Tanja Mravak: U knjizi 'Naša žena' bavim se ženama čiji životi prolaze ispod radara

Preporučeno Tanja Mravak: U knjizi 'Naša žena' bavim se ženama čiji životi prolaze ispod radara

Književnica Tanja Mravak živi daleko od književne scene glavnog grada, nije posebno istaknuta u aktivističkim i feminističkim kulturnim krugovima, no unatoč tome ili baš zbog toga - svojim kratkim pričama uspješno portretira privatnu sferu dalmatinskih žena i muškaraca.

S Mravak pričamo o njezinoj novoj knjizi priča Naša žena (Hena com, 2017.), nasljednici uspješne i nagrađivane knjige Moramo razgovarati (Algoritam, 2010.).  

Tvoji likovi, muškarci i žene iz Dalmacije i Dalmatinske Zagore žive u patrijarhalnojm i konzervativnoj sredini i gotovo svi u tvojim pričama susreću likove koji su njihov antipodi, koji zrcale njihove suprotnosti i potom nešto ipak mijenjaju ili pokušavaju mijenjati u vlastitim svjetonazorima. Jesu li priče iz ove knjige nastale iz tvoje želje da na vlastiti način u tekstu bilježiš društvenu stvarnost u svojoj okolini?

Više me zanimaju načini na koje se ljudi snalaze u određenoj situaciji. Gotovo svima su to nove situacije koje tek mrvicu iskaču iz konzervativnog. Nisam pisala o ekstremima nego o sitnim pomacima i potresima male amplitude u njihovim životima, samo sam ih malo promrdala, ali dovoljno da ih izbacim iz kolotečine. Često se naslućuje da će im taj događaj promijeniti tijek života. Krajevi su otvoreni, likove ostavljam na vjetrometini. Društvena stvarnost prije su stvarnosti nego nešto što možemo nazvati nekim imenom u jednini.

Izbliza gledaš u taj patrijarhalni svijet, uranjaš u njega i ne rugaš mu se, dapače – kao da ga tvoje protagonistkinje uče voljeti i prihvaćati, umjesto da dovode u pitanje ili mu se opiru. Nisi ljuta ni kivna na patrijarhat poput mene. Kad sam čitala ove priče osjećala sam kao da iz nekog razloga ne želiš otkrivati njegovu najmračniju stranu i slojeve? Kao da ga pokušavaš pokazati boljim nego što jest?

Ne volim se nametati kao sudac u pričama. Patrijarhata se dotičem, ali on nije zamišljen kao dominatna ideja ove zbirke pa mi stoga nije bila ni namjera otkrivati njegove mračne strane. Zanimaju me suptilne naznake, one gotovo neprimjetne koje se polako uvlače u odnose. U prethodnoj sam zbirci pisala i o psihičkom i o fizičkom nasilju, ovdje me je zanimalo vrpoljenje. Onaj osjećaj kad znate da nešto nije u redu, a ne možete uperiti prstom. Ne mislim ništa dobro ni o kakvom odnosu nadmoći, bilo da dolazi s muške ili ženske strane. Patrijarhat je temeljito naškodio ženama, ali ako zbog njega muškarac postaje agresivan, nasilan, ako se postavlja kao nepogrešiv ili nadmoćan, ne mogu se oteti dojmu da je naškodio i muškarcima. Bilo što što vas priječi da ostvarite normalan, pravedan i ravnopravan odnos uništilo vas je kao ljudsko biće. Meni je prilično mračna slika muškarca koji je na nekoj ljudskoj razini udaljen od svoje žene i djece, kad ne zna tko mu je kćeri učiteljica ili u koji mu razred ide sin. I njemu i njegovoj ženi koja pokriva sva područja obiteljskog života patrijarhat je gadno naškodio. Mnogi muškarci i žene toga nisu svjesni, ponašaju se onako kako im je zadano, ne razviju svoje potencijale, vrte se stalno u istom danu i istim rečenicama. To nije bolje nego što jest, to je baš tako loše kako jest.

U knjizi „Naša žena“ baviš se primarno obiteljskim odnosima i svim onim emocionalnim silnicama koje vladaju u partnerstvu, roditeljstvu, susjedskim odnosima. S prilično umješnosti izgradila si likove majki, kćeri, tetki, susjeda, žena bez partnera, ljubavnica, braće i sestara, ali i muškaraca. No ipak, mislim da su glavni likovi u ovim pričama žene, različitih dobi i različitih svjetonazora.  Sve one pripadaju nekoj dominantnoj tipologiji „naših žena“, ni jedna nije „čudna“, potpuno „izvan normi“, ni jedna ne doživljava nasilje, odbacivanje, neprihvaćanje: sve one „krasote“ po kojima je kraj u kojem živiš poznat. Zašto?

Pogrešno je mišljenje da samo te obične „naše žene“ ili samo žene iz mog kraja doživljavaju nasilje. Nije se Istanbulska konvencija smislila zbog Dalmatinske zagore. A za ovaj tip žena sam se odlučila zato što negdje prolaze ispod radara, a njihovi životu su također mučni. Ne onako mučni kakvi su pretučenoj ženi, ali mnoge obične žene proživljavaju svakodnevna tiha maltretiranja. Ima ih što godinama ne skuhaju jelo koje vole jer to njihov muž ne voli. Ili se prestanu družiti s prijateljicama, imati hobije. Ne moraju biti udarane, ali se njihova osobnost polako briše. Takve ne idu ni u centre za socijalnu skrb ni na psihoterapije niti se ikome obraćaju. Mnoge razvedene žene ne znaju što bi sa sobom nakon razvoda jer su zaboravile tko su. Takvih je jako puno, ovaj sam se put posvetila njima.

Poznata si isključivo kao kratkopričašica. Na koji je način forma kratke priče povezana s tvojom životnom dinamikom: radnom i intimno-psihološkom?

Kratka priča je forma koja mi, baš kao što si rekla, odgovara životnom i radnom ritmu. Kad uhvatim nekih pet - šest slobodnih dana, kad mi većinu misli obuzme priča onda je u tako kratkom roku mogu i napisati, što s romanom nije slučaj. Ali ne mislim ja da je kratka priča manje vrijedna, u njoj morate na malom prostoru stvoriti situaciju koja može reći isto što i roman. A ovaj drugi dio, intimno – psihološki, također odgovara mom načinu razmišljanja i promatranja svijeta. Ponekad mi se čini da iz nekoliko rečenica među nekim ljudima mogu vidjeti njihov cijeli odnos. Postoje situacije koje vam otkriju čitav nečiji život a da nisu eksplicitne, da nisu posve izrečene. Ma mogu biti posve prešućene, kad netko zašuti na određenu temu to govori više nego da govori. I onda u priči nastojim proizvesti takvu situaciju.

Od tvoje prve i nagrađivane knjige „Moramo razgovarati“ prošlo je sedam godina.  Krećeš se sporo, ali radiš marljivo i polako, kao Mravak! Na koji način radiš na pričama i dotjeruješ ih, zanima me proces?

Nije baš da sam sedam godina pisala ovu zbirku. Ali sam prikupljala momente. Priče mi se nastane negdje u primozak, žuljaju me, razmišljam o likovima. Kad se priča skicira odlučujem tko će je ispričati, u čija ću je usta staviti. To je jako važno za moj odnos i odnos čitatelja prema priči. Čim je prikačite nekom liku ona postaje intimna, drugačije se čita nego da je pisana od strane neutralnog pripovjedača. Važno mi je i pogoditi kakvim jezikom govore, kakav im je rječnik, koje fraze koriste, odgovara li taj jezik njihovom profilu. Volim napraviti i neki čudan obrat, neko neočekivano iznenađenje, nešto čemu priča na prvi pogled uopće ne vodi. To me razgali, tad baš guštam pisati. Kad su tako osmišljene nije mi ih teško zapisati, ali zna se dogoditi i u procesu pisanja da priča ode u drugom smjeru.

U šest godina starom intervju za Jutarnji list izjavila si da tvoje protagonistice “nisu uzori za feministice” te da je “vrlo tanka granica između borbe za ženska prava i krajnosti koja je kontraproduktivna”. Možeš li nam ovdje malo pojasniti tu izjavu? O kakvim je kontraproduktivnim krajnostima riječ? Stječe se dojam da feminizam smatraš ekstremnim i nepotrebnim?

Idemo redom. Te junakinje nisu uzori, zaista, ali baš kao takve tjeraju na razmišljanje. Zašto ostaju u lošim odnosima, zašto trpe nasilje, zašto se zadovoljavaju nečim što ih ne ispunjava, zašto nemaju samopouzdanja?  U pričama nudim problem, a ne rješenje. Jednom mi je jedna starija gospođa na predstavljanju knjige u Sinju rekla da nije bila svjesna kako nakaradno izgleda razgovor nje i muža dok nije pročitala moju priču. Bila mi je to nevjerojatna pohvala i potvrda onog što radim.

A o ovoj kontraproduktivnosti bi govorila na primjeru saborskih zastupnika. Postoji kvota žena koju moraju zadovoljiti stranke na izbornim listama. I onda oni najčešće plate nekakve penale jer nemaju dovoljno žena. To je, naravno, odvratno. I to koliko to malo košta. Takvim se odlukama još više ponižava žene. Platit ćemo neku siću da vas nema i nikom ništa. Nije se tu nikoga osvijestilo koliko je važno da se žene više uključe. Kao da vam je kazna za prekomjernu brzinu tri kune. Ma uopće, kazne se primjenjuju kad već nešto ozbiljno nije u redu sa sviješću prekršitelja. Ali jednako je važan problem što ne postoji kvota sposobnih i pravih ljudi na pravom mjestu koji bi se na takvim i drugim listama trebali naći.

Da mislim da je feminizam nepotreban vjerojatno nikada ne bih primijetila sve probleme žena o kojima sam pričala. U BiH je izašla knjiga Furam feminizam – priručnik za djevojčice autorica Lamije Begagić i Marine Veličković, međutim one često napominju ali i za dječake. Nije dovoljno osnažiti žene, treba osvijestiti i muškarce jer tu leži jedan od problema kojim se feminizam bavi. Ja imam dojam da se najviše detektiraju i nastoje riješiti problemi koji su već u zreloj fazi ili eskalaciji. Ako neka pametna i vrijedna djevojčica ne upisuje studij koji želi jer joj se možda čini muškim ili misli da nije dovoljno sposobna treba se upitati što joj je to tijekom godina uništilo samopouzdanje. Ili kada odrasla žena ulazi u vezu s manipulativnim muškarcem koji je ponižava i uništava na sve moguće načine zapitam se kako nije odmah u početku vidjela da nešto s njim ne štima. Takvi su često u početku šarmantni, izvode nekakve grandiozne geste i žene padaju na to. Jer su nesigurne, jer traže potvrdu negdje izvan sebe, a od njega je neće dobiti jer je sve što on želi potvrda za sebe. A takvim, već ranjenim dušama, nije dovoljno reći trgni se ili možeš ti to. Često ih takvo što još više omete i osjećaju se krivima jer ne mogu.

Meni se čini da je cijelom našem narodu potrebna ozbiljna terapija, a kad o tome mislim ostajem bez zraka kao kad mi se nakupi gomila obaveza i poludim od nemogućnosti rješavanja. Onda krenem jedno po jedno. Jedno od toga učinit će feminizam, kao što je i nebrojeno puta do sada. Stoga, ne mislim ni da je ekstreman ni da je nepotreban, naprosto mislim da ne može niti mu je u opisu posla obuhvatiti sve segmente ženskog problema. Nemojte sad staviti u naslov Feminizam ne može obuhvatiti sve segmente ženskog problema pa da se opet idućih sedam godina nalazim na udaru. Samo želim ukazati na neke stvari koje su značajne u društvu, obitelji i politici, a trebalo bi ih se rješavati i na drugim razinama. Jel sad jasno? ;-)

Zadnja izmjena: 02-12-2017 @ 09:38