Muške hetero kurve. Prostitutke. Žigola.

"Znate, bio bi dobro da se nađemo na plaži, da možete bolje vidjeti kako izgledam", kaže samouvjereni, duboki muški glas s druge strane telefonske slušalice. "Lako ćete me prepoznati; visok sam, umjereno nabildan, kratke smeđe kose i bit ću u bijeloj uskoj majici".

Nismo se još ni jednom sreli, ali znam o njemu ono što ne znam ni o bliskim prijateljima: znam mu mjere i da od seksualnih praksi jedino ne pristaje na sadomazohistički i homoseksualni odnos. Sve ostalo može.

Mario (27) prilazi hotelskoj plaži u Opatiji i ogledava se među rijetkim kupačima toplog kasnorujanskog dana. Izgleda onako kako je naveo; vidi se da barem par sati tjedno provodi u teretani, majicu mu zatežu mišići, preplanuo je, ležerno odjeven i zgodan. Rukujemo se, kako priliči poslovnom susretu, i par minuta kasnije mi za jutarnjim espressom pokazuje svoje gole fotografije. Tako to biva u tom poslu; osobu vidite prvi put u životu i sljedeći trenutak je već bez odjeće na sebi.

Mario je muška prostitutka. Žigolo, ispravlja me.

Profesionalna varijanta nekoć slavnih galebova, čija je karijera počela upravo tako, galebarski bezazleno, kada je prije par godina upoznao Slovenku srednjih godina na ljetovanju na Kvarneru. Proveli su nekoliko dana zajedno i nakon što je otišla ostavila mu je omotnicu na recepciji hotela. Umjesto oproštajnog pisma, unutra je bio novac. Mario je bio iznenađen, ali nimalo uvrijeđen. Naprotiv, shvatio je da bi mu to mogao biti idealan dodatni izvor prihoda.

Mario je jedan od desetero žigola s kojima sam se susrela - a telefonski i emailom sam kontaktirala s puno više njih - za vrijeme jednomjesečnog istraživanja muške heteroseksualne prostitucije u Hrvatskoj, na što sam se odlučila nakon što sam na inozemnim internetskim stranicama nailazila na podatak da je Hrvatska jedna od top destinacija za ženski seksualni turizam u Jugoistočnoj Europi.

Da posla u prostituciji ima za muškarce koji nude usluge isključivo ženama, potvrđuje podatak da je otprilike 600.000 Zapadnjakinja imalo iskustva sa seksualnim turizmom u proteklih 25 godina.

Mnoge od njih kao redovite posjetiteljice toplih krajeva - najčešće Kariba i Afrike - i tamošnjih raspoloživih i, uglavnom, siromašnih muškaraca. To se obično zove "romansa" kada je riječ o ženama. No usprkos internetskoj slavi, Hrvatska u stvarnosti nije na toj ruti. Da biste našli profesionalnog žigola u Hrvatskoj morate uložiti priličan trud. Ne postoje mjesta, kafići ili klubovi za koja se zna da tamo žene mogu unajmiti Malboro mana, što je jedan od brojnih eufemizama za muške (hetero)seksualne radnike. Među internetskim oglasima escort agencija u Hrvatskoj koje nude pratnju stranoj klijenteli ne može se naći ni jednog muškarca. Ako i naiđete na pokoji individualni oglas muškog escorta, ciljana klijentela bit će gej muškarci. U cijeloj je Europi prostitucija još uvijek dominantno ženska branša. "Prostitucijom se u Hrvatskoj u 99 posto slučajeva bave žene", kaže Zlatko Koštić, policijski službenik Ravnateljstva policije, koji je godinama radio na slučajevima organiziranog kriminala. Prema podacima MUP-a, između 2002. i 2009. godine je registrirano 1968 prostitutki, od toga šestero muškaraca, ali samo jedan koji se bavio prostitucijom za žene.

Ne postoje nikakva istraživanja koja daju imalo više podataka o heteroseksualnoj muškoj prostituciji u Hrvatskoj. Iz rijetkih udruga koje opskrbljuju prostitutke kondomima, poput udruge Let iz Zagreba i udruge Help iz Splita, kažu da se nikada nisu susreli s muškim prostitutkama. Isti odgovor je došao i od liječnika koji se u različitim zdravstvenim institucijama niz godina bave spolno prenosivim bolestima.

No to ne znači da heteroseksualna muška prostitucija u Hrvatskoj ne postoji.

Iznenađujuće je puno muškaraca koji su spremni za karijeru žigola. Samo u prva dva nakon što sam stavila oglas da tražim žigole na dva hrvatska portala, a bilo je to u vrijeme godišnjih odmora koji su odvukli ljude od kompjutera, javilo se pedesetak zainteresiranih. Ponude iz cijele Hrvatske - od Istre do Dubrovnika, pa i iz Hercegovine, Crne Gore i Beograda - nastavile su pristizati još tjednima.

Začudo, većina ih se doimala ozbiljnima; u višekratnoj prepisci naveli su razrađeni cjenik po uslugama, svoj opis, često su priložili i fotografije, s telefonskim kontaktima i objašnjenjima na što su spremni pristati, a na što ne. Uglavnom su se ograničenja svodila na SM i "nuždu broj 2". Tek poneko nije htio žene poviše 55 godine ili teže od 90 kila. Samo jedan udane, jer "ne želi dirati u Božje zakone". Ostali su tvrdili da će svaki posao moći odraditi. Tek ih je desetak navelo da su imali već takvih iskustava. S njima sam se našla uživo. Ispostavilo se da se njihovo iskustvo uglavnom svodi na pokoju ljetnu plaćenu avanturu, onako kako je i Mario počeo, na masažu s "otvorenim mogućnostima" ili na snimanje niskobudžetnih kratkih pornića u Srbiji. Bilo je tu svakakvih priča; student iz malog mjesta, oženjeni muškarac s ozbiljnim poslom, profesor u školi kojem upravo istječe ugovor na određeno vrijeme, dugokosi turistički vodič koji izgleda kao skateboarder... Nitko se od njih nije odlučio za taj posao zbog siromaštva, mada im novci dobro dođu. I nikome se nije činilo da u tome ima išta degradirajuće. Više su to promatrali kroz vizuru filma "American Gigolo" nego "Midnight Cowboy".

Aleksandar Štulhofer, sociolog spolnosti s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, to objašnjava tim što muški (heter)seksualni radnici imaju drugačiji, manje stigmatiziran status u hrvatskom javnom diskursu nego žene koje se bave prostitucijom. "Slično je u većini zemalja s jakom patrijarhalnom tradicijom i mačističkom ideologijom," kaže Štulhofer.

Mario ipak ne želi na vlastitoj koži iskušavati društveno mijenje o žigolima. Iako tvrdi da bi mogao živjeti samo od toga, jer mu "ide sa ženama" i prijatelji mu kažu da zbog njega "Casanova ne počiva u miru ", radi pristojno plaćen posao u državnoj tvrtki i ima tek nekoliko stalnih klijentica. "To su udane žene u četrdesetim godinama kojima muževi stalno rade pa se osjećaju zapostavljeno. Ja im ugađam, šaljem im nježne poruke, slušam ih, mada mi sve to na jedno uho uđe, a na drugo izađe. Sa ženama je jednostavno", kaže samouvjereno. Isto tvrdi i za partnericu s kojom živi, a koja, kao i svi ostali, nema pojma na koji način on dodatno zarađuje za kućni budžet. "Kako bi mogla posumnjati, deset godina sam se bavio boksom, ja sam macho tip, pa ne mogu valjda biti netko koga žene plaćaju!"

Da bi svoj dodatni posao zadržao u tajnosti, Mario ne želi raditi ni za koga, što je i inače česta praksa u muškoj prostituciji. Oni puno rjeđe od žena imaju svodnika, jer im je posao manje riskantan pa im nije potrebna zaštita. 
 - Od ukupnog broja seksualnih radnika u Europi 87% su žene, 7% je muškaraca i 6% transrodnih osoba
- Najveći postotak muških seksualnih radnika u Europi (10%) se nalazi u Južnoj regiji, u koju spada i Zapadni Balkan
- U Poljskoj ima čak 15% muških seksualnih radnika
- Francuska, Grčka, Belgija, Luksemburg i Italija imaju visok postotak transrodnih seksualnih radnika (15 do 25%) *


No, Ivan (26) i Leo (27) rade u Zagrebu za escort agenciju, koja se na internetu oglašava pod različitim imenima i obećava "eleganciju, profinjenost, ljepotu, društvenost, kulturu i diskreciju". No sve je to namijenjeno muškim klijentima. Nigdje se ne otkriva da u ponudi imaju i muškarce. Ipak, oni dolaze za 1000 eura po danu bilo gdje u Hrvatskoj ili 200 eura po satu u Zagrebu u vašem prostoru, telefonski mi kaže njihov "predstavnik". Ivan radi kao model, a Leo kao bodyguard i escortom popunjavaju budžet. Od tih 200 eura po satu, oni dobiju pola, pola ide agenciji. Zadovoljni su uvjetima rada, kažu da smiju i odbiti neku mušteriju ako im se ne sviđa, jer će se "uvijek naći netko drugi tko puno ne bira i može odraditi svaki posao". Riječ "svodnik" ili "prostitucija" nitko ne spominje. Oboje su simpatični, pristojni i nasmijani. Djeluju kao dečki koje biste kao pratnju mogli dovesti na obiteljski ručak. Na moralizatorsko pitanje što im kažu prijatelji na posao kojim se bave, kažu da im zavide. "Seksamo se sa zgodnim ženama i još nam za to plaćaju!" Leo se još sjeća seksipilne odvjetnice kod koje je bio prije par mjeseci i nada se da će ga opet pozvati. Zapravo, njen muž, ne ona. Jer, njih najčešće angažiraju muškarci za svoje supruge, dok oni gledaju ili eventualno snimaju. Nikakav homoseksualni odnos ne dolazi u obzir, kažu. Njihovi klijenti su uglavnom dobrostojeći parovi u tridesetim i četrdesetim godinama, koji žele razbiti monotoniju, probati nešto novo, ostvariti neku fantaziju. Čiju fantaziju - muškarčevu ili ženinu? Ivan kratko razmišlja i slegne ramenima: "Ne znam, zapravo, nisam o tome razmišljao". No, njihovo iskustvo očigledno nije iznimka.

Toni već šest godina u Zagrebu radi isključivo kao žigolo. Svaki dan ima po tri ili četiri sata posla, osim nedjeljom, tada ne radi. "Treba jedan dan u tjednu provesti i s obitelji", ozbiljno objašnjava svoj credo. Njegovi su klijenti također uglavnom parovi - između 22 i 55 godina, precizno navodi - i sve je više potražnje pa je odlučio još nekoga uhodati u posao. Ne želi angažirati nikoga tko ima više od 27 godina, mada je sam u kasnim tridesetima. Među stotinama oglasa žena koje nude razne seksualne usluge, u Plavom oglasniku njegov je bio jedini koji je oglašavao i muški escort. Cijena nije visoka, 400 kuna sat. Plaćaju muškarci nakon što Toni zadovolji njihove supruge. Tako ispada da su u Hrvatskoj klijenti heteroseksualnih žigola zapravo muškarci.

"To je svakako zanimljiv podatak. Ne bih ulazio u interpretaciju, ali mogu pretpostaviti da je muškarcima jednostavnije platiti uslugu na skrivenom tržištu muških seksualnih radnika, iz različitih razloga, uključujući one kulturološke i financijske", kaže Aleksandar Štulhofer. Štulhofer ne smatra da je tradicionalni seksualni moral glavni razlog zbog kojeg u Hrvatskoj nema razvijene muške prostitucije namijenjene ženama.

"Istraživanja pokazuju široko rasprostranjenu seksualnu permisivnost, posebno među mlađim generacijama urbanih žena u Hrvatskoj, što je usporedivo s podacima dobivenima u zapadnoeuropskim zemljama", objašnjava Štulhofer. Kao jedan od mogućih razloga zbog kojeg muškarci svojim suprugama plaćaju žigola, Štulhofer navodi da je broj single žena koje si mogu priuštiti takvu uslugu još uvijek relativno malen u Hrvatskoj, što se odražava i na činjenicu da se popularna kultura u Hrvatskoj rijetko, ako uopće ikada, referira na muške stripere ili seksualne radnike." I to je točno.

Sve što u Hrvatskoj igra na kartu seksualnosti - od mainstream oglašivačke industrije do ilegalne seksualne ponude - namijenjeno je muškim konzumentima.

Kao da se ženama oduzima mogućnost financijske moći i seksualne želje. Pogotovo u kombinaciji.

Među onima koje imaju i novce i želju je Stephanie (44) iz Švicarske, koja povremeno poslovno dolazi u Hrvatsku: "Kada sam tek počela dolaziti prije par godina, pokušala sam naći nekoga za plaćene susrete. Od generacije moje mame sam čula priče o veselim ljetovanjima na Jadranu, a i ovdašnji muškarci mi se sviđaju. Kada online nisam ništa pronašla, počela sam se diskretno raspitivati, pogotovo kod hotelskih recepcionara jer oni obično takve stvari najbolje znaju. Svi su mi rekli da tako nešto ne postoji i da se hrvatski muškarci ne prodaju."

Tako je Stephanie zagrebačke večeri provodila vrteći televizijske kanale u hotelskoj sobi. U prosjeku radi 55 sati tjedno i barem 10 dana mjesečno je na putu. Nikada se nije udavala, nema djece i odavno je izgubila volju izlaziti vani i upoznavati muškarce. Kada je prije par godina saznala da pored mjesta gdje živi u Švicarskoj, u Luganu, postoji bordel namijenjen isključivo ženama, odlučila je probati. Sada ima "stalnog dečka", kako ga zove, koji dolazi kod nje jednom do dvaput tjedno. "Iako je prostitucija u Švicarskoj legalna, društvo liberalnije i žene emancipiranije, muška prostitucija je ipak tabu tema. Stigmatizirani su oni koji se time bave, ali još više žene koje koriste njihove usluge", kaže dovodeći takve dvostruke kriterije u vezu s tim što ne postoji povijest ženskog seksualnog iskorištavanja muškaraca. "Jedni misle da žene ne moraju plaćati za seks jer to mogu besplatno dobiti kada god im se prohtije. Ali kako kada sam u subotu navečer mrtva umorna od cijelog tjedna i samo želim ostati kući i malo se opustiti? A drugi misle da je ženama seks nužno povezan s osjećajima pa da onda za žigole nema perspektive. E tu se tek varaju!", smije se Stephanie.

U toj sićušnoj niši na domaćem tržištu najvidljiviji su striperi. U nekim slučajevima ti zabavljači nakon što skinu policijsku uniformu, kao jedan od omiljenih performativnih kostima, nude i "punu uslugu". Uobičajena tarifa: 200 eura 30 minuta striptiza, 100 eura sat vremena seksa. Kada sam dvojici stripera ukazala na nelogičnost omjera cijena, obojica su vrlo slično odgovorili: "Pa za striptiz ipak treba nešto znati!"

Prvi website koji je počeo donositi podatke o muškim escortima širom svijeta GigoloJobs.com reklamira se sloganom "Aristokrati seksa uglađenih manira". Za to isto valjda treba nešto znati. No dok se ne formira tržište, hrvatski žigoli možda neće biti baš visokokvalificirana radna snaga, ali imaju volju. Oni su spremni, jesu li žene?

 

 


* Prema izvještaju "Seks i posao u Europi", koji je 2009. objavio TAMPEP, Europska mreža za prevenciju HIV-a i seksualno prenosivih bolesti među migrantima seksualnim radnicima. Konkretno za Hrvatsku nema podataka.

Ovaj tekst je nastao u sklopu programa Balkanske stipendije za novinarsku izuzetnost, inicijative fondacija Robert Bosch i ERSTE te Balkanske istraživačke novinarske mreže.

Zadnja izmjena: 06-04-2015 @ 14:13