Faye Driscoll – Hvala što ste došle

Preporučeno Faye Driscoll – Hvala što ste došle

Na odlazak u kazalište ponekad gledam kao na igranje lutrije – igraš iz tjedna u tjedna, ponovo, jer još uvijek se sjećaš onog osjećaja koji si imala onaj jedan put kad si dobila, one dječje sreće. Ali to ti je u međuvremenu postala navika, rutina s dobro uigranim koracima od kojih si zapravo i sama prestala očekivati previše.

Sve dok jednom ponovo ne dobiješ. I tako ponovo, barem nakratko, postaneš dječje sretna.

E pa, ja sam nekidan dobila na kazališnoj lutriji. Jednog običnog četvrtka navečer, u KUC Travno, toj zaboravljenoj kazališnoj dvorani na kraju grada, bila sam u publici i na pozornici istovremeno, i bila sam sretna. 

Jutro poslije već sjedim s osobom koja je u velikoj mjeri zaslužna za tu dobitnu kombinaciju. Zahvaljujući Karli Horvat-Crnogaj koja je, u ime Domina, managerica hrvatskog dijela turneje, dogovorila sam ad hoc intervju s Faye Driscoll, koreografkinjom i redateljicom predstave Thank You For Coming: Attendance koja je u Zagrebu gostovala u okviru “festivala” Newyorški alternativni teatar – PS 122 u organizaciji Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Kažem “festival” jer se čitava stvar sastojala od samo dvije predstave i jednog okruglog stola što je, složit ćemo se, ipak malo prekrhak sadržaj, čak i za tako prostituiranu riječ poput festivala.

Usprkos tome, žao mi je da su te dvije predstave i jedan okrugli stol prošli dosta nezapaženo na domaćoj sceni u tjednu u kojem su medijsku pažnju pokupili događaji poput nagrada Teatar.hr, Nagrada hrvatskog glumišta i čak četiri premijere (HNK, ZPC, ZKM, Gavella), zato što se radilo o uistinu uzbudljivim kazališnim događajima kakve, po meni, rijetko imamo prilike vidjeti u gore spomenutim zagrebačkim institucijama.

Pripremajući se noć prije za intervju s Faye čiji je službeni CV impozantan i uključuje točke poput obrazovanja na prestižnom njujorškom Tischu i nagrade Bessie, nabasala sam na jedan njen raniji intervju u kojem je na pitanje: Na koju bi pjesmu mogla plesati zauvijek? odgovorila sa New Order – Leave Me Alone.

Zaključila sam onda da je ta stvar ne samo savršeni soundtrack za mene koja ispisujem ovaj intervju, već i za vas koje ćete ga čitati. Zato, prije nego što nastavite, kliknite ovdje. I samo se prepustite, već je na repeatu.


Faye Driscoll, "Thank you for coming"; fotografija: Maria Baranova 

Počela si kao plesačica, a onda si odlučila početi raditi samostalne projekte. Kako je tvoje plesačko iskustvo utjecalo na tvoj koreografski rad?

Pa, na samim počecima preuzimala sam obrasce rada koji su mi bili poznati. Napravila bih neku plesnu frazu i onda je dala plesačima da je nauče, da je ponove. Ali ubrzo sam shvatila koliko je to paradoksalno, pokušavati vlastito tijelo upisati u tuđe, a upravo tako i dalje funkcionira velika većina suvremenog plesa. Tako da mi je to ubrzo prestalo biti zanimljivo i okrenula sam se više kolaborativnom načinu rada u kojem su tijela međusobno otvorena jedno prema drugome, u kojemu mogu utjecati jedno na drugo, jedno u drugo.

Fascinantno mi je koliko sami izvođači ponekad nisu u kontaktu s neposrednim prisustvom i senzacijama koje ono provocira, a posljedično onda to ne može biti ni publika. A upravo je to mjesto zbog kojeg je kazalište tako moćan medij. Tako da sam se ubrzo počela baviti mogućnostima rada sa svim tjelesnim aspektima, od osjetilnog preko psihološkog i emotivnog polja, ali tako da nijedan od njih ne bude nadređen drugima, tako da im dopustim da svi koegzistiraju istovremeno i pritom budu jednako važni. Zapravo me zanima koje sve mogućnosti naša tijela imaju, a da ih mi nismo svjesni. 

To je jako puno queer posla!

Da, vrlo je zahtjevno biti dio takvog procesa. Radimo zapravo vrlo nelinearno, bez jasno postavljenog cilja ili okvira, bez scenarija koji nam kaže koji će nam korak biti sljedeći. Zato nam i procesi traju tako dugo, obično oko godinu dana, s pauzama, naravno, ali i dok ne radimo, dok smo recimo na turneji, kao sada, probavljamo pitanja kojima ćemo se baviti u narednom projektu.

To je vrlo osjetljiva stvar, moramo se međusobno otvoriti, dopustiti da budemo ranjivi, imati povjerenja jedni u druge. Zato sam zahvalna da kao suradnike imam ljude koji su voljni sa mnom upustiti se u tako nešto, a meni je samoj veliki izazov dovesti se u situaciju u kojoj, iako sam redateljica, ne kontroliram sve aspekte stvaranja.


Faye Driscoll, "Thank you for coming"; fotografija: Maria Baranova 

U najavi tvoje predstave nedvosmisleno je pisalo da je riječ o participativnom projektu. To je bio razlog zašto nisam uspjela nikoga od svojih prijatelja nagovoriti da dođe sa mnom na predstavu. Participativno, to je ta riječ koje se svi boje. Ali kad me kasnije jedna od tih prijateljica pitala jesam li morala sudjelovati, moj je odgovor bio: Nisam morala, željela sam. I upravo je to mjesto na kojem me tvoja izvedba osvojila, jer je sudjelovanje, koje je inače bauk, uspjela pretvoriti u suštu suprotnost.

Da, inače pokušavam maknuti tu riječ iz najava i promo materijala predstave, ali u ovom slučaju nisam mogla imati punu kontrolu nad jezikom u medijskoj prezentaciji projekta. Obično tu riječ pokušam zamijeniti nekom suptilnijom, radije koristim riječi kao što je implikacija, pokušam na neki suptilniji način sugerirati o kakvoj je vrsti sudjelovanja ovdje zapravo riječ, pokušam radije samo naznačiti da je ova predstava pokušaj stvaranja jedne male scenske zajednice.

Jer i ja sama zazirem od predstava koje prijete participacijom, kad mi netko kaže da je nešto participativno, moja je prva misao: O ne, tražit će me da plešem ili pjevam, moje je prvo pitanje: Što to zapravo znači? Koji je točno taj ugovor koji ću kao gledateljica morati potpisati? I upravo mi je zato rad na ovom projektu bio veliki izazov, zato što mi je i samoj to vrlo problematično mjesto od kojeg često zazirem.

Ali smjer kojim smo mi odlučili krenuti u stvaranju te participacije bio je suprotan od dominantnog shvaćanja participativne umjetnosti... zato smo zadnjih nekoliko mjeseci neprestano imali publiku na probama. Shvatili smo da možemo o interakciji s publikom razgovarati do unedogled, ali da ništa od toga nema smisla dok se stvarni kontakt s publikom ne dogodi. Tako smo dobili mogućnost da iz prve ruke testiramo načine na koje se publici možemo približiti, granice do kojih možemo ići... nismo htjeli inzistirati na suradnji već stvoriti atmosferu u kojoj će se spontano roditi želja za suradnjom, za sudjelovanjem.

I mislim da ste u tome savršeno uspjeli... fascinantno mi je kako ste uspjeli postići tu spontanost uključivanja. U zadnjoj sceni predstave, koja je na neki način i njena kulminacija, jedva sam čekala da vam se mogu pridružiti u izvođenju tog mini rituala. I taman kad se okrenula pitati: Hoće li i nas pozvati? prišla mi je jedna od tvojih plesačica i pozvala me da se uključim.

Da, znala sam da ne želim napraviti kumbaya predstavu koja će nekritički slaviti zajedništvo, već stvoriti klimu u kojoj će se ljudi samoinicijativno poželjeti dati svoj doprinos toj krhkoj zajednici koju čitavo vrijeme gradimo na sceni. Ali, iako je ovo prvi projekt u kojem tako direktno razbijam četvrti zid vjerujem da je neka vrsta sudjelovanja publike uvijek prisutna, čak i kad nitko ne prelazi rampu.

Čitajući o tvojim projektima uočila sam da se u njihovoj recepciji stalno ponavljaju neki termini koji su postali tipični buzzwords suvremenih izvedbenih umjetnosti, do te mjere da su postali isprani i prestali značiti ono što su nekada možda značili. Kako ti gledaš na pojmove poput rituala, participacije, identiteta?

Da, teško je pronaći prave riječi, uvijek se mučim s tim. Jer riječ ritual je uvijek nužno reduktivna, isto kao što je recimo i riječ političan. U ovoj mi je predstavi želja bila napraviti neku vrstu suvremenog rituala, pitala sam se kako bi tako nešto moglo izgledati, što bi ritual danas mogao značiti. U procesu rada puno sam čitala o ritualima, iz raznih perspektiva, ali ono što sam u nekom trenutku shvatila je da o ritualima zapravo nema smisla čitati, nego da rituale treba – utjeloviti. Postaviti ritual u jezik znači izgubiti njegovu esenciju.

Razgovarala sam s jednom profesoricom religije koja mi je rekla kako svaki ritual počiva na akciji, na djelovanju, a da su ideje i mitovi koje se nalaze u pozadini zapravo sekundarne naspram onoga što se osjeća u tom djelovanju. Za mene je upravo to mjesto na kojem i ritual postaje političan jer, da bi bio stvaran, on mora živjeti u tijelu.

Zato vjerujem da izvedba može biti jako moćna, može biti transformativna, pogotovo u vremenu u kojem su stvarna, fizička prisutnost i dijeljenje realnog prostora s drugima sve rjeđe pojave. 

Dvije teme koje se također često pojavljuju vezano za tvoj rad su seksualnost i rod. U predstavi You’re Me eksplicitno si se bavila pitanjem rodne binarnosti, ali rekla bih da većina tvog izričaja ide u smjeru queer pogleda na stvari.

Moje osobno uvjerenje glede roda i seksualnost je zapravo u skladu s mojim pogledom i na ostale tipove identiteta, a to je da oni nisu nikada zapravo fiksni. Iako je naše društvo strogo kodificiralo i nedvosmisleno kulturalno organiziralo rod, ono što je uzbudljivo u našem vremenu je što se ti temelji neprestano uzdrmavaju. I ja sam sama kao queer osoba u nekom trenutku shvatila da moje osobno iskustvo roda nije ono što su me učili da bi trebalo biti. I svi u kompaniji su također queer i imaju vrlo individualan, specifičan odnos prema tim pitanjima.

Istovremeno, u svojem se radu nikada ne bavim time eksplicitno, važno mi je da i rod i seksualnost i rasa budu prisutni, budu vidljivi, ali ih nikada ne stavljam u prvi plan. Meni je, recimo, očito da postoji više rodova. Ali svjesna sam da za druge ljude to nije tako, pa onda pokušavam samo učiniti vidljivim svoj pogled na stvari.

Jučer se, recimo, jedan srednjoškolac u publici, u trenutku u kojem se dva plesača na sceni poljube, prekrižio

Dobrodošla u Hrvatsku.

Da, upravo zato su to stvari s kojima se volim igrati. Volim u jednom tijelu vidjeti više rodnih izričaja. Iako nitko od plesača nije izričito genderqueer, već svi izgledaju više-manje kao muškarci ili žene, intencija mi je u percepciji gledatelja postići to da svaki od njih bude više od samo muškarca ili žene.

Ono što mi je izazov je činjenica da pitanje rodnog izražavanja često staje na deklarativnim stavovima. U teoriji svi vrlo lako posežu za terminima kao što je queer, ali u stvarnosti, kad se radi o tome da se ta queer realnost treba i stvarno utjeloviti, stvarno proživjeti, stvari postaju drugačije.

A prepreke su na svakom koraku, svaki dan svjedoci smo mizoginije. Tijekom proba u Zagrebu, recimo, moj tehnički direktor koji je zapravo žena, dakle tehnička direktorica, nije mogla surađivati s hrvatskim dijelom tehničke ekipe zato što je jednostavno, kao ženu, nisu htjeli slušati.


Faye Driscoll & Jesse Zaritt, "You're Me"; fotografija ​Christy Pessgano

I ti si zapravo dio te tehničke ekipe predstave – tijekom izvođenja čitavo si vrijeme prisutna na sceni, ali ne kao redateljica nego kao neka vrsta scenske radnice. Je li ta odluka bila prisutna od početka rada ili je to nešto do čega ste došli kroz proces?

Da, ja rastavljam i sastavljam scenografiju, sviram na njoj, pomičem i koordiniram publiku, postavljam linije od kojih pletemo taj završni baldahin i nosim one elastične tajice u toj sceni i, naravno, među prvima se uključujem u završni ples. Svoju ulogu vidim kao ulogu scenske radnice, ali i neke vrste poslužiteljice čitave predstave, osjećam da sam tu poput nekog sluge koji brine da sve teče svojim tokom.

To je nešto što se, kao i mnogi drugi elementi u predstavi, spontano stvorilo kao potreba tijekom procesa. Tijekom proba sam stalno ulazila na scenu, među izvođače, kako bih i somatski osjetila iskustvo koje oni grade. Tako je postalo jasno da je ta moja uloga, taj moj rad, nešto što također treba postati vidljivo i u samom izvođenju. Tako i moje tijelo postaje alat i tako od gledatelja ne tražim nešto što i sama nisam spremna dati.

Bilo mi je iznimno važno da svi koji su radili na predstavi rade na njoj i prilikom izvođenja, zato nam se u toj završnoj sceni na pozornici pridružuju i tehničari i muzičari...

Osim što radiš kao redateljica i koreografkinja, često i predaješ. Što za tebe znači to iskustvo?

Da, prvotno sam se u to upustila iz čisto pragmatičnih razloga, to je bio dio moje strategije za preživljavanje, zaključila sam da je bolje da predajem nego da konobarim ili sittam što su obično opcije za mlade, neafirmirane izvedbene umjetnike u New Yorku. Ali s vremenom sam shvatila da je i pedagoško iskustvo vrlo izazovna vrsta razmjene iz koje i ja sama, kao predavačica, mogu puno naučiti i sada zapravo istinski uživam u tome. Zapravo koristim edukativni okvir kao poligon za vlastita istraživanja. Jako mi je bitan kontekst unutar kojeg radim kao predavačica, iako je teško naći instituciju u kojoj nema opterećenja izlaznim rezultatima, ocjenama, ispitima, ja vjerujem da su te stvari ključne za stvarno kvalitetan edukativan rad. 

Osim samostalnih projekata, redovito surađuješ s nizom kazališnih umjetnika na čijim predstavama si angažirana kao koreografkinja. Koja su još neka imena sa suvremene njujorške scene koje smatraš bitnima?

Da, prvo sam mislila da neke od tih stvari nisu za mene, ali onda sam shvatila da je super raditi stvari koje sama nikad ne bih, umjesto da samo čuvam svoju estetiku, svoju poziciju. Dosad sam, kao koreografkinja, radila na nekoliko predstava s Young Jean Lee koja je pred nekoliko godina također gostovala u Zagrebu sa svojim Untitled Feminist Show. Za jedan njen projekt o evangelicima trebala sam koreografirati ples na kršćansku rock glazbu, i to tako da ne bude ironično. To su ti izazovi koji me istovremeno plaše i privlače.

Od ostalih imena koja su mi bitna tu su još i National Theater of the United States of America, Cynthia Hopkins, Taylor Mac, Dynasty Handbag... 

Bila si dio projekta Lez Side Story. O čemu je tu bila riječ?

(smijeh) To je nešto što smo jako davno radili, skupilo se nas par prijateljica i snimile smo mjuzikl. Stvar je zapravo inicirala Hedia Maron koja je inače redateljica. Ona je napisala lezbijski remake West Side Story-ija, ali tako da članove dvaju suprotstavljenih bandi igra isti cast i to kompletno ženski cast. Zapravo smo se igrale sa stereotipima o homoseksualnom narcizmu kroz queer reinscenaciju jednog vrlo arhetipskog, strejt narativa. To je bio vrlo DIY projekt, radili smo ga u nekom grungy plesnom studiju u Brooklynu za 200 dolara. Mislim da je to nešto što danas ne bismo nikada napravile. Ali divno je imati to iskustvo...

Dok sam prepisivala i prevodila naš razgovor, u nekom sam trenutku pomislila kako je i to pomalo paradoksalna situacija, slično kao ona priča s ritualom, pisati o predstavi koju zapravo treba doživjeti. Čitajući neke od ovih rečenica, naime, postalo mi je jasno koliko i one zvuče kao ona ista opća mjesta na koje sam se kritički u jednom od svojih pitanja osvrnula.

Kasnije, navečer, našla sam se ponovo s Faye, njenom partnericom Caitlin, Karlom i plesačima koji također zaslužuju da ih spomenem poimnce: Giulia Carotenuto, Sean Donovan, Alicia Ohs, Brandon Washington i Toni Melaas. Razgovarali smo o identitetima, obiteljskim odnosima, seksualnim praksama, ali te razgovore nisam snimala tako da ih ne mogu ovdje prenijeti. I dok smo razgovarali, ja sam čitavo razmišljala kako ću završiti ovaj intervju, imajući na umu opasku koju mi je jedan prijatelj dometnuo oko prethodnog intervjua koji sam sa Zrinkom Užbinec radila za Vox. Rekao je: Treba ti neko WTF pitanje za kraj.

Razmišljala sam o tome i kad sam dan poslije ponovo u jednom od gore navedenih zagrebačkih kazališta i mislila: WTF, zašto mi je ovo trebalo?

A onda sam shvatila da je kazalište ponekad kao igranje lutrije – igraš iz tjedna u tjedna, ponovo, jer još uvijek se sjećaš onog osjećaja koji si imala onaj jedan put kad si dobila, one dječje sreće.

I tako nisam dobila kraj ovog intervjua, ali sam dobila njegov početak.

Zadnja izmjena: 01-12-2015 @ 17:05