotstavljati sadizam s moralnim vrijednostima?

Jer me zanimaju odnosi moći, a sadizam je igra moći isto kao i moral. Sva pravila u društvu nametnuta su od strane nekih ljudi, a sadizam stvaraju pohlepa i želja za moći. Zanimalo me i kako se kroz povijest filma mijenjao način prikaza sadizma zbog čega u Voli ne voli otvoreno pokazujem utjecaj vrlo važnog redatelja kojeg su svi uspjeli zaboraviti – Pasolinija, i njegovog filma Salo ili 120 dana Sodome. U tom filmu i ubojica i žrtva postaju žrtve uslijed igre moći i morala. S tim sam se jasno referirao na Pasolinija, ali nitko to očito nije shvatio (smijeh). 

Moram priznati da sam bila iskreno šokirana plastičnim prikazom nasilja u Miss Violence, ali ono što mi se svidjelo je način na koji se razmotava i dekonstruira istina o onome što se zapravo zbiva. Voli ne voli je režijski potpuno drugačiji, skače iz žanra u žanr. Ono što počinje kao socijalna drama završava kao sadistička horor-priča.  

Za razliku od Miss Violence, u Voli ne voli ti se čini da razumiješ sve što se događa dok sve ne ode u potpuno drugom smjeru.  Tako je i sa životom. Gledaš ljude i situacije i misliš da razumiješ, ali ne razumiješ jer je nešto skriveno iza svega toga. Naše društvo kreiralo je potrebe koje ljudi ne mogu ostvariti, a sistem koji smo stvorili poništava moralnost i humanost pojedinca. U Voli ne voli ubojice su dvoje ljudi koji smatraju da je najnormalnije nekoga ubiti kako bi si osigurali ugodniji život i to je okosnica svega. Ipak, nije bilo potrebe da se u ovom filmu bavim tabu temom kao što je to bio slučaj u Miss Violence. Iskreno, nisam više ni siguran za što je točno društvu još potreban tabu. Ionako se sve već događa.  

Možda je bolje pitanje što je za vas tabu odnosno tabu tema?

Tabu ne postoji. Ništa nije tabu jer se sve već događa. Sadizam isto tako nije tabu jer se događa stalno na realnoj i na simboličkoj razini. Kriza je također vrsta sadizma jer političari ne samo da ne rade u korist većine ljudi nego čine upravo suprotno, tlače ih. U ova dva filma o kojima pričamo bavim se fizičkim nasiljem koje je manje bolno od  sadizma nad umom. Politika je sadistička prema ljudima na drugi način koji je još opasniji od fizičkog nasilja. Ljudi u Grčkoj više ne pružaju otpor. Na početku krize otpor je bila najpopularnija riječ, a sad 8-9 godina nakon otpor je mrtav. To je ono što nasilje radi.

Da, ali kad je riječ o ovim filmovima govorimo o seksualnom nasilju i prikazu ženskih tijela kao ili viktimiziranih ili erotiziranih. U zadnjih nekoliko godina primjetan je svojevrsni trend  prikazivanja nasilja nad ženama na puno eksplicitniji i brutalniji način. Ne mogu se odlučiti da li je to na neki način rezultat veće svjesnosti o cijeni koju plaća žensko tijelo u patrijarhalnom mačističkom okruženju sve kako bi društvena eksploatacija ženskih tijela postala jasnijom ili smo došli do vrhunca besramne eksploatacije istog u komercijalne svrhe.

Upravo u tome je i stvar. Nisam siguran da bi se ovako nešto moglo dogoditi muškarcu. Moji filmovi su ženama često teški za gledanje, ali mislim da one koje su ga gledale razumiju što sam htio reći. Puno toga groznog ostaje nevidljivim ako se ne prikaže. U sedamdesetima i šezdesetima filmovi su bili puno više iskreni nakon čega je došlo vrijeme zamora od tolike iskrenosti pa se sve pokušavalo učiniti ljepšim nego što je. Sad opet dolazi vrijeme za suočavanje sa stvarnošću jer dok nešto ne vidiš ne možeš to ni osjetiti. I da, društvena eksploatacija ženskih tijela postaje jasnijom ako se prikaže onakvom kakva jest, gruba i teška. Zanimljivo, ne gubim žene kao publiku, bar nisam primijetio da izlaze iz kina zbog nasilnih scena. S druge strane, ljudi su svaki dan bombardirani vijestima o nasilju da ga više ni ne primjećuju, doživljavaju ga potpuno normalnim. Upravo u tome vidim zadatak filma, da natjera ljude da se trgnu i emocionalno angažiraju. Tako smo nedavno bili s filmom na festivalu u Solunu i bilo je puno dobrih ali i negativnih reakcija. Ali to je umjetnost, kontroverzna je. 

Tako napokon dolazimo do pridjeva s kojim vas se često opisuje otkad ste snimili Miss Violence. Kako gledate na to da vas se naziva kontroverznim redateljem?

Kontroverza mi ima smisla jer označava vrlo kreativnu borbu koja uključuje i pozitivno i negativno. Sve je dobrodošlo. Međutim, aplauz nije ono zbog čega radim filmove. Radim ih kako bi natjerao ljude da misle. Ako gledaš na film kao na ispraznu zabavu i vratiš se u realnost nakon dva sata, ta realnost je još teža i surovija. Čini mi se da ljudi miješaju probleme s problematiziranjem, promišljanjem. Ne žele više razmišljati o stvarima jer je problema previše. Živimo u svijetu u kojem sve razumijemo na prvi pogled, sve je lako za pročitati i shvatiti. I ja ponekad volim gledati zabavne filmove, ali ne mislim da nas čine boljim ljudima. Dobro je izaći s projekcije i imati osjećaje oko onog što smo upravo pogledali. Ponekad mi se čini da su svi već pomalo mrtvi, hodaju kroz probleme i krizu s čvrstim povezom preko očiju.

Dijelite li taj osjećaj i kad je riječ o suvremenom filmu?

Imam osjećaj da kinematografija danas općenito ne širi vlastite granice, sve je s filmovima pogotovo američkim, jasno i shvatljivo na prvu loptu, a to nije nešto što bih očekivao od filma. Gledamo filmove da bi zaboravili na sebe a ne da bi našli sebe. Vidim to kao dosta važno razlikovanje. Sve je tako jebeno dobro objašnjeno nema ničeg oko čega bi se trebalo dalje promišljati. Bojim se da zbog toga gubimo iz vida velike ideje.

Zadnja izmjena: 29-11-2017 @ 15:23