Ima već par mjeseci kako sam kupila knjigu Massima Montanarija Hrana kao kultura (Sandorf, 2011). Poslije mog iskustva gladovanja devedesetih, hrana u mojim očima nikad nije povratila svoj stari status i ostala tek potreba, ona je postala nešto više. Svaki put kad je neki objed u pitanju, u glavi mi se oko obroka vrti tisuću pitanja.

Prvo je svakako – kako je moguće gladovati pored toliko hrane u svijetu? Kako je bilo kakva neimaština moguća pored silnog obilja kojem svakodnevno svjedočimo?

foto: Marina Kelava, H-alter Slučajnost ili ne – na polici, odmah pored knjige Hrana kao kutura, stoje sabrane pjesme Marije Čudine. Marija Čudina je, za one koji ne znaju, također dugo vremena gladovala i živjela u siromaštvu. Hrvatska je pjesnikinja isprva radila kao novinarka u Splitu. Njezinu je prvu knjigu pjesama Nestvarne djevojčice objavila zagrebačka Mladost 1959. godine. Ona se potom udaje za srbijanskog slikara Leonida Šejku i odlazi živjeti u Beograd. Da skratim – oboje su živjeli vrlo skromno, zbog čega je Šejka nakon nekog vremena ostavio svoju suprugu kako bi se oženio bogatom pokroviteljicom. Čudina je umrla u siromaštvu 1986. godine u Beogradu.

Ono što povezuje sabrane pjesme Marije Čudine i knjigu Massima Montarija nije, međutim, samo slijed mojih asocijacija, niti fizička bliskost naslova na mojoj polici, već činjenica da je postojala mogućnost da ne čujem ni za jedno od njih i stoga – ne mognem napisati tekst koji sada čitate.

Naslov Hrana kao kultura je u ovom slučaju vrlo indikativan jer ga je inverzijom moguće pretvoriti u naslov koji bi bio jednako zanimljiv. Kada govorimo o hrani kao kulturi, možemo istovremeno govoriti i o kulturi kao hrani, o čemu također mogu s određenim autoritetom govoriti jer ne samo da sam osjetila glad izazvanu nedostatkom hrane, već sam bila u prilici osjetiti glad izazvanu nedostatkom kulturnih događaja i prije svega – knjiga.

Primjera koji mogu ilustrirati nedostatak knjiga je doista mnogo, ali najjače sam ga osjetila na filozofskom fakultetu u Tuzli, gdje smo moje kolege i ja bili zakinuti za najelementarniju literaturu potrebnu za naš studij. Dobro se sjećam da sam slučajno naišla na Rolanda Barthesa, na njegovo Carstvo znakova u knjižnici Filozofskog fakulteta, ali je moja radost bila kratkotrajna jer ju je ubrzo netko ukrao. Ukradena knjiga je u većini slučajeva značila da je za studija više nećemo imati priliku pročitati jer novaca za nabavku novih naslova jednostavno nije bilo. Uza sve to, nitko od studenata nije imao novaca da knjigu kupi sam, a vrlo često ni načina da do nje dođe.

Tomislav Medak, photo by David Kindler26. siječnja 2012. Europska unija i 22 zemlje članice stavile su potpis na "Anti-Counterfeiting Trade Agreement - Trgovinski sporazum protiv krivotvorina", poznatiji pod skraćenicom ACTA.

Uspješno "zamračenje" kojim je 18. januara 7000 internetskih stranica predvođenih Wikipedijom protestiralo protiv dva komplementarna zakonska prijedloga pred američkim Kongresom i Senatom pod kodnim imenima SOPA i PIPA nije ni završilo, a već su do nas počele dopirati vijesti kako se u zakonodavnoj borbi protiv piratstva nad internetskom komunikacijom i temeljnim pravima na javni govor, okupljanje i privatnost korisnika interneta nadvija nova prijetnja.

Iako je u slučaju SOPA-e i PIPA-e riječ o nacionalnom zakonodavstvu, a u slučaju ACTA-e o uređivanju trgovinskih odnosa među zemljama potpisnicama, u oba procesa borba za kontrolu nad tokovima informacija i regulacijom interneta otvorila je nove, globalne dimenzije. Internet običavamo poimati kao homogenu globalnu informacijsku mrežu, ali regulacije unutar teritorija nacionalnih država poput regulacije slobode javnog govora, okupljanja, autorskog prava itd. kreiraju vrlo heterogen komunikacijski prostor: prema dostupnim sadržajima i informacijama internet u Njemačkoj, Kini, Iranu, Sjedinjenim Američkim Državama poprilično se razlikuje.

globalno nametanje

Međutim, regulatorne tendencije ovih dvaju procesa imaju cilj promijeniti temeljne tehnološke i institucionalne elemente funkcioniranja interneta kao globalne informacijske mreže. SOPA i PIPA reguliranjem pravnih subjekata s američkom adresom koji su ključni za funkcioniranje interneta u cjelini - kao što su tražilice poput Googlea i Yahooa, crowd-sourced platforme poput Wikipedije, YouTubea ili Flickr!-a, logističke tvrtke poput Amazona, kreditno-kartične tvrtke poput AMEX-a i VISA-e. ACTA svojevrsnim ’savezom voljnih’ koji žele stvoriti globalni okvir kontrole nad tokovima intelektualnog vlasništva povećavajući ovlasti privrednih subjekata na uštrb ujednačenog razvoja globalnih stanovništava i temeljnih prava na sudski postupak i razmjernu sankciju.

Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja LjubičićPrije tri mjeseca na mjesto pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, nakon provedenog natječaja, izabrana je pravnica Višnja Ljubičić. U svom  dvadesetogodišnjem radnom iskustvu najduže je radila u Ministarstvu obrane na različitim poslovima (u tom je periodu stekla i čin satnice) i u Vladinom Uredu za ljudska prava, odakle je i došla na mjesto pravobraniteljice.

U svojoj biografiji, među ostalim, navodi da je kao članica Radne skupine sudjelovala u izradi prvog Zakona o ravnopravnosti spolova te da je zagovarala ideju osnivanja pravobranitelja/ice za ravnopravnost spolova.

Institucija pravobraniteljice za ravnopravnost spolova (www.prs.hr) osnovana je prije osam i pol godina i tijekom osmogodišnjeg mandata vodila ju je Gordana Lukač Koritnik. O tome koje će biti glave smjernice njena rada, što treba poboljšati i na koje prepreke nailazi, razgovarali smo s novom pravobraniteljicom u njenom uredu u Preobraženskoj ulici u Zagrebu, gdje se mogu obratiti i građani sa svojim pritužbama.

Brutalna likvidacija libijskog vođe Moamera Gadafija prošlog tjedna teško da je ikoga mogla ostaviti ravnodušnim. Barbarski način ubijanja na ulici, fotografiranje s njegovim mrtvim tijelom, izlaganje javnosti u hladnjači, Gadafijevo krvavo lice  na svim naslovnicama medija – u 21. stoljeću, može se reći, poraz je zdravog razuma i civilizacije.

Diktator kakav je bio Gadafi, koji je više od 40 godina vladao Libijom, bio je po mnogočemu kontroverzan. Ali Libiju je napravio jakom i prepoznatljivom zemljom u kojoj su ljudi dobro živjeli, koja je bila i ostala bogata naftom, vodom i radnim mjestima, te je zbog svega toga bila interesantna zemljama Zapada. Mnogo više faktora od pomaganja jadnom libijskom narodu da uspostavi demokraciju, bilo je presudno da se počne bombardiranje te naftne oaze.

Gadafijevo svrgavanje smješta se tobože u arapsko proljeće, ali možda se samo poklopilo s drugim političkim ciljevima SAD-a i zemalja europskog Zapada. To znaju samo oni, no prije ili poslije sve će se otkriti.

U taj zakulisni scenarij spada i dopuštanje da razularena masa sama na ulici i gotovo vlastitim rukama eliminira Gadafija i njegovu obitelj, te tako riješi muka sve one čelnike i državnike koji su to javno pozdravili. Pozdravljaju barbarski čin likvidiranja i kasapljenja na ulici? Gradi li se tako demokracija? Zar ga se, na civiliziran način, nije moglo uhapsiti i pravedno mu suditi? Zar mu se moralo poubijati i sinove i unuke? Zar nije toliko očito da su svi ostali sjedili skrštenih ruku i čekali Gadafijev konačni pad? Izgleda da su pobunjenici obavili posao za one čiji su interesi mnogo prizemniji od davanja sloboda i demokracije libijskom narodu. Pod krinkom humanizma, pobunjenicima se izručilo američkog neprijatelja broj 1, onoga kojem duguju, koji ih držao u šaci, a koji se nije dirao u nikoga. Narod koji je sigurno i propatio kroz vladavinu Gadafija, jer iluzorno je od njega praviti sveca kad je sve samo ne to, postao je zapravo sredstvo za postizanje ciljeva Zapada. Iskorišten je bijes mase, kojom se manipuliralo mjesecima, da javno osakati svog vođu, kojem, uz svo loše, duguju i ponešto dobroga. Koliko god zla nanio libijskom narodu, Gadafi je zaslužio pošteno suđenje, zaslužio je da ga se sasluša, da mu se presudi i da na sudu odgovara za svoje grijehe.

Norveški narod, primjerice, nakon tragedije na Utoyi, nije tražio smrtnu kaznu za Andersa Breivika, nije tražio javno čerečenje njegovog lika i djela, nije se iživljavao na drugima zbog svoje patnje, a naročito ne na njegovoj obitelji. Norveški narod nikad više nego sada shvaća važnost da se red i mir održe, kao i poznata sjevernjačka stabilnost, te da se Breiviku poštuju njegova ljudska prava i da mu se sudi po norveškim zakonima.