U knjizi Ministarstvo potpune sreće Arundhati Roy rastvara i liječi kolektivne i osobne traume u suvremenoj Indiji

Preporučeno U knjizi Ministarstvo potpune sreće Arundhati Roy rastvara i liječi kolektivne i osobne traume u suvremenoj Indiji

S romanom Bog malih stvari indijskoj spisateljici Arundhati Roy realizirao se scenarij o kojemu sanjaju svjetski pisci: s debi romanom ući na svjetsko literarno tržište na velika vrata, prodati milijunske naklade i osvojiti Man Booker Prize. Najprodavanija indijska autorica svih vremena sve to uspjela je već u svojoj 36 godini.

 

Njen novi roman Ministarstvo potpune sreće, izašao je na ljeto prošle godine, a hrvatsko izdanje u prijevodu Saše Stančina nismo morali dugo čekati. No, fanovi indijske spisateljice i dio svjetske književne javnosti čak su dvadeset godina čekali na njegovo objavljivanje. Naime, toliko je vremena proteklo otkad je Roy 1997. pobijedila na Bookeru.  U međuvremenu je putovala svijetom, radila na televizijskim i dokumentarističkim scenarijima, pisala političke angažirane eseje, sudjelovala u prosvjedima. Arundhati je aktivizam u krvi, ma koliko govorila o tome kako se ne smatra aktivisticom. Književnica je u posljednjih deset godina mudro i više puta iskoristila činjenicu da je javna ličnost kako bi govorila i pisala o nezavisnosti Kašmira i upozoravala svjetsku javnost o indijskoj okupaciji te zemlje i nasilju koje trpe njeni stanovnici.

U knjizi eseja Slušajući skakavce: zapisi s terena o demokraciji Roy je pisala o sprezi krupnog kapitala i inidjske politike, hindu nacionalizmu i nasilju pod patronatom indijske vojske i države, neizmjernom siromaštvu indijskog naroda i brojnim drugim temama, koje odreda tematizira i u svojoj novoj knjizi.

„Ministarstvo potpune sreće“ iznimno je uspio roman baš zato što je Roy u njega uspjela ugraditi dojmljive osobne narative, ali i kolektivne traume naroda koji se desetljećima sukobljavaju u središnjoj Aziji, sve tamo od 1947. godine kada su se Britanci povukli s ovih prostora i kada su obje države stekle samostalnost.  Rat između kašmirskih pobunjenika i indijske vlade i vojske bio je temom brojnih eseja i komentara što ih je autorica objavljivala u posljednjih dvadeset godina, usmjerivši svoju kritiku protiv Hindu desničara, ali i američke vanjske politike.

Hinduski nacionalizam i događaji koji su posljednjih desetljeća kreirali indijsku stvarnost neodoljivo u nekim nijansama podsjeća na pokrete koji su zahvatili i Europu.  Nacionalizam i uspon desnih političkih grupacija, klimatske krize: sve to nisu samo indijska specifičnosti, ona su i globalne, no za razliku od ostalih, u ovoj jednoj od  najvećih i najmnogoljdunijih zemalja svijeta ovi su negativni trendovi dovedeni do točke ključanja. Arundhati Roy čitateljima u svojoj knjizi pokazuje Indiju onakvom kakva jest: u ekološkoj i moralnoj krizi, zagušena otrovnim plinovima industrije i političke demagogije vladajućih političkih figura i brojnih drugih koji u indijskom društvu imaju i koriste vojnu, političku i ekonomsku moć. Bolna transformacija Indije u posljednjih dvadeset godina – jedna je od krovnih tema ove knjige, no turobnu realnost svoje zemlje i svijeta Roy slika kroz humor i oslobađajuću mješavinu kriticizma i autoironije.

„Indija! Indija! Skandirali  su sanjajući, poput publike na utakmici kriketa. Dirigent koji hoda na ispred limene glazbe palicom je davao ritam... Indija! Indija! Svijet je ustao bučno odobravajući. Tamo gdje su bile šume, iznikli su neboderi i željezare, rijeke su flaširane i poredane po policama supermarketa, ribe konzervirane u limenkama, planine izrovane rudnicima i pretvorene u sjajne projektile. Masivne hidrocentrale osvijetlile su gradove kao da su božićne jelke. Svi su bili sretni.“

Činjenica da je nakon što je zarana uspjela steći svjetsku spisateljsku slavu ipak odlučila ostati živjeti u Indiji i Delhiju, učinila je Roy jednom od najboljih literarnih kroničarki suvremene Indije.  

Arundhati Roy na protestnom maršu studenata 2016. u New Delhiju

Progon i genocid muslimana u Gujaratu i politiku Narendra Modi-ja koja ga je podržala i poticala najbolje vidimo kroz nasilje i traumu koje prolazi jedna od dvije glavne protagonistkinje romana Anjum, transrodna žena koja u Indiji živi životom hijre u živopisnoj komuni u starom Delhiju. Na početku romana autorica nas upoznaje s Anjum i otpliće njen kompleksan rodni identitet. Naime, Anjum je rođena kao muškarac hermafrodit koji kao tinejđer osviještava svoj identitet i pridružuje se jednoj od zajednica delhijskih hijri. Hijre su u južnoazijskoj kulturi „treći spol“, eunusi, mi muškarci, ni žene. Upoznaje nas i sa specifičnim društvenim statusom hijri u muslimanskoj religiji i indijskom društvu i kulturi.  

Upravo Anjum se zatekne u Gujaratu kada 2002. godine tamo dođe do strašnih pokolja. Stvari koje je tamo vidjela i doživjela ekscplicitno ne saznajemo, no nakon što se uspijeva vratiti živa, ona u potpunosti mijenja svoj život, izlazi iz zajednice koja joj je do tada pružala sigurnost i odlazi živjeti na zapušteno muslimansko groblje gdje ilegalno gradi svratište Dženet i oko sebe okuplja čudnovato društvo svojevoljnih izopćenika iz vanjskog svijeta/dunjaluka u kojemu vladaju diktat kapitala, nasilje i razni oblici nejadnakosti. U pogrebnom zavodu Dženet njegova vladarica Anjum stvara zajednicu u kojoj su svi članovi sretni, paralelni svijet u kojemu patnju i traumu olakšavaju jedni drugima.  Nova komuna Anjum i svima ostalima pomaže da nauče živjeti sa raskolom u sebi.

Dijalog što ga na početku romana Anjum, tada muškarac, vodi s jednom od hijra, najbolje govori o proturječjima i unutarnjim napetostima koje nosi položaj hijre.

„Tko je tu sretan? Sve je to prevara i pretvaranje“, rekla je lakonski Nimmo, a da nije podigla pogled s časopisa. „Nitko tu nije sretan, to je nemoguće. Arre Yaa, pa razmisli malo, zbog čega su normalni nesretni? Poskupljenja, upis djece u školu, batine koje dobiju od muža, žena koja ih vara, ulični sukobi hindusa i muslimana, indijsko-pakistanski rat – vanjske stvari koje se na krraju jednom riješe. Ali nama, nama su poskupljenja i upis u školu i muževe batine i ženino varanje unutra. Ulični sukob je u nama, rat je u nama, Indo-Pak je u nama. Nikada se neće riješiti jer se riješiti ne da.“

Druga važna protagonistica romana je Tilottama ili Tilo, nemirna i buntovna arhitektica koja živi prema vlastitim pravilima i čiji identitet se vidljivo preklapa sa spisateljičinim.

Kroz odnose između Tilo, njezina davnog ljubavnika i doživotnog prijatelja Musu, njihove prijatelje Nagu i Biplaba Dasguptu, ljude pozicionirane na posve različitim stranama indijsko-kašmirskog sukoba, Roy uspijeva dojmljivo ispričati priču o Kašmiru, i pišući o toj kompleksnoj temi izbjegava praznu agitaciju, već stvara punokrvne likove koji nam pričaju priču o sebi i zemlji koja živi između tolikih suprotnosti – blještavih svjetala Boolywooda i neonskih reklama s jedne strane i krvi, nasilja i izbjeglica s druge strane. „Koja je prihvatljiva količina krvi za dobru literaturu?“, u jednom trenutku kroz Tilo pita autorica. Odgovor je teško svediv na jednu rečenicu, valja pročitati roman.

Premda glavna priča romana i njezini mnogobrojni rukavci prikazuje nelijepu stvarnost u jednoj od najmnogoljudnijih zemalja svijeta, autorica i njezini likovi isijavaju humor u različitim registrima: od jetkog, crnohumornog, do raspojasanog, hedonističkog, Roy bez njega očito ne može zamisliti svoju prozu i hvala joj na tome. Jer kada piše o mučeništvu i prkosu Kašmira i kašmirskih boraca za nezavisnost ona ne iznosi uljepšanu sliku, već izlijeva u svoje retke sve ono što je potrebno kako bi ovaj reljef bio što istinitiji.

Ono što je posebno fascinantno u Ministarstvu potpune sreće, pored sjajno oživotvorenih glavnih i sporednih likova, jesu i različite forme dokumentarnog materijala i raznovrsnost tekstualnih oblika koje Roy vješto upliće u radnju: hinduska poezija na urdu-u, bilješke Tilline majke na umoru, politički letci, agitacijski govori i parole, transkripti...

Roy majstorski kreira ženske likove u ovom romanu: od tek rođenih beba, tinejđerica, djevojaka, odraslih žena, do muškaraca krvnika, muškaraca slabića, plemenitih dobričina, karakternih boraca. Ni to joj nije dovoljno, pa roman napučuje i brojnim životinjama koje u ovoj slagalici imaju važnu, nezaobilaznu ulogu: tu su kobile, psi, papige, vrane, mačke i mnogi drugi stvorovi koji žive skladno s ljudima u Ministarstvu potpune sreće.

Je li moguće toliko voljeti svoje likove, poznavati im svaku manu, vrlinu i svaku ogrebotinu na koži i duši? Nova knjiga Arundhati Roy na gotovo 400 stranica romana (u hrvatskom izdanju) uspijeva postaviti šumu važnih pitanja, samo zato što njezina autorica nije lišena najvažnije spisateljske strasti za angažiranom i upornom borbom za sretnijim i pravednijim svijetom.

Zadnja izmjena: 16-02-2018 @ 10:43