Feministički pristup seksualnoj edukaciji

U proteklim tekstovima temata bavila sam se zdravstvenim i spolnim odgojem u hrvatskim osnovnim školama. Međutim, zanimala me i teorijska perspektiva problematike (institucionalnog) razgovora o seksualnosti mladih, u posljednjem tekstu  pozabavit ću se stoga feminističkim pogledom na seksualnu edukaciju.

Obvezna seksualna edukacija inherentno je feministički zahtjev, budući da potiče razgovor i učenje o vlastitom tijelu i seksualnosti, te bi tako trebala pomoći ženama i djevojkama da imaju više kontrole nad vlastitim reproduktivnim i seksualnim pravima. Međutim programi i pristupi podučavanju su različiti, pa se i kod nas događalo da se u školama provodi seksualna edukacija koja je zbog svojih postavki izrazito anti-feministička. Pritom možemo seksualnu edukaciju podijeliti na dvije vrste: konzervativnu edukaciju koja propagira predbračnu apstinenciju (i negira adolescentsku i tinejdžersku seksualnu želju) i 'progresivnu' koja zagovara slobodan pristup informacijama o kontracepciji i  učenje o pluralizmu.  

Konzervativna edukacija se često zalaže za to da djevojčice i dječaci odvojeno slušaju predavanja o spolnosti, jer se takvi programi vode postavkom o inherentnoj različitosti muških i ženskih kapaciteta, ambicija, potreba i seksualnosti. Ženska seksualnost se promatra kao pasivnija od muške, a libido kao slabiji i podložniji kontroli. Budući da se dječaci i muškarci predstavljaju kao podložniji nagonima, uloga žena i djevojaka je da reguliraju njihovo seksualno ponašanje kroz heteroseksualni brak, jedinu vremensko-prostornu dimenziju u kojoj je seksualna aktivnost prihvatljiva. Muški spolni nagon se u braku inicijativom žene stavlja pod kontrolu i preusmjerava na monogamiju, reprodukciju i roditeljstvo. Budući da su brak i nuklearna obitelj temelj takvih programa, ističe se i 'poguban utjecaj' samohranog roditeljstva na djecu.

I bez isticanja očiglednih diskriminatornih i medicinski netočnih postavki kakve konzervativni programi često sadrže, vidljivo je da su njihove temeljne postavke problematične ako ih promotrimo iz feminističke perspektive.

Odvajanje 'ženske' i 'muške' spolnosti samo produbljuje rodni jaz i dublje urezuje upute za rodne uloge koje se kasnije preslikavaju na ostala područja djelovanja. Naglašavanje kontrole koju žena ima u regulaciji muške seksualnosti umanjuje žensku autonomiju time što joj pripisuje pasivnost i oduzima pravo na seksualnu želju. Dječacima i muškarcima se s druge strane prenosi ideja da su neodgovornost, agresija i povlaštenost u njihovom slučaju prirodne i neizbježne.

Osnovna premisa feminističkog pristupa je stoga staviti naglasak na autonomiju za sve rodove te zaustaviti perpetuiranje rodnih stereotipa i uloga.  Uz to, feminizam se zalaže i za veću prisutnost razgovora o aktivnom i potpunom pristanku, budući da takav razgovor još uvijek izostaje iz mnogih programa seksualne edukacije.

Razgovor o društvenim aspektima seksualnosti naglašavala je još 1981. Peggy Brick u članku A Feminist Approach to Sex Education in the High School:

„Seksualna edukacija nije samo dio 'biologije', iako se tako podučava u srednjoj školi, pri čemu se ignoriraju pitanja učenika/ca i odluke koje će morati donijeti. Seks nije ni izolirani entitet kakvim ga se predstavlja na satovima zdravstvenog odgoja. Seks trebamo promatrati kao dio ukupnog ljudskog ponašanja: element ljudskih odnosa koji zahtijeva značajnu količinu komunikacije; dio životnog ciklusa u kojem razvoj u svakom stadiju slijedi prethodni stadij; naučeno ponašanje na koje utječu individualni, socioekonomski i kulturalni čimbenici.“

Premda su rijetke škole u kojima se seksualnosti pristupa na način koji Brick opisuje, dobar primjer materijala za seksualnu edukaciju možemo pronaći na internetu.

Scarleteen je portal na kojem tinejdžeri/ce i adolescenti/ce mogu pronaći hrpu informacija o seksualnosti, zdravlju i odnosima, a njegova osnivačica i glavna urednica Heather Corinna smatra kako bi seksualna edukacija trebala stremiti inkluzivnosti i feminističkim vrijednostima.

Corinna je sadržaj portala u jednom trenutku prenijela u S.E.X., seks-pozitivni vodič kroz seksualnost i feminističku seksualnu edukaciju. Priručnik je pisan je rodno neutralnim jezikom, opširno se bavi seksualnim medijskim sadržajem poput pornografije, uključuje zasebno poglavlje o pojmu pristanka, bavi se odnosom pojedinih kultura i seksualnosti, tjelesnosti i odnosa, te daje upute koje mogu slijediti potencijalne žrtve seksualnog zlostavljanja. Za razliku od mnogih alternativnih priručnika, S.E.X. ne pruža set uputa koje bi mladi ljudi nužno trebali slijediti, već im teži pružiti što više informacija kako bi sami/e mogli donijeti informiranu odluku. Corinna smatra i kako bi seksualna edukacija trebala biti i jedno od temeljnih ljudskih prava:

„Ljudi teško uviđaju koliko su njihova prava  - seksualna prava, reproduktivna prava, ljudska prava - važna, budući da nisu imali pristup informacijama i obrazovanju koje bi im bolje objasnilo kako njihovo tijelo funkcionira, što sve može utjecati na seksualnost t i kako ograničena prava mogu ugroziti sve aspekte našeg života, pa tako i seksualni život.“

Mimi Arbeit bavi se znanstvenim proučavanjem seksualnosti mladih i seksualnom edukacijom, a svoj rad prenosi i na blogu Sex Ed Transforms. Arbeit zanima kako školski i izvanškolski programi seksualne edukacije utječu na seksualni subjektivitet mladih, te koliko im pomažu u razvijanju socijalnih, emotivnih i kognitivnih vještina koje su potrebne za formiranje zdravih odnosa. Smatra da bi se idealni program seksualne edukacije trebao temeljiti na trima postavkama:

  1. Siguran prostor - Mladi o seksu moraju učiti u prostoru u kojem se osjećaju sigurno i spremno za učenje i slušanje. Siguran prostor podrazumijeva i odgovarajuće ponašanje predavače/ice koja mora biti spremna odgovoriti na sva pitanja i smatrati ih jednako važnima.
  2. Kritički pristup - Seksualna edukacija bi učenike/ce trebala poticati na kritičko promišljanje svijeta koji ih okružuje, a to uključuje medijski sadržaj i poruke koje odašilje obitelj, religija i njihovi prijatelji.
  3. Pozitivne mogućnosti - Uz siguran prostor i kritički pristup, seksualna edukacija bi trebala poticati na pozitivna iskustva: uvažavanje drugih, rad na uspješnoj komunikaciji, prepoznavanje vlastitih osjećaja i dijeljenje. Također, važno je učiti i o želji, kako seksualnoj tako i romantičnoj i prijateljskoj, kao o nečemu normalnom.

Vrijedi na kraju istaknuti da je organizacija Population Council 2015. godine provela istraživanje efikasnosti dvije skupine programa seksualne edukacije. Jedna skupina programa je uključivala razgovor o rodu i odnosima moći unutar domene seksualnosti, dok druga nije imala taka sadržaj. Istraživanje je pokazalo kako su rodno-osviješteni programi imali i do 5 puta veću stopu efikasnosti od onih koji se nisu bavili rodnim temama. Takav rezultat nije začuđujuć budući da ukazuje na važnost promatranja seksualnosti kao skupa odnosa i čimbenika, kako društvenih tako i rodnih.

Feministički pristupi seksualnoj edukaciji uvelike bi mogli pomoći u razgovoru o doživljaju seksualnosti i seksa, kao i subjektiviteta, kako u djevojčica tako i dječaka, budući da se oslanjaju na društvenu i seksualnu jednakost, ali i na osnaživanje svake osobe kako bi postigla razinu samosvijesti koja je potrebna za odgovorno i ispunjavajuće iskustvo seksualnosti.

 

Prva tri teksta temata pročitajte ovdje (1), ovdje (2) i ovdje (3).

Tekst je realiziran u okviru Javnog poziva za ugovaranje novinarskih radova u neprofitnim medijima Ministarstva kulture.

Zadnja izmjena: 21-07-2016 @ 09:09