Upoznajte borbene Cholite – samouvjerene hrvačice s cilindar šeširima

Preporučeno Foto: Tinka Kalajžić Foto: Tinka Kalajžić

Svjetska putnica i fotografkinja Tinka Kalajžić podijelila je s nama priču o Cholitama, hrvačicama koje su prava atrakcija u Boliviji. Tinkine dogodovštine možete pratiti na njenom Facebooku profilu.

***

Ispijajući petu šalicu kave u zagušljivom kolumbijskom kafiću, razmišljala sam o tome koliko duboko možemo utonuti u proces prokrastinacije kada nam inspiracija nije baš naklonjena. Davala sam sve od sebe da "izrodim" reportažu iz amazonske prašume, ali nekako bih, umjesto da ostanem vjerna polupraznom Word dokumentu, uvijek završavala na nekoj nasumičnoj web adresi u bespuću virtualnog svemira. Šaltala sam YouTube videe sve dok mi pred očima nije iskrsnuo bizaran prizor žena odjevenih poput lutaka koje su divlje skakale unutar hrvačkog ringa. Nemilosrdno su se mlatile, a publika je uzbuđeno klicala. „Svašta!“,  prokomentirala sam u čudu i kričavo zelenim markerom na komadić papira zapisala naslov videa: „Wrestling Cholitas – La Paz“. U tom trenutku nisam imala pojma hoću li nakon Kolumbije prema Ekvadoru, Peruu ili pak Boliviji. Papirić sam gurnula u novčanik  i za nekoliko dana u potpunosti zaboravila na njega...

GDJE TE YOUTUBE MOŽE ODVESTI...

Četiri mjeseca poslije, bolivijski bankomat i ja. Standardna scena. Vadim Maestro, slučajno ukucavam krivi PIN, bankomat pišti dok ja pretražujem mobitel pokušavajući razaznati koji od 6 «PIN hintova» je baš onaj koji mi trenutačno treba. Na pod slijeće papirić. Slova se zelene, no ja ih u toj novčanoj strci nesvjesno zanemarujem. Novac napokon izlazi, a ja ga pažljivo spremam i kročim na vlažnu ulicu. Nasuprot meni, neobično odjevena bakica poslagala je voće na ljubičastu prostirku. Djeluje poput staromodne lutke koju bi se moglo pronaći na policama vintage dućana. Na glavi joj visoki, otmjeni šešir, a sa šala vise dugačke vrpce koje se povlače po raštrkanim limunima. Baršunasta suknja na falde prekriva joj skvrčena koljena. Podsjeća me na nekoga, ali nikako razaznati na koga. Odjednom mi sine... Otrčim natrag do bankomata i zgrabim papirić s poda. „Cholita!!! Pa da! Djevojke u ringu iz videa bile su odjevene u tom stilu!“. Spustila sam papirić u džep s namjerom da izguglam više detalja po povratku u hostel.

WRESTLING CHOLITAS TOUR?

Ulica po kojoj sam šetala vrvjela je turističkim agencijama. Imala sam namjeru provjeriti koliko naplaćuju izlet u Uyuni. Ta slana atrakcija glavni je motiv dolaska većine putnika u Boliviju. Kročim u prvu agenciju, a kad tamo na zidu upadljiv poster s kojeg se opasno smiješi žena čvrsto stisnutih šaka. Raspitujem se o čemu je riječ, a vlasnica agencije kreće s dobro uvježbanim «Wrestling Cholitas» monologom. Spominje organizirani prijevoz, bilingvalne vodiče, snack paket, transport do eventa, VIP sjedala, fotografiranje s hrvačkim zvijezdama, suvenire i transport do hostela. Omamljena od količine informacija, pristojno zahvaljujem i krećem prema izlazu. Nisam fan nasilja. Ne volim agresiju. Osjećam nelagodu kada je tučnjava na pomolu. Čistokrvni pacifist kojem je neshvatljivo kako itko može uživati u promatranju dvoje ljudi koji se bespoštedno mlate.

Ali Cholite u tom scenariju djelovale su toliko bizarno da sam ipak naposljetku odlučila kako bi bio red svjedočiti nečem tako nesvakidašnjem. Bacam se na research i doznajem kako se borbe održavaju svakog četvrtka i nedjelje. A danas jeeee... Ponedjeljak! Izokrenula sam sve planove i počela uvjeravati samu sebe kako je sasvim legitiman potez ostati u bučnom, prašnjavom i ponekad teško savladivom La Pazu puna četiri dana samo kako bih dočekala hrvačke zahvate letećih Cholita.

TKO SU CHOLITE?

Više od 70% bolivijskog stanovništva čine autohtoni narodi, većinom Quechua i Aymara. Ženske pripadnice tih naroda, koje su najčešće migrirale u gradove iz ruralnih, siromašnijih dijelova Bolivije, nerijetko su bile izlagane diskriminaciji. Šetnja glavnim trgom Plaza Murillo u La Pazu bila im je limitirana, a poteškoća su imale i s korištenjem taxija i ulaskom u pojedine restorane. Godine 2006. na čelo Bolivije zasjeda predsjednik Evo Morales, čovjek pod čijim vodstvom autohtona plemena napokon dobivaju veće priznanje i autonomiju. Taj događaj doveo je do mnogih značajnih promjena u društvenom poretku. Cholite danas ravnopravno dijele klupe na fakultetima s ostalim studentima, aktivne su na različitim političkim pozicijama, rade u bankama i odvjetničkim uredima, te sudjeluju kao urednice, novinarke ili voditeljice u kreiranju medijskog prostora.

Gotovo deset godina unatrag bilo je nezamislivo uopće pojmiti kako bi jedna Cholita mogla doseći tu razinu ravnopravnosti s ostatkom žena u Boliviji budući da su ih do tada smještali samo u one scenarije koji obuhvaćaju obradu zemlje, okopavanje krumpira, striženje alpake ili prodaju voćki na lokalnom placu. Riječ cholita dolazi od španjolske riječi cholo - koja označava miješanu rasu. Neki je, u poprilično pejorativnom tonu, povezuju s frazom civiliziranog Indijanca. Cholos, cholas i cholitas pojmovi su prisvojeni također od strane suvremenog američkog slanga, a odnose se na ljude latinoameričkog podrijetla, najčešće Meksikance. Nerijetko marginalizirane, slabije prihvaćene u društvu i karakteristične po nošenju odjeće koja se povezuje s gangsterskim miljeom.

KAKO SU CILINDRI ZABUNOM UŠLI U PRIČU

Neodoljivi stil Cholita nešto je o čemu svi putnici nakon posjeta Boliviji pričaju. Teško da će neprimjetno prošetati pored tebe. Plisirana suknja, par slojeva podsuknje, vezeni šal učvršćen brošem i cilindar šešir ispod kojeg se nadziru dvije guste crne pletenice. Na leđima se nađe i marama prošarana hipnotizirajućim bojama, a u njoj uz raznorazne voćke često balansira i začudo mirno dijete rumenih obraščića.

Prema legendi je u dvadesetim godinama prošlog stoljeća u Boliviju pristigla britanska pošiljka šešira namijenjenih radnicima željeznice. Umjesto crnih, kojima su u to vrijeme glave kitila gospoda, zabunom su u tu južnoameričku državu pristigli šeširi smeđe boje. Don Domingo Soligno odlučio je spasiti fijasko idejom da ih pokuša plasirati ženama. Izvršio je minimalne dorade na šeširu, ukrasio ih s par "ženskih" detalja i ideja je urodila plodom. Šešire su prvenstveno prisvojile žene iz plemena Aymara i Quechua koje su sa sela polako pristizale u gradska područja. Upravo te žene na neki su način bile u potrazi za svojim kulturalnim identitetom. Pomalo nesvrstane, negdje između ruralnog i urbanog,  domorodačkog i bjelačkog... Na cestama diljem Bolivije vrlo ih lako spaziš, a prvo što ti privuče pažnju upravo je taj specifičan cilindar koji ponosito nose iznad crnih, gustih kosa. Ako je ravno pozicioniran, to znači da je žena udana. One koje ga nose nahereno, u potrazi su za partnerom.

Uz karakterističnu odjeću, u kombinaciji s Cholitama najčešće ide i poluhladan stav. Nisu baš najrazgovorljivije i najotvorenije osobe s kojima sam se imala prilike susresti na svojim putovanjima. Ali ima nečeg misterioznog u njihovoj pojavi. To svakako!

U VISINE UZ POMOĆ NAJVEĆE URBANE ŽIČARE NA SVIJETU

Stiže i taj dan. Uzbuđeno punim bateriju svog Canona. Pripremam rezervni GoPro. Spremam dodatni objektiv u torbu. Olovka i notes su tu - sve je spremno. Odlazim još jednom do turističke agencije provjeriti adresu događanja. Djelatnica strpljivo ponavlja govor o ciframa, transportu i suvenirima, dok ja odvraćam kako ću se ipak probati snaći sama. Sigurna sam da je moguće samo pojaviti se i zatražiti ulaznicu na licu mjesta. Takve varijante često ispadnu višestruko jeftinije od fino zapakiranih tura za one koji bi da im se sve servira. Uskačem u gondolu urbane žičare "Mi Teleférico". Sve sam bliže El Altu – predgrađu La Paza koje se nalazi na više od 4000 metara nadmorske visine.

Dok krajičkom oka promatram raznobojne fasade administrativne prijestolnice Bolivije koje postepeno postaju sve sitnije, zamjećujem kako mi je stopalo znatno veće od stopala Cholite koja sa mnom dijeli neudobnu klupicu gondole. Odlučujem joj prijaviti gdje idem, a ona odrješitim tonom prokomentira kako nije zainteresirana za takve sadržaje. Nisam očekivala takvu reakciju, ali očigledno ne poimaju sve Cholite ono što se u ringu događa nužno pozitivnim. Pritisak u plućima raste, a lišće koke zaboravila sam u hostelskoj sobi. Dobro ga je imati kada visina stisne tijelo. Sporo vučem noge i molim ljude na cesti da me upute u kojem smjeru hodati. Volim tu interakciju, iako često svatko priča svoju verziju priče. Jedan kaže istočno, drugi nekoliko metara dalje maše prema zapadu. Gubljenje je redoviti dio te igre, što mi inače ne smeta. Ovog puta bila sam kratka s vremenom... No, eto me ipak naposljetku na traženoj lokaciji.

KADA KRENE PO ZLU...

U polupraznoj dvorani četvorica dječaka nabijaju nogometnu loptu, a domar maše glavom u mojem smjeru: „Nedjeljom... Show je svake nedjelje. Danas je četvrtak!“... „Ali, ali... Meni su rekli da...“... „Nedjelja!“ – oštro me prekinuo i zalupio vratima. Ne odustajem! Trčim prema cesti i pokušavam doći do informacija prilazeći ljudima. Neki nemaju pojma o čemu govorim, drugi me ignoriraju. Naletim na momka koji mi prstom ukazuje na veliki plakat „Wrestling Cholitas“ koji u silnoj strci nisam opazila. Na dnu plakata ispisan je broj telefona. Moja kolumbijska SIM kartica ne funkcionira u Boliviji.

Imam još dvadesetak minuta i osjećam kako mi lagano sve ovo skupa prestaje biti toliko zabavno. Molim ljude na cesti da mi posude mobitel za kratak poziv. Inače uvijek upali, ali u tom trenu nemam sreće. Spazim sitnu prodavaonicu u kojoj za nekoliko kovanica možeš obaviti telefonski poziv i brzinski neuredno ispisujem broj telefona s plakata na ruku. Utrčavam u prostoriju prepuna pitanja: „Pozivni broj za Boliviju? Je li ovo fiksni ili mobilni broj? Trebam li utipkavati nule na početak?» – mrmljam u smjeru vlasnice dućana, a ona jednom rukom rješava križaljku dok me drugom, bez odgovora, upućuje na kabinu s telefonom. Utipkavam broj – upalilo je iz prve. Javlja se ženski glas kojem objašnjavam kako sam se izgubila i kako mi je današnja misija gledanje borbenih Cholita. Žena diktira adresu na prebrzom španjolskom i pita gdje sam. Odakle da znam gdje sam... „Snaći ću se!“ – viknem i poklapam slušalicu.

Nisam sigurna zbog čega, ali osjećala sam se poput glavne protagonistkinje nekog niskobudžetnog akcijskog filma. Trčanje, propitkivanje, nervoza, adrenalin, gubljenje, pa opet trčanje. Naposljetku, ulijećem u prvi taksi kojeg vidim. „10 bolivianosa!“ ... „Ma daj za 5, to je tu iza ugla...“ – blefiram samouvjereno, a taksist popušta iz prve. Stižemo točno tri minute nakon što je show trebao početi.

DUB STEP, LUCHA LIBRE I MASKE KRIČAVIH BOJA

Dvojica Kineza, troje Mađara i jedna Izraelka. Stojimo u redu za karte, dok me Mađari sramežljivo pokušavaju nagovoriti da zatražim popust. Nije uspjelo – niska ženica čvrsto ponavlja cifru od 50 bolivianosa, a ja sliježem ramenima u smjeru Mađara i vadim novčanik. Iz mog kratkog bivanja u Boliviji shvatila sam kako gotovo sve kod njih kasni. Autobusi uredno polaze četrdesetak minuta nakon što bi trebali, hranu čekaš i po pola sata, nalaziš se s lokalcima – pojavljuju se petnaest minuta nakon ugovorenog vremena. Pa eto, tako je i spektakl „Wrestling Cholitas“ vrata publici otvorio gotovo četrdeset i pet minuta nakon predviđenog početka.

Napokon nas uvode u ogromnu halu koju ispunjavaju zvukovi netipično bolivijske dub-step muzike što pridonosi mojem spontanom rađanju sumnje svezi glede autentičnosti onoga što predstoji. Crno - žuti ring dominira prostorom, dok hladnoća prodire čak i kroz pet slojeva odjeće. Biram centralnu poziciju razmišljajući o tome hoće li biti moguće približiti se ringu s fotoaparatom. Nekoliko muškaraca namješta osiguravajuće spužve u kutevima ringa. U blizini je mini štand koji osim kokica, vode i Coca-cole u ponudi ima i maske kričavih boja. „Luuuucha liiiiibre! Jedva čekam!“ – uzbuđeno je uzviknuo muškarac obrijane glave i talijanskog naglaska. U rukama je držao čak četiri suvenir maske koje je upravo plaćao zadnjim novčanicama iz novčanika. „Lucha li...?“ – zbunjeno sam ga pogledala i za uzvrat dobila monolog o meksičkoj formi profesionalnog hrvanja. Zabrazdio je Talijan u detalje, dalo bi se naslutiti kako je vatreni obožavatelj. Grčko-rimsko hrvanje, zahvati i manevri, značaj uklanjanja maske, brojanje do tri, brojanje do dvadeset, diskvalifikacija, ilegalni pokreti... Sve je on to meni izrecitirao. Tko bi rekao da oko nečeg naizgled toliko banalnog postoje toliko ozbiljna i kompleksna pravila? Vraćam se prema svojem neudobnom narančastom stolcu i nervozno pogledavam na sat.

SVEOPĆI KAOS

U ring samouvjereno ušetava sudac s raskošnom fudbalerkom odjeven u crno-bijeli prugasti dres. Pozdravlja prisutne i najavljuje prvog hrvača. Kroz srebrno-zlatna vrata na podij ulijeće hiperaktivni muškarac kojem kosturski kostim ocrtava mršavo tijelo. Skače na sve strane i pokušava animirati publiku. U tom trenutku dvorana je već bila ugodno popunjena. Došlo je više ljudi no što sam očekivala, iako nisam primijetila gotovo niti jednog lokalca. Čini se da je ovaj tip showa ipak namijenjen samo turistima. Nakon kostura, podij ukrašava gojazni momak s čijih prsa sjaji riječ „SATAN“... Vatreni motivi krase mu crne čizmice i prsluk. Hrvač skače na uže, podiže ruke u zrak i uz vrisak tjera publiku na ovacije. Kreće akcija. Vratolomije. Odbijanje od užadi. Bacanje na pod. Skakanje u zrak i žestoko mlaćenje... Iako, oni koji nadobudno očekuju istančane hrvačke skilove, mogli bi se razočarati. Ovdje je ipak naglasak više na teatralnom zabavnom aspektu nego što je na stvarnom savladavanju protivnika.

Koliko god da momci bili zanimljivi, pravi spektakl kreće tek kada prva Cholita proviri kroz svjetlucava vrata. Paradira oko ringa i uzvicima nabrijava gledatelje. Približava se najglasnijoj grupi Izraelaca i prstom pokazuje na svoj obraz. Jedan od entuzijastičnih momaka joj se približava, a ona izmiče obraz i podvaljuje usne. Publika vrišti od smijeha, a momak se nelagodno crveni. U ring ulijeće njezina suparnica. Mješavina komične koreografije i cirkusa počinje. Miks akrobacija, zaigranih suprotstavljanja i „good girl/bad girl“ scenarija.

Cholite provode dobar dio dana uvježbavajući zahtjevne pokrete kako bi ih mogle izvesti bez ozbiljnijih ozljeda. Ne skrivaju tijela spandexom, niti lica maskama. Publika se smije i međusobno pogledava komentirajući koliko je bizaran i apsurdan prizor kojem upravo svjedoče. Cholite, usprkos svemu, djeluju poprilično uvježbano. Lete na sve strane, skaču kao da su na trampolinu, povlače se agresivno za pletenice, udaraju po prsima i mlate nogama i rukama. Povremeno se stvari otmu kontroli, pa se akcija iz ringa seli na betonski pod dvorane. Možda najdojmljiviji trenutak večeri je onaj kada Cholita u zanosu otima članu auditorija netom otvorenu bocu Coca-Cole. Ispija je u trku i usmjerava mlaz prema protivnici. Nogom je udara po trbuhu, na što ona pada na tlo. Slavodobitno prolijeva ostatak boce od 2 litre po nemoćnoj suparnici koja se grči na podu. Pritom ne štedi ni publiku, a oni sa skupim fotoaparatima žale zbog odluke da sjednu u prvi red. Isti scenarij ponavlja se nedugo zatim s bocom vode. Zrakom lete kokice, ljudi se sklanjaju, vrište, smiju, čude... Ukratko - nastaje sveopći kaos.

KAKO JE SVE ZAPOČELO?

A kako je sve započelo? Lokalni hrvač Juan Mamani prije petnaestak je godina pokušavao osmisliti kako hrvanje bolivijskoj publici učiniti ponovno zanimljivim, budući da je interes za tom borilačkom vještinom drastično pao. Posegnuo je za bizarnim rješenjima poput postavljanja klaunova i patuljaka u ring, no ništa od toga nije upalilo. A onda se sjetio da bi ljudima možda interesantno bilo svjedočiti borbama žena odjevenih u tradicionalnu nošnju. Istovremeno su te žene, često žrtve obiteljskog nasilja, pokušavale pronaći način pomoću kojeg bi se mogle riješiti stresa i frustracija. U Boliviji je, naime, zabilježena najviša razina nasilja nad ženama u cijeloj Latinskoj Americi. Priča se pokrenula, žene su se pojavile na audiciji i krenule s treniranjem. Ispostavilo se da se radi o poprilično unosnoj poslovnoj ideji.

BORBA U RINGU, BORBA IZVAN RINGA

Iako bi se na prvu dalo zaključiti kako je sve to zakuhano isključivo zbog profita i show businessa, postoji tu i druga strana priče kojoj treba pridati pažnju. «Wrestling Cholitas» izvrsna je platforma uz pomoć koje bolivijske žene mogu istaknuti svoju vrijednost u nažalost još uvijek dominantno muškom svijetu. U prošlosti su bile diskriminirane i ponižavane, a ring predstavlja mjesto u kojem Cholite mogu nastupati ravnopravno s muškarcima. Osim toga, borba u ringu im daje mogućnost da se djelomično i financijski osnaže te na neki način postanu neovisne. Iako se potpunoj ravnopravnosti i dalje tek teži, Cholite se polako penju prema značajnijem i respektabilnijem mjestu na bolivijskoj društvenoj ljestvici. No, ostaje za vidjeti kada će zadobiti sva prava i poštovanje koje zavređuju nakon iscrpljujuće izloženosti rasizmu i diskriminaciji koje su godinama osjećale na vlastitoj koži.

Fotografije: Tinka Kalajžić

Zadnja izmjena: 06-12-2017 @ 15:12