Ideali ljudske ljepote neprestano se mijenjaju odražavajući duh određenog vremena. Kroz 20. stoljeće, u skladu s novostvorenim snom o ''vječnoj'' mladosti, kreirao se ideal ljepote koji predstavljaju vitkost, energičnost i svježina tijela. No, ti su ideali dovedeni do nezdravih krajnosti.

Starenje se pokušava zaustaviti ili barem usporiti pod svaku cijenu, a vitkost je zamijenjena idealom mršavosti koja nerijetko graniči s anoreksijom. Takvi nerealni standardi ljepote određeni su kroz modnu, filmsku i glazbenu industriju, te masovne medije koji umjesto da potiču na zdravo razmišljanje, samo guše ljudsko samopouzdanje i sliku o sebi samima.

U novije vrijeme javljaju se različite kampanje koje upozoravaju na probleme uzrokovane širenjem takvih estetskih standarda, kao što je primjerice anoreksija (svi se sjećamo šokantne kampanje iz 2007. ''No Anorexia'' s francuskom manekenkom i glumicom Isabelle Caro). Upravo je to jedan od problema spomenutih u editorijalu siječanjskog izdanja časopisa Plus Model Magazine koji prikazuje nage fotografije 'plus-size' modela Katye Zharkove popraćene komentarima s poražavajućim podacima o modelima, kao što su:

U redu, najprije da raščistimo jednu stvar – ja obožavam Disneyeve crtiće (kad kažem ´Disney´ mislim prvenstveno na studio i korporaciju, ne na stričeka Walta)! Gledam ih otkad znam za sebe, u stanju sam reproducirati većinu dijaloga i sve riječi pjesama iz većinu crtiću, rječju, odrasla sam na njima. Ah, nismo li svi?

Upravo stoga što se Disney studio gotovo prometnuo u sinonim ne samo za animaciju već donekle i za djetinjstvo, bilo kakva kritika upućena na njegov račun doima gotovo svetogrdnom. Čak i ako uspijete neko dobiti na foru da se upusti s vama u diskusiju o tome, najvjerojatnije će sve vaše argumente, ma kako validni bili, sasjeći rečenicom ´Pa to je za klince!´ ili ´Pa to je samo zabava!´.

Da, crtići jesu zabavni i duhoviti, o njihovoj umjetničkoj vrijednosti i tehničkim dostignućima da i ne govorim (svaka čast, kapa dolje). No s druge strane, te iste vizualno atraktivne, blještave, raspjevane i ludo zabavne kreacije isto tako propagiraju vrlo specifičan (čitaj: patrijarhalni, američki) sustav vrijednosti.

Mnoge filmove izašle iz Disneyeve tvornice snova optuživalo se za rasizam (osobito su zloglasni stihovi koje pjeva arapski trgovac na početku Aladdina : "Dolazim iz daleke zemlje (...) gdje će ti odrezati uho ako im se ne sviđa tvoje lice. To je barbarski, al´ hej, to je dom!". Uvredljivi stihovi kasnije su izbačeni iz filma) i perpetuiranje etničkih stereotipa (kuhar Louisa u Maloj sireni, zle sijamske mačaka dovitljivih imena Si i Am iz Dame i skitnice itd.).

Ni feministička kritika nije ostala dužna Disneyu: glavne junakinje redovito su prekrasne, poslušne i potpuno pasivne. Bile one kraljevne ili sluškinje, sirene ili knjiški moljci, Indijanke ili Kineskinje, svima je zajednička jedna stvar: sve se zapravo žele udati za princa i živjeti sretno do kraja života.

Ovdje bih se pozabavila junakinjama filmova koji su nastali kao ekranizacije popularnih bajke, a koje su 2000. godine uvrštene u elitni klub Disney Princeza: Snjeguljicu, Pepeljugu, Auroru (Uspavana ljepotica), Ariel (Mala sirena), Belle (Ljepotica i zvijer), Tianu (Princeza i žabac) i Zlatokosu (Vrlo zapetljana priča), čija je službena inicijaciju u elitni klub najavljena za listopad ove godine.

Feminizam i pornografija oduvijek njeguju vrlo buran love-hate odnos.

Dok neke feministice upadaju u trgovačke centre i uništavaju pornografske časopise, članice suprotstavljenog tabora slave porno-glumice kao utjelovljenje emancipacije i girl power-a.

No davnih sedamdesetih kada je spomenuta rasprava uzela maha, nitko nije mogao predvidjeti da će za koje desetljeće pornografski sadržaji u svojim raznim oblicima postati sveprisutni i lako dostupni. Tome je, dakako, kumovao Internet. Nema više crvenjenja na kioscima dok novi broj Erotike pokušavate sakriti između Večernjeg i Auto kluba, ili smišljanja nespretnih isprika u videoteci dok posuđujete Analnu terapiju 3 (´To mi je za prijatelja...´).

Štoviše, više ne morate ni nosom proviriti iz vlastitog dnevnog boravka - vječno napaljene djeve i nevjerojatno potentni muškarci smješkaju vam se sa zaslona vašeg računala. I dobro da je tako - nije da u tome ima nešto loše. Napasanje okica na pokojem porno uratku nije nikog ubilo... Zar ne? Je li pornografija doista oslobađajuća ili je njen utjecaj doista mnogo štetniji nego što nam se to na prvi pogled čini?

„Vidim da sveti Valentin i nije neki svetac“, rekla sam prijatelju dok je kupovao ružu na Cvjetnom svojoj djevojci. Nasmijao se mojem cinizmu. Nisam cinična nego željna iskrenih osjećaja i imam kulturološku, pa i društvenu potrebu za „simbiozom“. Nemam ništa protiv seksa, dapače ja sam izmislila vječnu vatru, ali jasno je da se želim obraniti od konzumerizma.

Kad sam se udavala, pomislila sam: „Okej, jesam anarhistica… No, za ljubav mogu sve. Ako je njemu važno, onda je meni zadovoljstvo!.“ Tradicija i konzervativnost su konzumerizam. Zapravo, bila sam sretna što volim i što sam u stanju voljeti. Sve kako bi gledala njegovo zadovoljno lice. Udati se - ta radnja je konzumerizam. Veli mi sestra, trebala bi to učiniti u bijeloj vjenčanici. Čisti konzumerizam jer nitko nije nevin, pa ni ja.
Njemu su pak sjajile oči jer je dobio ono što je želio, posjeduje auto, stan i ženu. „Brak je ekonomska zajednica“, veli mi prijateljica. Egzistencijalizam, uvjetovan konzumerizmom. Kada nema ljubavi nema ni braka. Brak je konzumerizam. U toj ekonomskoj zajednici važno je da oboje konzumiraju seks. Mnogi naslovi na to upućuju. Svaki članak u takozvanim „ženskim časopisima“ upućuje na konzumerizam. Seks je konzumerizam. Traži od vas da budete seksi i znate zadovoljiti svojeg muškarca, a pritom ostanete mladi. Mladost je čisti konzumerizam.