Naša crowdfunding kampanja Strašne žene / Fierce Women uspješno je završena 26.3., no i dalje možete
osigurati primjerak jedinstvene društvene igre 'Strašne žene', a time i opstanak i rast portala VoxFeminae.net!

Zoopolis: Razgovor s Alenkom – prvom psicom koja je postala dijelom hrvatske akademske zajednice

Preporučeno Zoopolis: Razgovor s Alenkom – prvom psicom koja je postala dijelom hrvatske akademske zajednice
O ljudima i svim drugim životinjama, na kulturnoanimalistički način, čitajte u našoj novoj rubrici "Zoopolis". Lidija, Suzana i suradnice/ici - životinjski i ljudski - za vas pišu o drugim životinjama i ljudima koji ih obožavaju, mrze, štuju ili proklinju... Jer animalno je elementarno!
 
***

Iako Alenkina priča počinje puno, puno ranije, kao što to inače biva s napuštenim psima, teško ju je rekonstruirati do njenih prvih dana. Zbog toga smo mogli krenuti samo od trenutka kad je, nakon napuštanja od strane prijašnjih vlasnika, dospjela u osječki Azil – prestrašena i ranjena. Ondje su se za nju brinuli volonteri Udruge Pobjede koji su je upoznali, svakodnevno radili i družili se s njom i omogućili joj da postane medijska zvijezda. Nakon njene medijske slave nije trebalo čekati dugo da pronađe svoj novi „zauvijek-dom“.

 

Možda će se neki među vama zapitati zašto je tekst predstavljen kao razgovor s Alenkom kad svi znamo da psi ne mogu govoriti, iako jako uspješno mogu intra- i inter-vrsno komunicirati (što znaju svi čiji je život bogatiji za pseće i/ili mačje društvo). Nekima se ovakav potez može učiniti i bezrazložnim antropomorfiziranjem. Ipak ćemo riskirati i iskoristiti tu „nesretnu“ poziciju semiotičke moći da pokušamo biti kanal kroz koji ćemo ispričati ono što, oni koji ju najbolje poznaju, misle da bi Alenka željela reći. Ovakav pokušaj, ako se pita neke suvremene prirodoslovce, ostat će u najboljem slučaju – puka metafora, a možda će nas optužiti i za romantiziranje jer slušamo, kako je to Kalevi Kull (1998.) pisao, kako i što nam „priroda govori“.

Možemo se pokušati opravdati da vježbamo onu struju kognitivne etologije koju Ilya Prigogine (1984.) opisuje kao deskripciju u obliku dijaloga i komunikacije, posao u kojemu se ne opisuje izvana nego iznutra, uz sudjelovanje i plemeniti cilj koji ima za zadatak pokazati da smo svi makroskopska bića isprepletena u ovom fizičkome svijetu.

Za kraj, a prije početka razgovora, dodat ću još samo nekoliko misli filozofkinje i okolištarke Kathleen Dean Moore koja u svom tekstu za Earth Island Journal (2013.) kaže:

„Riječi bismo trebali koristiti oprezno. Riječi su snažne, magične, nemoguće ih je kontrolirati. Samo jedna pogrešna fraza može pomaknuti koncept iz jednog svijeta u drugi i promijeniti zauvijek krajobraz našega razmišljanja.“

 

Kako počinje priča o Alenki? Kako si dospjela u Azil, zna li se štogod o tvom životu prije utočišta?

Moj život prije nego što sam stigla u Azil Udruge Pobjede nije bio lijep i nerado ga se sjećam. Izbačena sam na obilaznicu, udario me i automobil. Srećom, ozlijede nisu bile ozbiljne, pa mi je bilo bolje nakon par dana njege...

Kako ti se svidjelo biti u azilu? Tko su tvoji omiljeni volonteri s kojima si provodila dane?

Isprva, bila sam jako, jako uplašena. Smjestili su me u prostoriju gdje je bilo toplo i nisam se usudila cijelo popodne izići van. Volonterka me je iznijela da obavim nuždu vani, međutim, svega sam se toliko bojala da se nisam htjela ni pomaknuti. Kroz par dana shvatila sam da su ljudi kod kojih sam ipak dobri i da im mogu vjerovati. Počela sam se opuštati, upoznala puno volonterki i volontera i jako puno pasa. S vremenom sam naučila kada idemo van na igru, kada na spavanjac, kada je klopa, kada je šetnja i počela sam se svemu veseliti. Znala sam da je ovo početak novog, sretnijeg života!
Najdraži volonteri i volonterke bili su mi oni s kojima sam bila svaki dan. Ina, Karlo, Davor, Iva i Lucija i nadam se da su i dalje tako hrabri kao što su bili dok su se brinuli o meni.

Što misliš, Alenka, zašto toliko pasa završava na ulici i kako bi se taj problem mogao riješiti? U krasnom tekstu „Intervju s najstarijim psom u Bukureštu“ objavljenome u Sarajevskim sveskama, Carol zvani Charlie tvrdi da „milostinja nikad nije rješenje socijalnih problema“. Što ti misliš o tome?

Ja mislim o tome da je Charlie jako pametan pas. Najveći je problem upravo u sagledavanju stvari i etiketiranju problema. Kada bi svi shvatili jedinstvenu istinu – a ta je da ne postoji problem napuštenih pasa nego problem antropocentrizma koji je najveća kuga na ovoj planeti (zbog koje sve izumire, pa i čovjek sam) i da je jedino rješenje uvažavanje svačijih potreba kroz miroljubivu suradnju i solidarnost (a to je moguće isključivo kroz prakticiranje veganske ideje) – "socijalni problemi" ne bi niti postojali.

Osijek je prošle godine srušio neke barijere: ljubimci (da iskoristim ovaj termin) napokon smiju koristiti javni prijevoz, a odnedavno i ulaziti na Filozofski fakultet Sveučilišta u Osijeku. Volonteri su zadovoljni zaključili prošlu godinu zbog više stotina udomljenih pasa, zabrane držanja pasa na lancu koja je stupila na snagu, ali i donošenju Zakona o zaštiti životinja koji zabranjuje usmrćivanje životinja te propisuje osnivanja „no kill“ skloništa. Također, sve je snažniji odaziv javnosti na akcije pomoći, a ističe se i povezanost volontera, štićenika azila i lokalne zajednice. Dolaze li neka bolja vremena za napuštene pse, barem na istoku Hrvatske? Kako je sve ovo pošlo Osijeku za rukom?

Najvažnije je naučiti ljude odgovornosti i u njima probuditi empatiju. Kada bismo svi gledali sve životinje u oči kao što gledamo naše prijatelje ili obitelj, svijet bi bio puno ljepše mjesto. I ja, i ona, i ti, i svinja, i krava – svi imamo osjećaje i potrebe. Ali, ponekad moram reći: nažalost, ovisimo o ljudima. Kada nas se ne bi tretiralo kao stvari, kao nešto zamjenjivo, već kao NEKOGA, ne bi bilo izbačenih, zlostavljanih, ubijenih.

Što se tiče Osijeka, promjena nije došla preko noći. Godinama smo naše sugrađane i sugrađanke osvješćivali i malo po malo, vremena su se promijenila. Otkad smo kročili u naš Azil 2007. godine, trudimo se pokazati da su psi također članovi zajednice i društva.

Kako to da si baš ti postala prva predstavnice pseće vrste koja je dobila iksicu nekog hrvatskog fakulteta? Kako je nastala ova suradnja osječkog Filozofskog fakulteta i osječkih volontera Udruge Pobjede? Planiraš li i diplomirati, sada kad imaš svoju iskaznicu?

Postala sam prva predstavnica pseće vrste koja je dobila iksicu zato što sam izuzetno socijalizirana i zato što su moje volonterke znale da ću nas predstaviti u pravom svjetlu! Suradnja koju imamo s Filozofskim, ali i s drugim institucijama, nastala je također trudom volonterki i volontera, ali i voljom zaposlenika tih institucija. Što se diplome tiče... hm, trenutno mi je lijepo u životu, ali...jednog dana, zašto ne?

Kakvi su tvoji ljudi sada? Misliš li da ti je pri udomljavanju pomogla medijska pažnja koju si izazvala svojim ulaskom u akademsko okruženje?

Moji ljudi su presretni jer sam sada, mjesec dana nakon udomljavanja, postala opuštena i stekla povjerenje pa nisam više toliko plašljiva. Medijska pažnja je pomogla, jer kako bi drukčije saznali da negdje stoji pasica ista ka njihov Aron, i čeka na svoju obitelj?

Pratiš li na Facebooku profile Une Bakutanerice, Maline na kotačićima, prasice Super Ljilje i marjanskog vepra Špire? Što misliš o ovom fenomenu da se domaćim i divljim životinjama stvaraju profili na društvenim mrežama? Potiču li ljude na angažman, bude li empatiju?

Ne pratim nikakve takve profile, osim Dode na Fejsu i Labradora na Instagramu, ali mislim da je to savršen način da se ljudi poistovjete sa životinjama... Ipak, drukčije je kad svijet pokušate pogledati njihovim očima!

Što misliš, Alenka, hoće li nam se čitatelji smijati, odmahnuti rukom na kraju i pomisliti – sve je ovo nepotrebno antropomorfiziranje pasa koji nikada ne mogu govoriti ni pisati kao ljudi? Koliko su zapravo psi i ljudi slični, a koliko različiti?

Pa što da se neki čitatelji i smiju? I mojim udomiteljima se smiju neki od susjeda i prijatelja kao: 'Šta će vam i drugi pas, ali ne možete imati djecu' i slično. Takvi će se uvijek smijati i rugati. Bitno je doprijeti barem do jedne neodlučne duše pa je senzibilizirati na udomljenje psa. A kako i moja nova prijateljica udomiteljica kaže: 'Ni meni nije bilo baš lako supruga odmah nagovoriti, pa sam mu čitala tekstove Azila i pokazivala slike.'

 

Veliko hvala Alenki, Ivni Akrapović-Olić (udomiteljici) i Luciji Baraban iz Udruge Pobjede na svim riječima koje su nam poklonile. Nadamo se da će barem nekima promijeniti pejzaž razmišljanja – nabolje.

Zadnja izmjena: 29-01-2018 @ 12:06