Naša crowdfunding kampanja Strašne žene / Fierce Women uspješno je završena 26.3., no i dalje možete
osigurati primjerak jedinstvene društvene igre 'Strašne žene', a time i opstanak i rast portala VoxFeminae.net!

Renee Bracey Sherman: Svi mi volimo nekoga tko je imao pobačaj

Foto: inroads Facebook Foto: inroads Facebook

Međunarodna mreža za smanjenje diskriminacije i stigmatizacije pobačaja - Inroads u Zagrebu je od 12. do 16. ožujka održala drugi po redu globalni susret svojih članica. Mreža okuplja više od 950 ljudi iz cijelog svijeta – novinara/ki, aktivista/kinja, zdravstvenih djelatnica/ka, predstavnika/ca udruga i institucija – kojima je zajednički cilj promijeniti diskurs o pobačaju i stvoriti svijet u kojem pobačaj nije stigmatiziran.

Iako članice dolaze iz različitih dijelova svijeta (od SAD-a i Europe do Pakistana, Tanzanije i Malavija), ono što im je zajedničko su problemi vezani uz kršenje ženskih prava i stigmatiziranje seksualnosti i tjelesne autonomije. Primjerice, "projekt osvještavanja u Irskoj neće biti isti kao u Pakistanu, ali možemo za polazište uzeti iste ideje i osmisliti kako da ih 'prevedemo'," objašnjava Katie Gillum, jedna od organizatorica. "Ulično kazalište u Zambiji izgledalo bi prilično drugačije da ga pokušate upriličiti u Europi, ali energija i emotivna reakcija su iste."

Razgovarale smo s jednom od članica mreže Inroads, Renee Bracey Sherman, aktivistkinjom za reproduktivnu pravdu i autoricom koja se bavi medijskim prikazima i narativima o pobačaju.

Imala si pobačaj s 19 godina, a kasnije si postala zagovornica prava na izbor i uključivanja glasova samih osoba koje su imale pobačaj u javnu raspravu. Možeš li nam reći kakvo je bilo tvoje iskustvo pobačaja?

Imala sam 19 godina i živjela sam u Chicagu. Kad sam saznala da sam trudna, odmah sam znala da nisam spremna za dijete i da želim prekinuti trudnoću. Imala sam sreće jer u SAD-u 90% okruga nema kliniku za pobačaj, a u mom okrugu bilo ih je nekoliko. Klinika koju sam odabrala bila je udaljena samo 15 minuta, pa nisam morala brinuti o troškovima i načinu dolaska – iako sam morala "ispeglati" svoju kreditnu karticu kako bih si priuštila zahvat koji je koštao 450 dolara. Medicinska sestra bila je ortodoksna Židovka, što me u početku činilo pomalo nervoznom budući da sam mislila da religiozni ljudi ne odobravaju pobačaj, no ona je bila vrlo ljubazna i bila je uz mene kad sam se probudila iz anestezije. Sam zahvat bio je jako brz, nisam imala nikakvih problema i već za par sati sve je bilo u redu. Svi koji se odluče na ovaj zahvat trebali bi imati pristup kvalitetnoj skrbi i imati povjerenja u one koji je pružaju.

Kako bi opisala reprezentaciju žena koje su imale pobačaj u pop kulturi i medijima? Odgovara li ta reprezentacija stvarnosti?

Ima jako malo prikaza žena koje su imale pobačaj, a oni koji postoje vrlo su negativni i stigmatizirajući. To je zapravo jedan od razloga zašto sam odlučila podijeliti svoje iskustvo i postati aktivistkinja, i puno se bavim promjenom takvih prikaza u medijima. U SAD-u većina žena koje imaju pobačaje su pripadnice rasnih i etničkih manjina, siromašne su, već imaju djecu i religiozne su. Međutim, to nije slika koju možemo vidjeti u medijima i pop kulturi. S druge strane, ako pogledaš tko sve govori o pobačaju, vidjet ćeš da su to uglavnom bijeli muškarci. Činilo mi se da se o pobačaju razgovara na jedan apstraktan način koji ne odražava stvarna iskustva žena, stoga kroz svoj rad nastojim to promijeniti.

Moja prijateljica sa Sveučilišta u Kaliforniji istraživala je reprezentaciju žena koje su imale pobačaje u američkim medijima i pop kulturi. Otkrila je da su priče o pobačaju prisutne na televiziji i u filmovima više od 100 godina, no većinom je riječ o negativnim prikazima koji sugeriraju da je pobačaj jako opasan i da većinu pobačaja rade mlade Amerikanke bijele rase, što nije točno. Mislim da su mediji i pop kultura zaista u poziciji da promijene takav diskurs. Primjerice, producentica i scenaristica Shonda Rhimes u serijama Scandal i Grey's Anatomy uspješno je promijenila sliku o tome tko traži i tko pruža uslugu pobačaja te iz kojih sve razloga žene uopće donose tu odluku. Slično je s likovima u TV serijama koji su HIV pozitivni ili koji se izjašnjavaju kao LGBT – takvi prikazi omogućuju nam da shvatimo da mi već imamo te ljude u svojim životima i da želimo da budu tretirani s poštovanjem i ljubavlju. Kao što uvijek kažem, svi mi volimo nekoga tko je imao pobačaj.

Kako potaknuti više žena da podijeli svoje iskustvo pobačaja i tako doprinesu promjeni javne percepcije ove tematike?

Otkad javno govorim o svom iskustvu, doživjela sam puno uznemiravanja i prijetnji smrću putem emaila i društvenih mreža. Moja obitelj i ja proživjeli smo različite neugodne situacije. Zanimljivo je koliko zlobni protivnici pobačaja mogu biti u komunikaciji! Zato u potpunosti razumijem ljude koji ne žele otkriti svoje priče i poštujem njihovu odluku. Svi bi trebali podijeliti onoliko koliko im je ugodno. Priče o pobačaju ne trebaju nužno biti u medijima da bi bile legitimne; uvijek se možemo povjeriti članu obitelji, prijatelju, pa čak i ljubimcu! Kada takvu stvar podijelite s nekim, tada se i ta osoba promijeni.

Vjerojatno si čula da u Hrvatskoj ljudi mole pred bolnicama (hvala vam, Amerikanci, na tom izvoznom"proizvodu"!), no u SAD-u je situacija još i gora jer su prosvjednici često agresivni. Kako komentiraš takve metode?

Mislim da to čine zašto što nemaju empatije. Da bismo razumjeli nečiju poziciju i težinu odluke koja je pred njima, potrebno je imati suosjećanja. U SAD-u nemamo porodiljni dopust, besplatne vrtiće, besplatne pobačaje ni druge usluge koje su ljudima nužne da bi skrbili o svojoj obitelji. Da ih je doista briga za zaštitu života, protivnici prava na izbor koji stoje pred klinikama borili bi se za nacionalni zdravstveni sustav, pristup kontracepciji, socijalnoj skrbi… No, oni ulažu vrijeme samo u jednu stvar koja njih zanima i misle da su bolji od drugih. U SAD-u ti teroristi definitivno postaju sve opasniji i opasniji, osobito sada kad su na vlasti Donald Trump i Mike Pence.

Upravo zato mislim da je jako važan rad osoba koje pružaju pratnju ženama kada idu prekinuti trudnoću. One vas prate do klinike kako biste se osjećali sigurnije. Prije nekoliko godina i sama sam to radila. Ponekad se pacijentice čak ne boje samog zahvata, već tih ljudi koji urlaju na njih i govore im užasne stvari. To je jedan od načina kako možemo pomoći kao feministkinje – ponuditi pomoć i potruditi se da žene dobiju sve što im treba. Podrška, pa čak i od osobe koju ne poznajemo, može značajno utjecati na naše iskustvo pobačaja.

Zadnja izmjena: 16-03-2018 @ 21:47