„Sluškinjina priča“ – podsjetnik na to da historijska dinamika ovisi o nama!

Lako je, i ne nužno pogrešno, kazati da je Sluškinjina priča Margaret Atwood "aktualnija nego ikad". No, ovo 'ikad' zapravo označava samo 20. i početak 21. stoljeća. Priča je za nas relevantna, ali to ne znači da jednostavna analogija može objasniti što je aktualno, a što pogrešno preslikano na realno postojeća kapitalistička društva. Teško bi bilo iz činjenice postojanja 'Hoda za život' ili organizacije U ime obitelji, Sluškinjinu priču uspješno prikazati kao realan mogući scenarij naše budućnosti. Ipak, to što nešto nije realno, ne znači da ne može biti relevantno, ako ni zbog čega drugoga, onda kao kontraprimjer ili upozorenje. Svijet vjerojatno nikada u historijskoj memoriji ljudi nije brojao toliko mnogo potencijalnih motiva za distopijski scenarij jer nikada nije bio toliko umrežen, a ljudsko djelovanje u kratkom periodu nikada ranije u povijesti nije imalo takav globalni učinak na cjelokupni planet.

Primjerice, u Arapskom moru, ispred omanskog sultanata, trenutno cvjetaju alge, na površini veličine države Meksiko: proteinu zaduženom za bioluminiscenciju pogoduju povišene temperature mora. Kao rezultat, alge gutaju fitoplankton čime reduciraju izvor hrane za sve ostale morske organizme. Slična, ali postankom ipak različita pojava istovremeno se događa i u Bosporu koji je ovih dana obojan "prekrasnom" tirkiznom bojom. Zajedničko ovim pojavama je da uništavaju morske ekosustave i da su izravna posljedica ljudske djelatnosti.

Aktualnost distopija

Novo, masovno izumiranje vrsta je počelo. Preko 50 posto svjetskih koraljnih sustava je mrtvo, a fitoplanktoni koji u njima žive stvaraju od 50 – 85 posto svjetskog kisika. Globalna prosječna temperatura porasla je iznad psihološke granice od 2 stupnja Celzijusa unutar koje su znanstvenici predviđali mogućnost zaustavljanja klimatskih promjena. U ledenjacima Antartike nastali su rasjedi u ledu koji se šire luđačkom brzinom: topljenje ledenjaka na polovima uzrokovat će oslobađanje CO2 zarobljenog u ledu, što će dodatno zagrijati atmosferu te povećati temperature mora i zraka, ali i podići razinu oceana, zatim uzrokovati kaskadnu reakciju koja će dodatno narušiti klimatsku ravnotežu i uništiti ekosustave te u konačnici rezultirati nemogućnošću proizvodnje dovoljnih količina hrane. To će vjerojatno dovesti do daljnjih društvenih nereda i ratova te izazvati dodatnu ravnotežu globalne ekonomske dinamike, što bi u nekim slučajevima moglo dovesti do pokušaja uvođenja autoritarnih projekata.

Primjere za distopijske scenarije dakle, već imamo u stvarnom svijetu.  Intenzivne migracije ljudi iz Afrike koje su započele prije nekoliko godina vjerojatno više nikad neće prestati jer se količine hrane koje ovaj kontinent može proizvesti, kako upozorava UN, smanjuju zbog suša koje su pak posljedica klimatskih promjena. Nastanak nigerijskog Boko Harama povezuje se s posljedicama klimatskih promjena, a daleko od toga nije niti Islamska država. Zajedno, dvije čine globalno najozloglašenije fundamentalističke organizacije koje ugrožavaju i poništavaju dosad izborena ljudska i društvena prava. Ove organizacije nisu postojale 1985. godine, kad je Atwood pisala Sluškinjinu priču. Stoga se na prvi pogled čini da je ovo jedan od primjera koji se može iskoristiti kao argument aktualnosti i realističnosti romana za naše današnje društvo.

"Distopija" u kojoj već živimo ima zajednički nazivnik sa znanstveno-fantastičnim romanima u kojima su globalni događaji uzrokovani štetnim ljudskim djelovanjem ili nekom prirodnom katastrofom utjecali na promjenu organizacije društvenih odnosa. U romanima Margaret Atwood klimatske promjene imaju ključnu ulogu u mijenjanju društvenih odnosa. U tom kontekstu razlika između dobrih i loših SF-ova može ležati, između ostaloga i u tome koliku pozornost pridaju samom katastrofalnom događaju koji mijenja društvene odnose. Presudni čin može biti zadan: prikazan kao gotov i dovršen proces nakon kojeg se protagonisti nose s kaosom i raspadom društva. Ovakva pretpostavka, obične katastrofe, koja se događa preko noći, sama po sebi nikada nije dovoljna da plauzibilno objasni društvene promjene. Puno su zanimljiviji primjeri u kojima se vodi računa o faktorima što su uzrokovali društvenu, ekološku ili biološku kataklizmu i u kojima se o povijesti vodi računa. Premda je ovo odradila zadovoljavajuće u svojoj kasnijoj SF trilogiji MaddAddam, za Sluškinjinu priču u kojoj se "o povijesti ne govori" ne može se reći isto. Najveća zamjerka romanu Sluškinjina priča je dakle, nedostatak bilo kakve historizacije u postupku nastanka pripovjednog svijeta.

Nedostatak historijske plauzibilnosti

Zamjerka ahistoričnosti (pri uspoređivanju romana sa stvarnosti, ali i u samom romanu) ne bi možda imala težinu da brojne autorice i autori nisu upali u zamku izvođenja analogije iz romana znanstvene fantastike s realnim društvom. Moglo bi se također tvrditi da argument neplauzibilnosti društva kakvo je opisano u Sluškinjinoj priči nije bitan, odnosno da to ne mijenja ništa na kvaliteti tog SF-a, no ni to nije točno. U najblažoj varijanti kritike, ignoriranje ekonomskih pitanja koji bi u romanu objasnili kako je uopće neka fundamentalistička kršćanska sekta došla do visokih pozicija moći u američkoj vojsci (kao i ignoriranje činjenice da su možda bombardirali Kongres, ali što su učinili sa Senatom i što s lokalnim upravama?) ostavilo je rupe u narativu koje jednostavno narušavaju koherentnost ali i mogućnost razumijevanja svih dimenzija priče. Da ovo nije tek još jedna apstraktna ljevičarska kritika, ili kakav "ekonomski redukcionizam", jasno govori i to da novo ekranizirana serija upravo u društveno-ekonomskim pitanjima najviše odmiče od radnje romana, odnosno popunjava rupe u njegovom narativu, što seriju u konačnici čini boljom od romana. Stoga se ovdje treba čuvati još jedne mehaničke, a izrazito popularne rečenice: "knjiga je naravno bolja".

Da su ideje ljevičarske utopije i znanstvena fantastika usko povezani i međusobno plodni nije nikakva akademska tajna. O tome su ekstenzivno pisali npr. Fredric Jameson u Archeologies of the future i Darko Suvin u Metamorfozama znanstvene fantastike. Znanstvena fantastika je Petrijeva zdjelica za osmišljavanje drugačijih socioekonomskih odnosa. Nedostatak historijske plauzibilnosti u Sluškinjinoj priči može poslužiti kao upozorenje, kao nešto nad čim se trebamo zamisliti, međutim, pošto nam roman ne nudi objašnjenje koji su društveno ekonomski odnosi doveli do rasta moći klerofašističke sekte, zaključak brojnih društvenih komentatorica o analogiji Sluškinjine priče sa stvarnim društvom jednostavno ne stoji.   "Paniku" koja je nastala po društvenim mrežama oko toga kako će nas Željka Markić i Opus Dei dovesti do Gileada zaista treba promatrati tek kao upozorenje, a roman i seriju gledati kao hiperbolu.

Prema vlastitim priznanjima, autorica je na rendom uzimala "samo stvarne primjere" iz globalne povijesti oko kojih je potom gradila narativ: američke puritanske sekte kao temelj Gileada, nacistički Lebensborn program za podizanje natalne stope arijske djece, paljenje knjiga, obrezivanje klitorisa s ciljem uskrate seksualnog užitka ženama, nametnuti "dress code" islamskih zemalja, opća prisutnost tajnih službi u bivšim zemljama sovjetskog bloka, Sumptuarni zakoni, grupne egzekucije, krađa djece u izvedbi argentinskih generala u doba diktature, itd.

Za ljepilo koje bi sve te primjere trebalo zalijepiti u funkcionalno društvo iskoristila je vrijednosti kršćanskog fundamentalizma i pridodala im kontrolu nad vojskom uz pomoć koje su uspjeli srušiti liberalnu demokraciju i uspostaviti teokratsku diktaturu. Pritom, pitanje koje si je postavljala je može li čitatelje uvjeriti da stvari mogu nestati preko noći. Prema vlastitim riječima: „Kako sam rođena 1939. godine, svijest sam stjecala tokom Drugog svjetskog rata i znala sam da uspostavljeni red društva može nestati preko noći."

Međutim, nijedno društvo ni u Drugom svjetskom ratu (ni prije ni kasnije) nije niti nastalo, niti nestalo preko noći (osim možda američkih Indijanaca koje su pokosili salmonela i tifus što su ih europski konkvistadori donijeli sa sobom). I nije ovisilo samo o sebi, niti samo o društvenim vrijednostima. Primjerice, rast nacizma u Njemačkoj imao je veze s reparacijama nametnutima toj zemlji nakon Prvog svjetskog rata, ali što je još važnije s ekonomskom krizom nastalom nakon kraha njujorške burze u Sjedinjenim Američkim Državama 1929. godine. U Sluškinjinoj priči nema objašnjenja ekonomskih odnosa što bi nam pomoglo shvatiti kako je uopće neka radikalna kršćanska sekta uspjela doći do pozicije u kojoj kontrolira vojsku. Bez ovog temelja, analogija Sluškinjine priče i stvarnosti ne može postojati. Mogućnost analogije tako ostaje visiti u zraku ostavljena na maštu čitateljima.

Postoje samo muškarci, žene i njihove obitelji

S druge strane, u realno postojećim kapitalističkim društvima možemo historizacijom rekonstruirati kako je došlo do momenta u kojem smo sada – u kojemu jača klerikalna desnica što se zalaže za restrikciju ženskih reproduktivnih prava, u kojem crkva uz svesrdnu pomoć parlamentarne politike[1]  ima sve veći pristup najnižim stupnjevima obrazovanja, u kojima imamo samo katolički vjeronauk u školama, u kojem se pišu priručnici kojima se mlade žene odgajane "u vjeri" potiče da budu servilne prema muškarcima, da pretrpe udarac, ne sudjeluju u javnom životu društva i da drže "četiri kuta kuće". U kojem je aktualni američki predsjednik Donald Trump antijunak konzervativniji od pape, dok u Čečeniji zatvaraju i ubijaju članove LGTB zajednice, itd. Jačanje desnice nikad se ne događa samo od sebe zato što je "običan čovjek" (inače poznat i kao radnik) tek tako promijenio mišljenje, i postao desničar.

Desnica jača diljem planete, iako istovremeno i gubi legitimitet diljem planete. Baš kao i u periodu ekonomske krize koja je u konačnici dovela do Drugog svjetskog rata, istovremeno s desnicom jača i ljevica (Bernie Sanders, Jeremy Corbyn, Zagreb je naš, Ne davimo Beograd, Združena levica, Barcelona en Comu, makedonska Levica, itd...). Nakon Drugog svjetskog rata, organizirani radnici predstavljali su snažnu prijetnju kapitalističkom društvenom uređenju te su natjerali kapital na kompromis koji je poprimio oblik snažne socijalne države. Period je to koji prestaje na samom početku osamdesetih godina prošlog stoljeća, nakon Volckerovog šoka, kada dolazi do novih ekonomskih kriza i pojava neoliberalizma. Nova ekonomska doktrina – opće privatizacije i komodifikacije – morala je u javnosti pronaći adekvatne oblike svoje legitimacije.

A legitimacija neoliberalizma istovremeno je značila i početak depolitizacije društvenih pitanja – jedino tako bilo je moguće dugoročno progurati imperativ tržišta pred vrijednostima socijalne države. S obzirom na to, bilo je nužno kao svog adresata identificirati srednju klasu, onu koja u pravilu glasa i koju diskurs o lijenosti radnika zapravo donedavno nije pogađao. Diskurzivne početke legitimacije depolitizacije društva može se pronaći u neugodnoj i netočnoj, ali historijski izrazito moćnoj izjavi Margaret Thatcher: "Znate, ne postoji društvo, postoje samo pojedini muškarci, žene i njihove obitelji". Upravo takve diskurzivne taktike depolitizacija društva i politike vode sve većoj političkoj nepismenosti javnosti, što povratno omogućava daljnji rast desnice, traženja društvenih objašnjenja u teorijama zavjere i dovodi do lakše plauzibilnosti spinova itd. 

Margaret Thatcher, historijska osoba, žena koja je negirala bilo koju alternativu konzervativnom društvenom uređenju kojeg je zamislila, po negativnom utjecaju na radničku klasu može se mjeriti s onim kojeg je Serena Joy u Sluškinjinoj priči imala na žene Gileada. Samo, u stvarnosti, stvari se ne događaju preko noći, ni po sve ljude jednako, stoga, dok Sarena Joy i sama pati od posljedica vlastite ideologije i dijeli tužnu sudbinu svih ostalih žena, Margaret Thatcher na vlastitoj koži nije morala osjetiti posljedice privatizacija koje je provela. Zbog toga je stvarnost opasnija od Sluškinjine priče.

U romanu, naime, stvar se više-manje dogodi u jednoj generaciji, prostora za suprotne zaključke u samom tekstu nema, te se tako objašnjava zašto se nisu uspjeli oprijeti teokratskoj diktaturi u kojoj su se našli. No, u stvarnosti je problem zapravo suprotan – sve se događa toliko postupno da je gotovo nevidljivo. Kad se jednom ubrza toliko da postane vidljivo, paralelno s tim raste i otpor: čim se stvori U ime obitelji, stvori se i Faktiv (dugo čekani progresivni lijevi feministički iskorak). Čim se pojavila Željka Markić, organizatori povorke ponosa okrenuli su se radničkim pitanjima, time trajno povećavši broj sudionika na peteroznamenkasti broj. Čim je ponovo ojačao HDZ, zbili su se aktivistički redovi. Dok se vjernici na prosvjede desnice dovoze autobusima, pa i tada se okupe u manjem broju nego prosvjednici što se zalažu za liberalne vrijednosti, ne može se reći da je u Hrvatskoj zadominirala desnica, kamoli ona klerofašistička. Aktualna društvena dinamika nije unaprijed zadana, ona ovisi o našoj demokratskoj aktivnosti, i zasad se (dugoročno historijski) pokazuje barem ravnopravna materijalnim resursima kojima oduvijek barata desnica, ako ne i jačom. Prosvjedi nikad nisu imali više smisla nego danas, Sluškinjina priča stoga možda nije analogija sa stvarnim društvom, ali je dobar podsjetnik na to da historijska dinamika ovisi o nama. Dokle god imamo društvo, postoji i alternativa.

 

[1]          Npr. velikodušni Vatikanski ugovori koje bi prva sljedeća hrvatska socijaldemokratska vlada trebala raskinuti

Zadnja izmjena: 06-07-2017 @ 12:45