Bijes „tvrdih“ momaka

Najviše boli kada seksizam i šovinizam dođe od nekoga tko nam je blizak, koga poznajemo i za čiju bismo ispravnost stavili ruku u vatru.  Objektivizaciju žena i verbalno nasilje tada pokušavamo opravdati. Trudimo se razumjeti kako mu se moglo dogoditi da tako ispadne iz tračnica, raspametimo se u potrazi za izlikama.  Faza poricanja traje neko vrijeme dok ne shvatimo gotovo uvijek istu stvar: kandže patrijarhata odavno se nalaze i u onim zonama koje smatramo sigurnima, samo smo to propustile vidjeti. 

Tekst Cigarettes After Sex u Tvornici – Fidget Spinner za mlade dame nisam pročitala samo kao obična čitateljica i feministikinja opće prakse.

Njegov autor - glazbeni novinar, urednik i pokretač portala Ravno do dna Zoran Stajčić više od 15 godina je moj kolega, jedan od onih s kojim sam provela sate druženja, dijeleći dobre i loše uvjete rada na novinarskim zadacima. Glazbeno novinarstvo je dominantno muško područje, rijetki su kolege koji žene na tom polju smatraju sebi ravnima i ophode se prema njima s poštovanjem. I sama sam provela godine boreći se za vlastiti prostor i jednaki tretman u medijima za koje sam radila. I koliko god razočarana i ljuta bila nakon ova dva RDD teksta, još uvijek u tom svijetu ima muškaraca kritičara koji ženu priznaju kao ravnopravnu kolegicu, izvođačicu, autoricu. Primjerci takve vrste bili su nedavno preminuli Ante Perković i glavni junak najnovijeg incidenta. Sve do prije nekoliko dana, do trenutka kada je došlo do njegove „čudnovate“ preobrazbe na koncertu jednog običnog, muškog indie pop benda.  

Što se to dogodilo čovjeku s kojim sam dijelila dobro i zlo na festivalima, u press kornerima, opskurnim i manje opskurnim klubovima? Je li se negdje zarazio virusom seksizma koji je u ovim tropskim vrućinama mutirao i prenosi se tjelesnim tekućinama, je li možda negdje na nekom šanku slučajno popio gutljaj pive iz Dragaševe čaše?

„Dobri čovjek Zoki“ nakon tog teksta u mojim se očima rastopio i pretvorio u lokvicu prljave vode na pločniku, istu onu u kojoj su se do tada kvasali svi drugi rock kritičari šoveni, od njega stariji, u izričaju skloniji masnijem, ljepljivijem stilu. Još ih pamtim; u slamnatim country rock šeširima i kariranim košuljima, oslonjeni na šank, nafilani znanjem iz rock leksikona, šampioni nadjebavanja u disciplini tko će po kartici teksta izbaciti više sočnih „sex, drugs and r'n'r“ metafora.

I kao da to nije bilo dovoljno, za nekoliko dana, kao reakcija na tekst objavljen na portalu H-alter, na RDD-u se pojavio još jedan uradak autora Đina Kolege, nakupina slova i misli koja ne tjera na razmišljanje, već u najmanju ruku na tugu i očaj. 

Zbog svega ovoga u maniri otvorenog pisma odlučila sam se obratiti obojici aktera ove polemike.

Zoki, glazbeni aktivizam kojim se ti pokušavaš baviti prateći nezavisnu glazbenu scenu i ono što radimo ja i moje kolegice na portalu Vox Feminae, trebali bi biti kamenčići istog mozaika, dvije poluge u istoj borbi.

Zoki, kada si publiku na koncertu benda Cigarettes After Sex pokroviteljskim tonom sveo na „mlade dame“ i „malo starije dame“, kada si njihovo iskustvo usporedio s idolopokloničkim vrištanjem i histerijom usko rezerviranim za žene, bio si jednaki zadrigli konzervativac kao što su oni protiv čije se bahatosti i kulturocida svakodnevno kritički osvrćeš u svojim tekstovima na portalu. Uvrijedio si tada sve žene: od svoje kćeri, supruge i majke, do nas svojih kolegica, čitateljica, glazbenica i kantautorica čiju glazbu promoviraš na istom tom mjestu. No, nakon toga si i dalje mogao primiti kritiku, sjesti i zagledati se u rečenice koje si napisao. 

Zoki, ravnopravnost spolova nije gentlemansko udvaranje i komplimentiranje „slabijem spolu“, to je odgovornost za komunikaciju u privatnom i javnom prostoru.

Biti prisutan na takvom događaju u ulozi glazbenog znalca koji godinama pohodi koncerte bila je u neku ruku blasfemija.“

Zoki, za dva desetljeća bavljenja pop i rock glazbom trebao si naučiti da je u najmanju ruku tužno i patetično samog sebe stavljati na pijedestal „znalca“. Činjenica da si u životu pohodio 300, 500 ili 800 koncerata ne daje ti za pravo da se poput ratnih veterana koji zahtijevaju svoja prava, ugrožavajući tuđa, stavljaš iznad svih ostalih: publike, kolega, glazbenika.

„Ta slika i prilika potpuno ukinutog mačizma bilo kog oblika podosta govori o novom muškom role-modelu 21. stoljeća. „

Zoki, ne postoji jedan i dominantan novi muški role model 21. stoljeća. Iz ove lajne curi grozničavi strah o ukidanju mačizma u rocku i popu. Nažalost, nema potrebe da strepiš, lučonoša mačizma u glazbi još je uvijek ima dovoljno da ovaj okorjeli i žilavi stereotip nastavi živjeti. 

Šok kojim sam reagirala čitajući Stajčićev osvrt na koncert CAS-a podsjeća i na prvi šamar koji dobijemo od finog i pristojnog dečka, onaj upozorovajući trenutak nakon kojeg dolazi naglo otrežnjenje i spoznaja da si živjela i/ili radila s čovjekom kojeg do kraja ne poznaješ.

Da smo kojim slučajem ja ili neka moja kolegica u osvrtu na koncert benda Eagles of Death Metal napisale kako je njihova glazba vazelin kojim bubuljičavi momci na pragu zrelosti pripremaju vlastite kite za usamljeno drkanje u drive in-u, vi se možda ne biste našli uvrijeđenima, no to bi i dalje bilo nekorektno i ružno. No, ne ni izdaleka toliko diskriminirajuće poput vaših tekstova jer nama ženama za vrat još uvijek puše višestoljetni smrad povijesti pretrpljenog nasilja, seksizma i mizoginije.

Slučaj Zorana Stajčića i Đina Kolege, tvrdih momaka koje je razbjesnio feministički revolt kazuje nam i još jednu neugodnu istinu: u našem bliskom okruženju, među našim prijateljima i poznanicima, članovima bendova mnogo je muškaraca koji još uvijek nisu uložili istinski trud potreban za razumijevanje suptilnih i manje suptilnih obrazaca kojim se žene u umjetnosti i kulturi diskriminira i stavlja u podređeni položaj. Kada ovih dana mislim o raskolu koji se nakon ovih tekstova otvorio na glazbenoj sceni, s neugodnom strepnjom se sjećam godina koje smo zajednički proveli slušajući Breeders, Throwing Muses, Kate Bush, Sleater-Kinney... Jesam li stvarno to vrijeme provela zavaravajući se i naivno misleći kako smo jednake_i?

Kasniji tekst Đina Kolege potvrdio je ono najgore: da Stajčić kao glavni urednik portala Ravno do dna nije spreman podnijeti ni minimum odgovornosti i kritika koje su mu na društvenim mrežama upućene od niza čitateljica, čitatelja, glazbenika i glazbenica. Umjesto da polemiku i komunikaciju nastavi ili pokuša uspostaviti sam, on je Kolegi podastro prostor za daljnje zaoštravanje sukoba. Razbiješnjeli pas čuvar Đino zapjenjeno se bacio na slučaj i isporučio u svom tekstu niz besmislica kojima je pokušavao opravdati gazdin postupak. Na stranu što je tekst naslova Cigarete poslije koitusa sintaktički i smisaono na trenutke teško prohodan, teze koji autor u njemu iznosi pokazuju da Kolega ne zna ama baš ništa o idejama i praksama za koje se zalaže recentna domaća feministička scena.

Naime, feministkinje koje u medijima i na društvenim mrežama prosvjeduju protiv vaših seksističkih tekstova nisu odred za čistoću i čudoređe, ne padaju u nesvijest od zgražanja na spomen jebanja i kita. Za razbijanje takvih predrasuda dovoljno je nasumično prošetati bilo kojim (ili svima, zašto ne?) od tri feministička portala: Vox Feminae, Libela i Muf. Dečki, nisu ovdje problem vaše velike ili male kite, problem je kad želite da vam na činjenici što ih imate aplaudiramo i od sreće padamo u nesvijest. Nedostatak hrabrosti, povrijeđen ego, potreba za dominacijom i mnogo mnogo neznanja o temama o kojima govorite izbacio je na svjetlo vaše iracionalne strahove i osjećaj ugroženosti u svijetu koji se mijenja. Zašto je, dovraga, loše ako neke od nas „grlato“ zagovaraju feminizam u glazbenoj kritici? Zašto pak mislite da je ovaj dio umjetničke kritike mjesto na kojemu mi žene trebamo šaptati, biti obazrive i nježne, gotovo nečujne?

Zašto je borba za ravnopravnost među spolovima manje važna od borbe protiv monopola ZAMP-a nad glazbenim pravima u kojoj ste baš vi (i na tome vam čestitamo) bili prilično glasni? I za kraj, pitanje svih pitanja: slušamo li glazbu kitama, mudima, pičkama i sisama ili su za tu osjetljivu operaciju zaslužni neki drugi organi?

Nakon što se u ponedjeljak razumni dio interneta zgražao nad tekstom Đina Kolege, a malobrojni grčevito pokušavali pronaći smisao (!?) u tom uratku, dan kasnije na Facebooku je uočen trend „smirivanja strasti“ i poziva na dijalog i komunikaciju. Ova dinamika neodoljivo podsjeća na brzo i prekasno triježnjenje obiteljskih nasilnika koji nakon što pretuku ženu iz pritvora šalju poruke pomirenja i ljubavi, sve u strahu od šire društvene osude.

Kolega i kolege, poslije jebanja nema kajanja, kaže naš narod i u tome mnogo ne griješi. Proteći će mnogo vode ispod Hendrixovog mosta, dok se ne operete od sramote i pogrešaka koje ste učinili objavivši ova dva teksta i zagovarajući svoje promašene teze o „feminizmu koji je najobičniji fashionstatement koji je u svojoj najagresivnijoj varijanti prigrlio distopijske elemente političke korektnosti“.

Da, vidjeli smo bijes vas tvrdih momaka, i uvjerili se da je „užas vaša furka“. Take your time, ostanite neko vrijeme na Dnu kojeg zaziva klasik Novog vala i razmišljajte, drkajte, izbacite iz sebe sav taj nataloženi gnjev i frustraciju. A onda se sasvim polako otisnite nogama prema površini. Tamo vas čekamo, spremne_i da počnemo iznova po novim, ali drugačijim i pravednijim pravilima.

Zadnja izmjena: 06-07-2017 @ 13:29