Petra Mrša: Vidjeti drugoga u širenju vlastite definicije sebe

Povodom izložbe Vježbanje obitelji, nedavno postavljene u zagrebačkoj Galeriji Kranjčar, razgovarali smo s fotografkinjom Petrom Mršom, koja se pozabavila time kako se uhodani intimni odnosi mogu promijeniti i dovesti u pitanje direktnim iskustvom (kako tvrde Judith Butler i Michel Foucault).

Stavivši svoju primarnu obitelj u novu situacija, Petra je željela proširiti opseg aktivnosti koje su prihvaćene kao normalne te otkriti nove stvari o članovima obitelji, ljudima koje poznaje već 30 godina.

Izložbu možete pogledati do 21. rujna.

U SVOM RADU REDOVITO SE BAVIŠ INTIMNIM ODNOSIMA TE FOTOGRAFIRAŠ VLASTITU OKOLINU I OBITELJ (PRIMJERICE, U SERIJI NOVA ŠKOLA). DA LI JE ZA TEBE FOTOGRAFIJA MEDIJ POMOĆU KOJEG POKUŠAVAŠ BOLJE DOKUČITI DINAMIKU TIH ODNOSA, ODNOSNO NAČIN NOŠENJA S ČESTO KOMPLEKSNIM I PONEKAD NE SASVIM RAZUMLJIVIM SITUACIJAMA I EMOCIJAMA?

Je, vrlo često je to tako. Iako, razni su procesi i motivatori nastanka nekog rada. Na neke stvari oko sebe smo osjetljiviji više, na neke manje, a vjerujem da umjetnik svako toliko donosi odluku s kojom ću se od stvari s kojima više rezonira, upustiti u dugotrajniji odnos. U toj odluci sudjeluju brojni svjesni i nesvjesni kriteriji, a njihov se redoslijed važnosti kod mene lagano pretumbava od jednog do drugog rada.

Mislim da dosta često izabirem upustiti se u dugotrajniji odnos s nekim od osobnih intimnih odnosa jer s njima imam najintenzivnija i najbogatija neposredna iskustva. To su onda uglavnom dugotrajni projekti, nakon kojih se najčešće poželim baviti nekom potpuno drukčijom temom, primjerice ispitivanjem samog fotografskog medija, što je bila tema serije Rijeka River. To je divno u umjetnosti, što svaki put nudi nova iskustva, drukčiji put. Možda ne samo nudi, već nagovara.

"VJEŽBANJE OBITELJI" NA TVOJIM FOTOGRAFIJAMA ODNOSI SE, AKO SAM DOBRO SHVATILA, NA VJEŽBANJE MEĐUSOBNIH ODNOSA, I U TOM SMISLU OBITELJ JE SHVAĆENA KAO SVOJEVRSNI ORGANIZAM U KOJEG SVI ČLANOVI TREBAJU ULAGATI I UNOSITI ODREĐENU ENERGIJU I TRUD.
NO, ONO ŠTO MI JE PRVO PALO NA PAMET JE DA SE "VJEŽBANJE" MOŽE PROTUMAČITI I U SMISLU USAVRŠAVANJA ILI PRIBLIŽAVANJA IDEALU, ODNOSNO KAO UVJEŽBAVANJE NEKE IDEJE O TOME KAKO BI OBITELJ KAO JEDINICA TREBALA IZGLEDATI - KAKO NA MEĐULJUDSKOJ, TAKO NA REPREZENTACIJSKOJ RAZINI. MISLIŠ LI DA OBITELJ MOŽE FUNKCIONIRATI BEZ TE KONCEPTUALNE POTPORE, DA SE TAKO IZRAZIM, O TOME ŠTO OBITELJ ČINI, KAKO FUNKCIONIRA I KAKO IZGLEDA?

Da, obitelj je shvaćena kao svojevrsni organizam u kojeg svi članovi trebaju ulagati i unositi određenu energiju i trud, ali u smjeru načina funkcioniranja koji sami unutar sebe prepoznaju kao optimalan. To im nitko izvana ne može reći, a pogotovo nije mjerilo "što je za većinu obitelji normalno" jer mi se to čini kao put u samoubojstvo. Za većinu obitelji je normalno da zajedno gledaju TV, da se uz put površno posvađaju, odlaze u shopping i tu priča staje.

Nisam sigurna što bi značila konceptualna potpora, ali mislim da nema nikakve potpore, pa onda ni takve. Preostaje da same obitelji na osobnom nivou odluče biti potpora svojim članovima, odvojiti vrijeme i eksperimentirati u postupcima i ponašanju, a ne prepustiti se da ih "sudbina" modelira. To ne znači kohezija pod svaku cijenu, nego uživanje u onim dijelovima ličnosti članova svoje obitelji s kojima najviše rezoniramo.

A za otkrivanje tih dijelova ličnosti članova, često je potrebno više od rutinske obiteljske svakodnevice. Iz svakodnevice nas izbace i vanjski faktori, poput vjenčanja, bolesti, prinove ili otkaza, ali to je onda najčešće jedno novo nesvjesno plivanje, a ne izbacivanje iz svakodnevice da bi nam ona sama postala bolja i jasnija.

ZANIMLJIVO MI JE DA SI OBITELJ, KAO DRUŠTVENU JEDINICU, ODLUČILA ODVESTI NA IZLET I SMJESTITI U PRIRODU, GDJE IZVODITE NEOBIČNE KOMPOZICIJE I ZAUZIMATE PROSTOR TIJELIMA. TAKOĐER, PRIKAZALA SI I FOTOGRAFIJE PEJZAŽA BEZ LJUDI. KAKAV JE ZA TEBE ODNOS OBITELJI I PRIRODE? ŠTO MISLIŠ, DA LI JE OBITELJ "PRIRODNA"?

Modeli udruživanja u najintimnije (stambene) primarne zajednice su se mijenjali kroz povijest, tako da je očito da ne postoji jedan prirodan oblik. Današnja nuklearna obitelj je jedan u nizu oblika udruživanja, a prema broju raspada obitelji ne baš preuspješan. Ili ne preuspješan za ovakvo društvo. Mislim da je bitnija funkcija od forme i da puno propuštamo dok težimo zadovoljiti formu.

NA ČEMU SI TEMELJILA ZAČUDNE I POMALO HUMORISTIČNE POZE U KOJIMA SE, POPUT NEKE KAZALIŠNO-PLESNE SKUPINE, POJAVLJUJETE NA FOTOGRAFIJAMA? MOŽEMO LI IH TUMAČITI KAO POIGRAVANJE TRADICIONALNIM PRIKAZIVAČKIM PRAKSAMA KOJE NALAZIMO NA OBITELJSKIM PORTRETIMA?

Radi se uglavnom o dokumentaciji aktivnosti koje smo izvodili u planinskom krajoliku Velebita. Ponudila sam članovima svoje uže obitelji da predlože neke aktivnosti koje bi voljeli da radimo svi zajedno, a da ih još nikada nismo radili. Htjela sam da stvorimo okolnosti u kojima možemo saznati jedni o drugima ono što nam dotadašnje, spontane obiteljske okolnosti nisu otkrivale.

Radi se o poigravanju tradicionalnim prikazivačkim praksama obiteljskih portreta, ali i poigravanju s konceptom "normalne" obitelji u kojoj nije uobičajeno da se izdvaja vrijeme za mirnu komunikaciju, pleše ili pjeva. Nisu to nikakve revolucionarne aktivnosti, samo ne ostaju u granici utabanog, uvriježenog, prožvakanog i dosadnog, ponuđenog. Svaka obitelj ima svoju individualnu granicu. U katalogu izložbe sam napisala neke jednostavne, nezahtjevne prijedloge za prepoznavanje i igranje s tim granicama.

KAKVI SU BILI REZULTATI TVOG EKSPERIMENTA? ŠTO STE NOVO NAUČILI JEDNI O DRUGIMA?

Pa, potvrđena je teza od Foucaulta i Butler. Kada te netko natjera na određeno, drukčije ponašanje, nakon što ga izvedeš, počneš o sebi misliti na drukčiji način, što zna biti baš lijep, oslobađajući osjećaj. Taj je trenutak istovremeno ranjiv i osnažujuć. Također može biti prekrasno vidjeti drugoga u širenju vlastite definicije sebe. Biti zajedno u tom ranjivo-osnažujućem dobrodošlom puknuću.

Zadnja izmjena: 15-09-2014 @ 11:57