Ubijene i nevidljive – priča o Indijankama u SAD-u u filmu Wind River

„While missing person statistics are compiled for every other demographic, none exist for Native American women.“ (Wind River, 2017.)

 

Društveno-politički kontekst

Prilično pojednostavljenu i jednodimenzionalnu sliku o običajima i načinu života domorodačkog stanovništva Sjeverne Amerike[1] dali su holivudski vesterni u kojima je dominirao odnos između kauboja i Indijanaca u kojima su, barem u većini slučajeva, Indijanci predstavljali loše dečke, unatoč činjenicama koje se vežu uz masakre nad indijanskim stanovništvom još od Kolumbovog dolaska na obale današnjih Sjedinjenih Američkih Država. Dovoljno je prisjetiti se pokolja 450 pripadnika plemena Tolowa (Yontoket Massacre, 1853. godine) na sjeverozapadu Kalifornije ili pak masakra oko 300 pripadnika plemena Lakota (Massacre at Wounded Knee, 1890. godine).

Sukladno navedenom, pitanja vezana uz položaj Indijanaca u Sjedinjenim Američkim Državama uvijek predstavlja „škakljivo“ područje jer se ne uklapa u standardni narativ o SAD-u kao zemlji „slobodnih i hrabrih ljudi“. Naime, do danas se izbjegava govoriti o genocidu nad domorodačkim stanovništvom Sjeverne Amerike.[2] Istražujući povijest ovih naroda, američki povjesničar Jeffrey Ostler u članku pod nazivom „Genocide and American Indian History“ ističe kako se i danas lome koplja oko odnosa kolonizatora prema Indijancima. Ostler ističe kako glavni argument u prilog tezi o genocidu proizlazi iz drastičnog smanjenja populacije koje je uslijedilo nakon velikog otkrića, što pak neki interpretiraju kao rezultat mnogih bolesti koje su kolonizatori donijeli, a na koje ondašnje stanovništvo nije bilo imuno.

Neovisno o definiciji genocida nepobitna je činjenica kako je indijansko stanovništvo s vremenom lišavano gotovo svih prava, da im je oduzeta zemlja te da su nad njima vršeni stravični zločini. U prilog tezi o svrstavanju u građane drugog reda svjedoči i činjenica kako čak i u vesternima Indijance nisu glumili pripadnici određenih plemena nego bijelci.

Indijanci danas žive na područjima rezervata, unutar kojih plemena uživaju određeni stupanj autonomije. Centralna vlast nema jurisdikciju nad ovim područjima, nego se ona nalaze pod nadzorom Ministarstva pravosuđa te federalnih agencija poput FBI-a. Ovi organi djeluju usporedno s određenim plemenskim institucijama, koje pak imaju izrazito ograničene ovlasti. Naime, u slučaju počinjenja zločina od strane autsajdera, plemenske institucije mogu počinitelja osuditi na najviše tri godine zatvora, a ovo se odnosi i na slučajeve poput silovanja, ubojstva, kao i otmica.

Iako je s vremenom došlo do osnivanja različitih institucija, poput Ureda za indijanske poslove (Bureau of Indian Affairs, BIA) ili pak specijaliziranog ureda pri Ministarstvu pravosuđa (Office of Tribal Justice) uvjeti života u rezervatima obilježeni su relativno niskim životnim vijekom te visokim stopama nezaposlenosti i kriminala. Naime, prema podacima koje je objavio New York Times, stopa kriminala na ovim područja je čak dva i pol puta veća u odnosu na nacionalni prosjek. Usprkos tomu, većina se slučajeva nikada ne istraži, uključujući i dvije trećine prijava za seksualno nasilje. Još frapantnija činjenica je kako ne postoji službena evidencija nestalih Indijanki s područaja rezervata, tj. kako niti jedna državna institucija na vodi istragu o otmicama, ubojstvima i silovanjima koja se događaju na području 310 rezervata koliko ih postoji danas. Prema podacima, također objavljenim u New York Timesu, Indijanke imaju oko dva i pol puta veću šansu da tijekom života postanu žrtve silovanja u odnosu na žene koje ne pripadaju plemenskim zajednicama. Važno je istaknuti kako u čak 86% slučajeva počinitelji nisu Indijanci.

Unatoč tomu, u 2011. čak 65% prijavljenih slučajeva silovanja nije bilo istraženo. Vlasti su pak izrazito lagano oprale ruke od ovakvih događanja, pravdajući se kako one nemaju jurisdikciju nad ovim područjem. Međutim, iako FBI ima ovlasti za istraživanje tih slučajeva, često ne dolazi do istrage zbog sada već izlizanog izgovora o „nedostatku dokaza“. Potonje se manifestiralo i 2013. godine, prilikom nestanka 21-godišnje Hanne Harris iz plemena Cheyenne, čije je pretučeno i silovano tijelo pronađeno prije svega zahvaljujući inicijativi njezine obitelji. Ubojice su na kraju također pronađene i osuđene, ali opet zahvaljujući inicijativi pripadnika plemena.

U okviru navedenog, protivljenje republikanaca izmjenama zakona (Violence Against Women Act) koje su trebale, između ostalog, pomoći reduciranju nasilja nad Indijankama, djeluje u najmanju ruku apsurdno. Naime, nakon odluke Vrhovnog suda iz 1978. godine, plemenskim je institucijama zabranjeno provođenje uhićenja i suđenja osobama osumnjičenima za kaznena djela na području rezervata. Navedene izmjene zakona odnosile su se na proširenje ovlasti plemenskih sudova, koji bi u tom slučaju mogli voditi postupke protiv nepripadnika plemena, osumnjičenih za seksualne napade na stanovnice rezervata. Ono što je uslijedilo bila je manifestacija političkog oportunizma i apsolutnog nedostatka humanosti. Naime, izmjenama su se suprotstavili republikanci koji su ustvrdili kako ovo „predstavlja opasnost širenja plemenske autonomije“. Na taj je način politika zapravo legalizirala seksualne zločine na području rezervata, koji prolaze nekažnjeno, dok s druge strane Indijanke i dalje imaju dva i pol puta veću šansu da tijekom svoga života budu silovane, a počinitelji i dalje ostaju nedodirljivi.

O stanju u samim rezervatima svjedoči i činjenica kako prosječna životna dob iznosi 49 godina, što je čak 20 godina manje u odnosu na prosječnog Iračana. Isto tako, nezaposlenost doseže gotovo 80% te predstavlja ekvivalent nezaposlenosti u Mugabeovom Zimbabveu. Zbog svega navedenog, a prije svega velikog broja ubojstava, Obamina je administracija 2010. godine pokrenula dvogodišnji program pod nazivom „The Surge“ u okviru kojega su tisuće pripadnika federalnih agencija „pročešljale“ rezervate. Tako je došlo do smanjenja nasilja u tri rezervata, od kojih najviše u Mescaleru u Novom Meksiku za čak 68%. Međutim, najkritičniji među njima, Wind River, i dalje je zadržao visoku stopu, koja se čak i povećala za 7% tijekom navedene operacije.

Wind River – prikaz nasilja koje se ignorira

Upravo navedeni rezervat, sa 14 000 stanovnika, predstavlja mjesto radnje istoimenog filma, kod nas prevedenog kao „Tragovi u snijegu“, američkog redatelja Taylora Sheridena (scenarista filmova Sicaro i Hell or High Water). Fabularna linija filma prati FBI-evu agenticu Janne Banner (Elizabeth Olsen) te Coryja Lamberta (Jeremy Renner), tragača za divljim životinjama, koji je loveći jednu od njih pronašao tijelo 18-godišnje Natalie. Lambertova motivacija za priključenje istrazi temelji se na osobnoj traumi. Naime, prije nekoliko godina nestala je i njegova kćerka Emily, nakon čega joj se gubi svaki trag. Sukladnu tomu, poruka filma očituje se prije svega u dijelu u kojemu Lambert FBI-ovoj agentici pripovijeda svojevrsnu obiteljsku anamnezu. Postavljajući dio fokusa na ovu priču, Sheriden zapravo ukazuje na činjenicu kako ne postoji volja unutar FBI ili ostalih saveznih agencija za rješavanja ovih ubojstva, što je i dovelo do visoke stope kriminala. U prilog navedenoj tezi ide i činjenica kako FBI na mjesto zločina šalje neiskusnu agenticu Banner iz Las Vegesa, koja dolazi potpuno nespremna (nema čak niti zimski kaput) što tamošnje stanovništvo doživljava kao jasnu potvrdu njihovog sekundarnog položaja u društvu.

Film kroz cjelokupni razvoj narativne linije šalje snažnu poruku o položaju indijanskog stanovništva, naglašavajući pri tome dvostruku diskriminaciju kojoj su podvrgnute žene u rezervatima. One su s jedne strane diskriminirane kao pripadnice manjinske skupine, a s druge strane kao žene. Rodna diskriminacija posebno dolazi do izražaja kada se povlači paralela između nestanka Coryjeve kćeri i Natalie. Time se ukazuje na kontinuitet nebrige za nestalim Indijankama, ali i na širi kontekst u smislu submisivnog položaja tamošnjeg stanovništva zbog nemogućnosti dosezanja bilo kojega oblika pravde. Zanimljivo je stoga osvrnuti se na nepostojanja službene istrage, tj. potrage za nestalom Natalie. Naime, kako je prethodno navedeno, njezino je tijelo sasvim slučajno pronašao Cory, tragajući za pumom koja je napadala poljoprivredne objekte lokalnog stanovništva. Sve to rezultiralo je dominantnim uvjerenjem kako „The F.B.I. Just Doesn't Care“.

Vrlo važan trenutak u filmu predstavlja Coryjeva replika u kojoj ističe Natalinu snagu i borbu za života. Naime, bježeći pred svojim ubojicama i silovateljima, inače zaštitarima privatne kompanije, djevojka je pretrčala gotovo deset kilometara snježnih predjela bez obuće, odjevena tek u majicu i jaknu. U prvi se plan tako postavlja ženina snaga i izdržljivosti te volja za život. Potonje se suprotstavlja nasilju koje žene trpe te počiniteljima koji iskorištavaju njihov ranjivi položaj. Film zapravo odaje priznanje ovim ženama, njihovoj borbi, upornosti te prije svega njihovoj volji za život. S obzirom na navedeno, njihovi izgubljeni životi predstavljaju opomenu za budućnost, te su element osvješćivanja ovog problema koji prelazi okvire indijanskih područja.

Nestanci žena, seksualni zločini, otmice i ubojstva svakodnevica su života u rezervatima jer u njima nema zakona. Žrtve postaju lak plijen koji, ne samo da nema mogućnost obrane, nego nema niti mogućnost traženja pravde za zločin koji je izvršen nad njima. Ovo se jasno očituje u Coryjevoj izjavi: „Ovo je zemlja u kojoj si prepušten sam sebi“. Navedeno je posebno važno u kontekstu redateljevog prikazivanja nemoći policije u rezervatu (tribal police) na čelu sa zapovjednikom Benom (Graham Green) koji prilično ravnodušno pristupa cijelom slučaju, na temelju prijašnjih iskustava, pretpostavljajući kako niti ovaj slučaj neće biti okončan pronalaskom počinitelja. Tek kada uvidi predanost agentice Banner i Coryja, mijenja svoj prvobitni stav. Međutim, niz zapreka ne koje nailazi, ukazuje na velike probleme s kojima se policija susreće u rezervatu pri pokušajima bilo kakvog djelovanja.  

Važan aspekt filma čini i prikaz obitelji ubijene Natalie. Tako se njezin brat, narkoman koji je napustio dom i školu, savršeno uklapa u stvarnu situaciju u kojoj se nalaze mladi Indijanci. Naime, čak 40% mladih napušta srednjoškolsko obrazovanje, što je čak dva puta više od nacionalnog prosjeka. Na taj način redatelj pruža širu sliku stanja u rezervatu, ukazujući na socio-ekonomsku svakodnevicu ovih ljudi. Natalinin otac, Martin (Gil Birmingham) odiše određenim mačističkim stoicizmom. U jednoj od posljednjih scena, zbog destruktivne obiteljske situacije (bolesne supruge, ubijene kćeri, uhićenog sina), Martin iskopava vlastiti grob i sjeda na njegov rub, s plavo-bijelo obojenim licem[3]. U idućoj sceni, dolazi Lambert i obavještava ga da je smrt njegove kćeri osvećena, nakon čega postavlja pitanje vezano uz boje na Martinovom licu. Ovaj mu pak odgovara, kako ne zna kojim se bojama prekriva lice mrtvaca, ali kako nema nikoga ni da pita. Ovdje Sheriden sugerira na gotovo istrebljivačku politiku koju su američke vlasti provodile nad Indijancima, a koja ih je dovela do rubu izumiranja zajedno s njihovom kulturom i tradicijom koja postaje tek relikt prošlosti. Stoga i znanje o temeljnim obilježjima njihove kulture polako nestaje što ovaj film manje-više implicitno pokazuje.

Na podtekstnoj razini veliku ulogu imaju prikazi zimskog eksterijera. Naime, redatelj upotrebom gornjih rakursa donosi prikaze nepreglednih šuma i planinskih vrhova, koji stvaraju sumornu atmosferu koja dominira filmom, dočaravajući tako svakodnevicu ovih ljudi koji su kilometrima udaljeni od „civilizacije“ te prepušteni zakonima divljine. U tom je smislu posebno indikativna Coryjeva replika u kojoj kaže: „Sreća ne živi ovdje, ona je u gradu“. Ova izjava sumira mnogo toga. Ponajprije činjenicu kako lokalno stanovništvo doživljava vlastiti prostor. Naime, iako njihov način života podrazumijeva suživot s prirodom, nakon niza događaja, o kojima je ranije bilo riječi, on je onemogućen u tradicijskom smislu. Sukladno tomu, ovaj „forenzički vestern triler“, kako je je definirao Peter Bradshaw u The Guardianu, pokazuje pravo bogatstvo eksterijera središnjeg Wyominga koji zbog svoje nedostupnosti predstavlja prepreku u istrazi ubojstva.

Sheriden tako oslikava sumornost posebno obilježenu brutalnim ubojstvima žena o kojima se ne govori te koja postaju gotovo nevidljiva čak i u sterilnim statističkim izvještajima. U ovom kontekstu, film uvelike doprinosi osvještavanju, ne samo položaju žena i nevidljivosti zločina nad njima, nego i načinu na koji rezervati funkcioniraju te koliko je zapravo njihova autonomija krinka za tromu federalnu vlast, kojoj snijeg i nepristupačno područje predstavlja savršeni izgovor za neobavljanje vlastitog posla. Naime, upravo „zabačenost“ predstavlja dominanti argument u kreiranju teze kako ove zločine nije moguće istražiti. Na tragu navedenog, film ukazuje na činjenicu kako se čak i prostor na određeni način „okrenuo“ protiv svojih stanovnika. Ovo se posebno očituje u sceni kada doktor Whitehurst (Eric Lange), mrtvozornik, istražiteljima govori kako Natalinu smrt ne može kvalificirati kao ubojstvo jer je smrt nastupila uslijed smrzavanja pluća zbog niskih temperatura. Time se zapravo ukazuje da ovaj prostor, osim svoje hipnotičke ljepote nudi i mogućnost „savršenog zločina“.      

Zaključak

Iako su ranije snimljeni dokumentarni filmovi o teškoćama s kojima se susreću žene u rezervatima, poput Kind Hearted Woman (r. David Sutherland, 2013.) tek film Taylora Sheridena pruža uvid u grubu patnju žena na ovim područjima. Naime, unatoč činjenici da je Sheridenovu filmu moguće pristupiti s različitih interpretativnih pozicija, dominantnu čini pitanje nerješavanja i ignoriranja rodno uvjetovanih zločina na područjima rezervata. Podatkom o nepostojanju statistike o nestalim Indijankama, koja se poput svojevrsnog epitafa pojavljuje pri samom završetku, redatelj zaokružuje film dajući mu snažnu političku intonaciju te zaključak kako Indijanke postaju žrtve zločina bez kazne. Time Sheriden širi kontekst narativne linije, koji mu pak omogućava smještanje glavne radnje u širi okvir koji tematizira odnos američkih vlasti prema domorodačkom stanovništvu.

Porast ubojstva kao i njihovo ignoriranje od strane službenih vlasti možemo promatrati u okviru sve većeg rasta stope femicida posebno na području Latinske Amerike, koji je u posljednjih nekoliko godina dosegnuo vrhunac, posebno u zemljama poput Gvatemale, u kojima, baš kao na području rezervata ne postoji efikasna zaštita, što dovodi do pojačanog iseljavanja žena iz te zemlje. Sukladno navedenom, Wind River uvelike nadilazi okvire usko definirane teme i postaje itekako potentan početak raznih diskusija vezanih uz porast ubojstava žena kao i specifičnog položaja samih Indijanki u američkoj društveno-političkoj stratifikaciji.

***

[1] Ovaj naziv obuhvaća oko pet stotina različitih plemena (Plains Apache, Burns Paiute Tribe, Cherokee Nation, itd.) koji borave na području SAD. U engleskom jeziku postoji nekoliko inačica naziva za pripadnike plemena, poput Native Americans, American Indians, Indigenous Americans, Indians. Najraširenije je ovaj potanji, stoga će se i u članku na pripadnike plemena referirati kao na Indijance. Potrebno je istaknuti kako se ova brojka odnosi na ona plemena koje su američke vlasti priznale dok još stotine plemena čekaju službeno dobivanja tog statusa što pak predstavlja poseban problem domorodačkoj zajednici.

[2]U ovom je kontekstu zanimljivo napomenuti kako je kanadska vlada ove godine pristala isplatiti odštetu indijanskoj zajednici zbog prisilnog oduzimanja djece, koje se provodilo od 1960-ih do 1970-ih godina s ciljem davanja djece na posvojenje „bijelim Kanađanima“. Ovakva se politika provodila u okviru programa nazvanog Sixties Scoop.

[3]U kulturi domorodačkog stanovništva boje imaju iznimnu simboličku važnost. Stoga se svaka prigoda obilježava bojanjem lica. Inače, navedene boje, između ostalog, označavaju žaljenje te mudrost.

Zadnja izmjena: 07-11-2017 @ 10:36