Sud: Mogli ste češće tražiti pomoć policije, mogli ste pažljivije tražiti partnera

Preporučeno Foto: Marina Paulenka Foto: Marina Paulenka

Kada žene ubiju svog partnera, najčešće je to iz straha, bez prethodne namjere ili predumišljaja, kao kulminacija dugogodišnjih zlostavljanja. Takav je slučaj i R. T.

„Ako se četiri godine niste slagali, mogli ste tužbom tražiti odstranjenje iz kućanstva, mogli ste češće tražiti pomoć policije, mogli ste pažljivije tražiti partnera. Ubijati takve osobe koje vam smetaju jednostavno je neprihvatljivo.“, kazao je sudac Krešimir Kraljic obrazlažući prvostupanjsku presudu Županijskog suda u Varaždinu 31. ožujka 2011. godine. Presuda: R. T. osuđena je na dvije godine zatvora zbog prekoračenja nužne obrane pri ubojstvu nevjenčanog supruga. 

Lokalne novine javile su da je optužena presudu saslušala „suznih očiju“ i „vidno potresena“.

Što se dogodilo? Zbog čega je R. T. mogla češće tražiti pomoć policije? Je li pažljivije mogla tražiti partnera? Priča koja slijedi temelji se na sudskom spisu.

R.T. je rođena 1952. u malom selu na sjeveru Hrvatske. Završila je osnovnu školu i radila na seoskom imanju. Ima dvoje odrasle djece sa suprugom koji je umro 1998. Živjela je s majkom u njihovoj kući. Sama je obrađivala zemlju, brinula se za stoku i za bolesnu majku. Upoznala je tri godine starijeg čovjeka koji je živio u susjednom selu sa suprugom. Zbližili su se i 2004. je došao živjeti k njoj. U siječnju 2008., oko 9.40 sati ujutro, ubila ga.

Prema njezinom svjedočenju, to se jutro, kao i obično, probudila ranije od njega i nahranila stoku. Kada bi se ustao, znao je kontrolirati kako je posao obavila i prigovarati ako nije bila gotova. On bi ujutro obično popio koju rakiju, a tako je bilo i tog jutra. Njezina maka je čula da joj viče „mrcino“, „svinjo“ i psuje ju jer nije još obavila sav posao. Počeo ju je tući šakama po leđima, licu, prsima. To nije bilo prvi put da ju je tukao. Tukao ju je otprilike jednom tjedno, procijenila je. Kada ju je jako pretukao 2005., zvala je policiju. Prenoćila je u bolnici, a kada se vratila, on je bio kući i stanje se samo pogoršalo jer ga je prijavila. U medicinskoj dokumentaciji piše da ju je tada udarao šakama i drvenim štapom po glavi, licu i rebrima te daju je gušio. Inače joj je svakodnevno govorio da ništa ne vrijedi, da je najobičnija kurva, da je otrovala svoga muža i da su se za sve krive ona i stara mrcina. „Stara mrcina“ se odnosilo na njezinu majku, koja je svjedočila da je ubijeni i nju više puta istukao. Vukao ju je za kosu i nabijao u zid kada kći ne bi bila prisutna. Nekoliko je puta zvala policiju, odveli bi ga u stanicu, onda bi se vratio i bilo bi još gore. Sin osuđene, koji je majku redovito posjećivao, potvrdio je da je njegova baka u nekoliko navrata zvala policiju, ali se ništa se ne bi popravilo. Baka mu je rekla da ubijeni zlostavlja njegovu majku, a majka da će sudskim putem tražiti da ga se makne s njezina imanja. Još kada su tek počeli zajedno živjeti, 2004., više puta je udario njezinu odraslu kći nakon što mu je prigovorila da gleda televiziju dok njezina majka sve sama u staji radi. Od tada više nikada nije došla kod njih, majka je nju posjećivala.

Kada ga je R. T. pozvala na doručak toga jutra u siječnju 2008., da ga smiri, vidjela je da je još bijesan. Prijetio joj je, i kada je shvatila da će biti još batina, istrčala je izvan kuće i popela se na tavan dvorišne zgrade nadajući se da je tamo neće tražiti. To joj je znalo pomoći – kada bi bio bijesan, skrila bi se u štagalj, svinjac, štalu, dok ga ne bi prošlo. Nekada bi i prespavala na sijenu da bi izbjegla nasilje. No taj je dan krenuo za njom psujući. Stajala je na neuređenom tavanu u polumraku i spustila drveni poklopac kako bi mu otežala pristup. Kada je čula da se penje ljestvama i da pokušava podignuti poklopac na koji je stala nogom, dohvatila je predmet koji je stajao do nje i vikala mu „Dolje, makni se dolje!“, kako je čula njezina majka. Taj predmet je bila sačmarica domaće izrade. Gurnula ju je kroz procjep tavana. Rekla je da ga je htjela odgurnuti, no puška je opalila. Nikada ranije nije pucala iz puške. Pogođen je u nadlakticu. Sačma se raspršila, srušio se i vrlo brzo umro.

Policija ju je našla na tavanu, nepovezano je govorila. Na kolicima je odvedena u bolnicu. Nije se mogla orijentirati, pitala je što se dogodilo, a potom je ležala pogleda uprtog u jednu točku i tresla se. Nije odgovarala na pitanja ni na podražaje. Dijagnoza: akutna reakcija na stres, nije u mogućnosti sudjelovati u postupku i upućuje se u Bolnicu za osobe lišene slobode. Nakon 12 dana je prebačena u Psihijatrijsku bolnicu Vrapče.  Tri mjeseca kasnije, na psihijatrijskoj obradi, R. T. izjavljuje:

„…nisam dobro…borac sam…kao da sam dobro, a nisam… prebio me, ne znam koliko puta…jednom sam zvala policiju (…) bilo je neizdrživo, tukao je i mamu, nije smjela do telefona….nabijao ju je u zid…šakama i udarao batinom…. mislila sam da će biti bolje…volila sam ga i opraštala…svaki dan jedno te isto…taj dan  već je bio pod alkoholom…mama je došla reć da susjed zove dal ćemo ići u grad…ona se vratila u kuhinju…pitala sam hoćemo li ići ili ne…počelo je lupanje mene po leđima, licu, prsima…bila sam u strahu i depresiji…strah i po danu i po noći…poslije batina sam ga zvala na doručak…ušla sam u kuću, a on za mnom…bio je bijesan…znala sam što slijedi…istrčala sam van, na tavan iz straha…znala sam da me tamo neće tražiti…više ne znam dalje…mama je čula da sam vikala…dolje, dolje…od šoka i straha i novoga prebijanja što slijedi…dalje ne znam…nisam znala da je pošao gore…mama s njim nije razgovarala i meni je branio da s njom razgovaram…puška…imao je arsenal…ne znam što je sve imao…on nije bio lovac…imao je svega…i kćer mi je tukao.“

Na suđenju je psihijatrijski vještak ustanovio da je osuđena anksiozno depresivna te da kod „višegodišnjeg fizičkog i psihičkog zlostavljanja može doći do kumulacije negativnog efekta, koji opterećuju psihu optuženice, te u jednom času na tzv. minimalan, okolni, nebitan razlog dođe do eksplozivnog pražnjenja - tzv. kapi koja prelije čašu. Utvrđeno je da je u trenutku uzimanja puške i pucanja njezino razumijevanje i kontroliranje vlastitog ponašanja bilo smanjeno u znatnoj mjeri. Percepcija opasnosti izazvala je stanje prepasti, zdvojnosti koje je dovelo do suženja svijesti, a potom i do reakcije koja se može prema zakonu podvesti pod reakcije na mah“, stoji u vještačenju. No sud je zaključio da optužena nije mogla biti u stanju jake razdraženosti ili prepasti koje je izazvao oštećenik pa onda nije ni mogla postupati na mah jer je “utvrđeno da se oštećenik prema optuženoj neprimjereno ponašao, često je fizički i psihički maltretirao i svađe među njima nisu bile rijetkost.“ Drugim riječima, navikla se na prijetnje i batine pa nije mogla biti ni iznenađena ni prestrašena, a stoga ni reagirati impulzivno. Sud utvrđuje i da se između napadača i napadnute prethodno dogodio „verbalni sukob“, iako se nije radilo o međusobnom sukobu, već o napadu, i to ne samo verbalnom. „Ponašanje oštećenika kritičnog dana nije bilo ništa neuobičajeno za optuženu jer se on i ranije na identičan način ponašao prema njoj“, stoji u prvostupanjskoj presudi od  31. ožujka 2011.

Balistički vještak je potvrdio da bi puška domaće izrade mogla „sama“ opaliti ako zatvarač nije u napetom položaju, dok je sud zaključio da je „… sa sigurnošću utvrđeno da je samo radnjom optužene moglo doći do opaljenja iz puške“. Sudac je zaključio da je optužena znala da drži pušku u ruci i da je pucala „upravo s ciljem da oštećenika liši života“. „Ne može se govoriti ni o kakvoj drugoj namjeri optužene, npr. da je htjela prestrašiti oštećenika ili mu nanijeti neku tjelesnu ozljedu jer kada se iz puške na ovako maloj udaljenosti puca u neku osobu, onda je namjera da se osoba prema kojoj je pucano liši života“. Sud je uvažio da se optužena skrila, opravdano pretpostavljajući da će je oštećenik fizički napasti, no zaključio da je prekoračila granice nužne obrane jer „nije riječima upozorila da u rukama drži pušku, nije ga pokušala zastrašiti pucnjem na neku drugu stranu“ te nije čekala da on dođe silom na tavan, što za nju onda „nije predstavljalo takvu opasnost da joj je jedini izbor bio da puca“. Sud je ocijenio da nije bilo dovoljno što je optužena vikala „dolje, makni se dolje“, trebala ga je upozoriti da drži pušku u rukama. Državna odvjetnica je stavila naglasak na to da je „verbalni sukob“ toga dana bio uobičajen za njihov odnos pa zaključuje da je optužena sve „planski i ciljano napravila da oštećenika liši života“. 

Sud je uzeo u obzir olakotne okolnosti - da nije osuđivana, da je trpjela višegodišnje nasilje – i proglasio je krivom što je postupala „u cilju da ga liši života“.  Nakon žalbe državnog odvjetnika, ali i optužene, drugostupanjska presuda s kaznom od dvije godine zatvora je preinačena na tri godine zatvora.

Osuđena i njezin odvjetnik žalili su se Ustavnome sudu, no tužba je odbijena.  Žalili su se da njezina prva obrambena radnja nije bila pucanje, već bijeg na tavan, a druga pokušaj da ga odbije i da mu kaže da ostane dolje. Kada se on nije zaustavljao, tek onda je pucano. Žalili su se jer sud nije uvažio mišljenje psihijatrijskog vještaka koji je ocijenio da je okrivljena postupala na mah. Ustavni sud je potvrdio presudu da je „postupala s izravnom namjerom da ga usmrti“. 

Vratimo se savjetima suca s početka teksta: je li R. T. mogla tužbom tražiti odstranjenje nasilnika iz kućanstva, je li mogla češće tražiti pomoć policije, je li mogla pažljivije birati partnera? Je li ubila nevjenčanog supruga samo zato što joj je smetao?

„Na pitanje da pojasnim kako sam mogla pune četiri godine trpjeti svakodnevno ovako ponašanje oštećenika, navodim da ja jednostavno nisam mogla ništa poduzeti. Na daljnje pitanje kako sam sada znala nešto poduzeti, npr. da si angažiram odvjetnika u ovom predmetu, odgovaram da se neke stvari mogu urediti zakonom, ali život je nešto drugo. Meni su moja djeca angažirala stručnu pomoć u ovom predmetu, a ja to nisam sama učinila. Na daljnje pitanje zbog čega nisam češće tražila zaštitu policije, odgovaram da sam mogla i stotinu puta zvati policiju, ali oni bi ga nakon razgovora pustili i onda bi tek situacija bila još gora. (…) Ja sam pokušavala pitati oštećenika zbog čega ne ode s moga gospodarstva ako mu ja više ne odgovaram kao osoba, ali on je govorio da nema tog zakona koji bi njega mogao natjerati da mora otići iz moje kuće“, odgovorila je sama R. T.

-----

Barbara Matejčić je slobodna novinarka fokusirana na društvene teme i ljudska prava. Piše za tiskane i internetske medije u Hrvatskoj i inozemstvu. Surađuje s Dokumentarnim programom Trećeg programa Hrvatskog radija i s međunarodnim istraživačkim, medijskim i ljudsko-pravaškim organizacijama. Nagrađena je za najbolje pisano novinarstvo u 2013. godini nagradom 'Marija Jurić Zagorka' (HND, 2014.), dobitnica je Nagrade za promicanje mirotvorstva, nenasilja i ljudskih prava 'Krunoslav Sukić' (Centar za mir, 2013.) te priznanja za najbolje praćenje LGBT tematike u Hrvatskoj u razdoblju od 2000. do 2010. (Zagreb Pride, 2011.), kao i nekoliko europskih stipendija za novinarski rad.
Autorica je narativno-novinarske knjige priča "Kako ste?".
Više na barbaramatejcic.com

 

Ovaj tekst nastao je u okviru projekta "Dok nas smrt ne rastavi", koji financira Ministarstvo kulture temeljem Programa ugovaranja novinarskih radova u neprofitnim medijima.

Fotografije Marine Paulenke iz serije "Drugi dom" snimljene su u ženskoj kaznionici u Požegi i donosimo ih uz dozvolu autorice.

Zadnja izmjena: 08-02-2017 @ 15:53