Kako sačuvati knjižnice i arhive feminističkih organizacija?

Publikacija "Što i kako s 'papirima' organizacija civilnog društva" Publikacija "Što i kako s 'papirima' organizacija civilnog društva"

Problem očuvanja knjižnica i arhiva povijesno je jedan od najvećih kamena spoticanja feminističkih organizacija na prostorima bivše Jugoslavije.

S makedonskom aktivisticom i istraživačicom Anom Miškovskom Kajevskom nastavljamo prvi dio temata posvećenog očuvanju knjižnica i arhivske građe hrvatskih feminističkih organizacija.

Miškovska Kajevska je radeći nekoliko godina na svojoj doktorskoj disertaciji Taking a stand in times of violent societal changes: Belgrade and Zagreb feminists’ positionings on the (post-)Yugoslav wars and each other (1991-2000) uočila mnoge probleme koji vladaju na ovom polju.

Suočavajući se s manjkom arhivske i knjižnične građe o feminističkom pokretu u Beogradu i Zagrebu, Miškovska Kajevska za pomoć se često obraćala inozemnim organizacijama.

"FrauenAnstiftung je bila njemačka feministička fondacija koja je 90-ih financirala mnoge regionalne feminističke i ženske organizacije. Ta fondacija više ne postoji, a kada je zatvorena, njihova je arhiva prebačena u Green Memory Archive Heinrich-Böll-Stiftunga. Tamo sam otišla i dobila na uvid dokumente i informacije koje sam trebala za svoju disertaciju.

Kada sam u Zagreb prije sedam godina stigla i počela tražiti informacije po arhivima, u Centru za ženske studije su mi rekli da nemaju arhiv, no dobila sam pristup njihovoj knjižnici.  Dobila sam pristup i knjižnici Ženske infoteke, no njihov arhiv mi u tom trenutku nije bio dostupan jer, kako mi je bilo objašnjeno, Infoteka se nedavno prije toga preselila na tu lokaciju i dokumenti su još bili u kutijama. U međuvremenu je Infoteka prestala postojati i ja do tog arhiva više nisam mogla doći."

Makedonska aktivistica ističe i pozitivan primjer radikalne feminističke grupe Kareta, koja je djelovala od 1990. do 1998.

"Kada je Kareta prestala postojati onda je Zorica Špoljar odnijela sve stvari u Hrvatski državni arhiv, što je po meni odličan potez. Svatko bi trebao učiniti nešto slično.

Ja sam uspjela doći do arhiva te organizacije nakon što je Špoljar osobno posredovala da mi se daju na uvid neki materijali. Problem s tim arhivom je što nije sređen, sistematiziran. To je još jedan od problema arhive ovakvih organizacija."

Ana Miškovska Kajevska

Ipak, većinu informacija važnih za svoju disertaciju Miškovska Kajevska je, tvrdi, dobila iz privatnih arhiva feministkinja i aktivistica poput Aide Bagić, Vesne Kesić, Jasenke Kodrnje koje su joj dale uvid u vlastite arhive.

"Na kraju se ispostavilo da sam dosta vrijednih informacija od zagrebačkih i beogradskih feministkinja dobila na račun privatnih poznanstava ili preporuka. Po meni tako ne bi trebalo biti, jer ako se s nekom od tema važnih za feminističku povijest u regiji odluči baviti osoba koja nema tu povijest i poznanstva, praktički će biti onemogućena da istraži mnoge teme.

Kad bi netko drugi probao raditi istraživanje koje sam radila o pozicioniranju beogradskih i zagrebačkih feministkinja 90-ih, ne bi imao pristup arhivima koje sam ja dobila. Za moje probijanje kroz ove arhive bila je presudna i činjenica što sam došla iz Makedonije, bila sam na nekim način neutralna, nisam bila u svađi ni sa jednom stranom."

Naša sugovornica sažima probleme koji već desetljećima prate knjižničnu i arhivsku građu feminističkih organizacija u Beogradu i Zagrebu.

"Prvi je problem što pristup nije zagarantiran svima, drugi što se arhivi i dokumenti čuvaju u neadekvatnim uvjetima, pa se unište kroz vrijeme. Onda, riječ je o organizacijama koje su se često selile iz jednog prostora u drugi, arhive su se znale gubiti. Moj generalan osjećaj je da je kod malog broja aktivistica postojala svjesnost o važnosti toga što su radile i da će to u budućnosti nekome biti važno. Neke od tih žena su i umrle, pa se jedan primaran dio informacija gubi i zbog toga.

Sjećanja su, kako vrijeme prolazi sve nepouzdanija, a arhivi koji mogu potvrditi ili zanijekati neke stvari ne postoje. Mislim da će to postajati sve veći problem za one koji budu htjeli izučavati ili istraživati feminističku povijest, ukoliko se neka organizacija ili pojedinka ne pokrene i angažira oko toga da se spasi ono što još negdje možda postoji. No, naravno, netko treba prepoznati važnost tog projekta i za njega osigurati sredstva.“

Važnost očuvanja knjižnične i arhivske građe za Miškovsku Kajevsku postala je svojevrsna mantra.

"Nakon što sam završila disertaciju, svima sam počela govoriti da čuvaju arhive, to mi je postalo poput neke političke misije, da osvještavam druge, govoreći im da se informacije gube. Sutra će se opet govoriti i pitati „gdje ste bile, što ste radile".

Gubljenje informacija o feminističkom pokretu za nju je, priznaje, bolna tema.

"Ja sam od tih žena učila feminizam, one su meni važne i kao neko moje hvala tim, kako ih ja zovem – feminističkim majkama, htjela sam dati sve od sebe da barem u svojoj disertaciji pokušam sačuvati dio te naše povijesti.

Dolaze nove generacije koje bi htjele saznati što se događalo, a o svemu ima jako malo tragova na internetu.

Moja doktorska disertacija javno je dostupna preko kolekcije disertacija amsterdamskog sveučilišta. Meni je bilo politički bitno da ostavim dokument koji će biti javno dostupan, no ne rade to svi. Ljudi nekada žele objaviti knjigu i tamo ekskluzivno prezentirati informacije, imaju različite planove."

Ana Miškovska Kajevska na kraju još jednom ponavlja nužnost skrbi feminističkih organizacija za vlastite arhive.

"Kada se neka feministička organizacija iz bilo kojih razloga ugasi, prestane sa radom, važno je da njezin arhiv ne ostane prepušten dobroj volji pojedinaca/ki ili trenutnim resursima neke organizacije", poručuje i dodaje kako je aktivistička, pa posredno i feministička povijest, Hrvatske, Srbije ili bilo koje druge zemlje, dio povijesti tih zemalja.

"Tu se onda vraćamo na nikad do kraja realizirano upisivanje feminističke povijesti u oficijelnu povijest država i širih regija."

 

U priču o knjižnicama i arhivima feminističkih organizacija odlučili smo uvrstiti i onu o LezBib-u, prvoj feminističko-lezbijskoj knjižnici u Hrvatskoj koja je dostupna javnosti. O njenom nastanku razgovarali smo s Aleksandrom Pikić, jednom od osnivačica ove knjižnice koja nam je ispričala okolnosti osnivanja LezBib-a.

„Suzana Kovačević i ja smo došle na ideju da bismo mogle osnovati lezbijsku knjižnicu. Tada smo obje bile aktivne u Kontri. Negdje oko 2001. godine, Kontra se uselila u prostore Centra za žene žrtve rata-ROSA, odnosno dodijeljena joj je jedna soba, koju je mogla slobodno koristiti. Taj prostor je bio nužan preduvjet nastanka LezBiba.

Kako su se CZZZR-Rosa brinule tad i sad, o ženama koje su proživljavale obiteljsko nasilje, te su taj prostor koristile za savjetovanje i pomoć tim ženama, a za posljedicu su ga bijesni muževi i partneri redovito obilazili - mi smo odlučile da LezBib neće biti javno oglašavan. No, nije to bio jedini razlog. Htjele smo da LezBib bude sigurno mjesto koje bi bilo namijenjeno prvenstveno lezbijkama i biseksualnim ženama, a onda i svima ostalima zainteresiranima za temu.“

Lezbib je, kaže Pikić, osnovan u vremenu kad nije bilo mnogo LGBT prostora u Zagrebu, pa su time htjele dati svoj doprinos zajednici, otvoriti mjesto gdje se cure/žene mogu družiti, upoznavati, zaljubljivati. Premda informacije o LezBib-u nisu bile javne, voditeljice biblioteke su posuđivale građu svim zainteresiranim građanima, prvenstveno studentima i studenticama koji su obrađivali LGBT teme.

"Reklamirale" su se putem usmene predaje, kao i putem letaka koji su dijeljeni u LGBT klubu Global ili feminističkim organizacijama poput Ženskih studija ili Ženske infoteke.

U to je vrijeme Pikić bila studentica bibliotekarstva i svo svoje znanje je upotrijebila za organizaciju i katalogizaciju građe. Marijana Glavica, sistemska knjižničarka iz Knjižnice FFZG-a je napravila LezBib-ov mrežni katalog.

Hrvatska, tvrdi naša sugovornica, zaslužuje više lezbijsko-feminističkih knjižnica ili više lezbijsko-feminističkih zbirki u knjižnicama. Predlaže i jedan od načina kako to učiniti.

"Trebalo bi ili napraviti suradnju s KGZ-om i okupiti sve knjige LGBT/lezbijsko-feminističke tematike na jednom/dva mjesta (sto nije slučaj u ovom trenutku, koliko sam upućena) u knjižnicama KGZ-a ili zatražiti od Grada Zagreba prostor i financije za jedinstvenu knjižnicu, u slučaju kad bi sve feminističke organizacije i Kontra htjele spojiti svoje fondove. 

 

Knjige, ali i sve ostale materijale o lezbijskoj povijesti i umjetnosti se mogu naći u različitim knjižnicama, poput KGZ-a, NSK-a ili Knjižnice FFZG-a, ali one tamo nisu okupljene u posebnu zbirku.

Elektronički izvori o lezbijskoj povijesti i umjetnosti su dostupni putem nacionalne pretplate elektroničkih baza znanstvenih časopisa koja je dostupna hrvatskoj akademskoj zajednici."

Izdanja Centra za ženske studije

Kada je riječ o očuvanju knjižničnog i arhivskog gradiva, pozitivan primjer je Centar za ženske studije, organizacije čiju fond je dostupan istraživačima feminističke povijesti i svima onima koje interesiraju feministički naslovi. 

Voditeljica knjižnice Centra za ženske studije Jasminka Pešut i izvršna direktorica Rada Borić govore o knjižničnoj građi CŽS-a.

Riječ je, kažu naše sugovornice, o trenutno najvažnijoj alternativnoj knjižnici s djelima feminističke tematike koja zauzima važnu ulogu u doprinosu razvoju civilnog društva, jer ovaj tip literature daje teorijska utemeljenja vrijednostima civilnog društva, kao što je rodna jednakost, za koje se zalažu aktivisti/ice u svom radu.

"Centar od 1995. godine razvija i vodi specijalnu knjižnicu koja ima posebno mjesto u knjižničnoj ponudi u Hrvatskoj, jer nudi građu iz žensko-studijske problematike. Knjižničnu građu čine knjige, časopisi, brošure i audio-vizualna građa.

Korisnice i korisnici knjižnice su svi zainteresirani za literaturu s ženskom tematikom (odnosno one/i koji se zanimaju za područja feminističke teorije, feminističke književne kritike i ženskog stvaralaštva, žena i politike, ženskog pisma, antropologije, filozofije ženske umjetnosti i povijesti te ženskih i rodnih studija), te oni koji istražuju o književno-povijesnim temama, problematici ljudskih prava žena te ljudskih prava manjinskih skupina“, kaže Pešut.

Respektabilan knjižnični fond Centra za ženske studije ima 4634 svezak, odnosno 3434 naslova knjiga.

Osim knjiga, u knjižničnoj se ponudi nalaze i kompleti suvremenih časopisa, s područja ženskih studija iz Hrvatske, susjednih zemalja i zemalja iz regije: Treća, Kruh i ruže, Ženske studije, Genero, Profemina, Identiteti.

Od 2009. U okviru knjižnice, razvija se zbirka koja se odnosi na tematiku povezane s životom i radom Marije Jurić Zagorke i ženskog stvaralaštva.

Knjižničnu građu nabavljaju putem programa financiranih sredstvima Grada Zagreba – Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport, kao i sredstvima međunarodnih fondacija. Za njih je, kažu, od velikog značaja razmjena knjiga i časopisa sa sličnim centrima i fakultetima, ali i vrijedni i darovi pojedinki/pojedinaca i nevladinih organizacija (osobito ženskih) iz zemlje i svijeta.

Korisnice i korisnici ove knjižnice su prije svega polaznice/i obrazovnih programa koje Centar za ženske studije redovito izvodi već dvadeset godina. Prema strukturi, to su istovremeno studenti i studentice društveno-humanističkih fakulteta, dodiplomskih i poslijediplomskih studija Sveučilišta, stručnjaci, različitih profila, koji djeluju u kulturi, strani studenti/ice i istraživači/ice koji u Zagrebu istražuju o kulturnim i društvenim osobitostima hrvatskog društva s rodnim/ženskim pristupom u izučavanju, te polaznice i suradnice Centra za ženske studije, istraživačice i sveučilišne profesorice, ali i srednjoškolske/i nastavci i učenice/i te pripadnice/i udruga civilnog društva.

"Nerijetko su posjetitelji knjižnice i strani studenti/ice i istraživači/ice koji u Zagrebu istražuju na neke od tema koje korespondiraju s ponudom iz građe knjižnice Centra, a knjižnična građa, osim na hrvatskom jeziku, sadrži i značajan broj knjiga na engleskom jeziku, ali i drugim europskim i slavenskim jezicima", objašnjava Pešut.

Posebno je važno za istaknuti da je knjižničnu građu CŽS-a moguće pretraživati on-line putem pretraživača koji se nalazi na mrežnim stranicama Centra za ženske studije.

Jasminku Pešut pitamo koje je glavno ograničenje knjižnice CŽS i na čemu još planiraju raditi?

"Poteškoće u radu Knjižnice ogledaju se u prostornom ograničenju smještaja knjižnične građe i prihvata korisnika/ica za rad u čitaonici, te u nedostatku financijskih sredstava iz trajnih izvora kako bi se knjižnica mogla razvijati."

Centar za ženske studije nalazi se među rijetkim feminističkim organizacijama osnovanima 90-ih godina koje posjeduju i arhivsku dokumentaciju značajnu za povijest feminizma u Hrvatskoj.

"Za potrebe istraživačkog rada, na upit istraživača/ica o određenoj temi, dajemo na uvid postojeću građu ako njome raspolažemo ili ih uputimo na moguće izvore."

Radu Borić pitamo na koji način bi se mogla objediniti cjelokupna građa o ženskom i feminističkom pokretu, u jednoj samostalnoj instituciji?

"U Centru maštamo o posebnom ženskom arhivu i ženskoj knjižnici, koji bi okupili građu ženskog i feminističkog pokreta. Ženske organizacije posjeduju manji ili veći broj knjiga, časopisa, te arhivske građe, kako o razvoju i djelovanju vlastitih organizacija tako i vrijednu povijesnu građu o feminističkom pokretu, pa bi ih valjalo objediniti i primjereno čuvati.

I dati na uvid i korištenje javnosti", ističe ona i dodaje kako vjeruje da je moguće dogovoriti suradnju ženskih organizacija i prikupiti i objediniti građu.

Rada Borić

"Osim dobrih priprema (čule smo od kolegica koje vode ženske arhive u Europi da je potrebno pet godina za temeljite pripreme), potrebna su znatna financijska sredstva, ali i politička volja da se takav arhiv i knjižnica ostvare."

Izdanja Centra za ženske studije

Kako bismo na kraju ovog temata ponudili modele za rješavanje problema koji prate očuvanje arhivske građe feminističkih organizacija, razgovarali smo sa Živanom Heđbeli, arhivisticom i ravnateljicom Državnog arhiva Zagreb i njezinim kolegom Darkom Rubčićem, voditeljem Odjela za zaštitu arhivskog i registraturnog gradiva izvan arhiva.

Živana Heđbeli za početak je s pravom definirala i razgraničila knjižnu i arhivsku građu.

"Arhivsko gradivo se razlikuje; knjiga je po definiciji publikacija koja se tiska u određenom broju primjeraka i od početka je namijenjena distribuciji i javnosti, dakle javnom korištenju. Arhivsko gradivo je nusproizvod rada bilo koje fizičke ili pravne osobe i nastaje u onoliko primjeraka koliko je potrebno da se određena zadaća obavi.  Dakle, arhivsko gradivo u pravilu ne nastaje u svrhu distribuiranja javnosti već je posljedica rada pravne ili fizičke osobe."

Heđbeli razumije specifičnu dinamiku u raspodjeli poslova među članovima timova u NGO-ima.

"Organizacije civilnog društva ili NGO-i, budući u pravilu imaju jako malo sredstava za rad, najčešće nemaju osobu koja bi se bavila adekvatnom brigom o spisima. Nemaju obučenu osobu, ponekad ni novaca, a vrlo često ni prostora. 

Ja osobno s organizacijama civilnog društva surađujem već dosta dugo i Vesna Teršelič, Tin Gazivoda i ja već smo 2003. godine pokrenuli ideju osnivanja arhiva organizacija civilnog društva.

Naravno, svaki arhiv po sebi je vrlo skupa organizacija, morate imati obučeno osoblje, prostor, sredstva za rad i dozvolu nadležnih institucija. 

Ono što se događa s organizacija civilnog društva je da većina njih radi na projektima koji rade nekih šest mjeseci, maksimalno par godina i one nemaju sredstava da ih odvoje za osobu koja bi se bavila bilo knjižnicom bilo arhivom. Onda dolazimo do toga da nakon nekog vremena nema papira organizacija civilnog društva", kaže Heđbeli i dodaje kako Documenta je 2008. godine izdala publikaciju Što i kako s „papirima organizacija civilnog društva u kojoj su ponuđeni modeli kako da organizacije same srede svoje dokumente.

"Dobro sređena i arhivirana dokumentacija važna je za unutarnju preglednost organizacije, da bi je njezine članice i članovi mogli doista smatrati svojom. Mnogima se nagomilalo toliko materijala da naprosto ne znaju odakle da počnu. Ovaj priručnik koncipiran je realistično, i ima u vidu upravo takvu situaciju, pa nudi način kako da se iz nečega naizgled vrlo bliskoga kaosu uspostavi pregledan i sređen arhiv", pojasnila je.

"Mi kao arhiv nastojimo svima izaći u susret, dati savjete kako da nešto naprave, ali bitno je da sama organizacija civilnog društva postupa pravilno sa svojim papirima. Sa svakom vrstom zapisa koja nastaje u radu organizacije zna se kako se postupa, čuva ili pohranjuje."

Časopis "Žena"

Darka Rubčića pitamo koliko im se često za pomoć obraćaju organizacije civilnog društva, ali i feminističke organizacije u užem smislu.

"Na žalost, organizacije civilnog društva vrlo rijetko nam se javljaju. Ja se ne sjećam upita takve vrste u svojoj praksi, u posljednjih dvadesetak godina možda smo imali dva takva upita. Kada je riječ o segmentu koji vas zanima, a riječ je o feminističkim organizacijama (koje su povijesno gledano jedan vrlo interesantan segment društva, a nije dobro evidentiran), ono što bi trebalo učiniti je kategorizacija. Naime, mi u našoj arhivskoj djelatnosti imamo ustanovljenu kategorizaciju, pa smo određene stvaratelje arhivskog gradiva kategorizirali u prvu, drugu i treću kategoriju.

Putem reprezentativnosti i uzorka uzeli smo određene organizacije koje su specifične jer na žalost ne možemo pratiti rad deset udruga koje se bave nekom, u ovom slučaju feminističkom problematikom. Trebali bi odabrati jednu dvije i da onda obučimo djelatnike koji u njima rade na našim tečajevima da kroz nekoliko dana ljude uputimo kroz osnovna načela sređivanja gradiva, odabiranja, vrednovanja i predaje u arhiv.

To je onaj postupak koji bismo mi trebali napraviti prema civilnom društvu, no budući da imamo jako puno stvaratelja gradova jednostavno smo se koncentrirali na pravosuđe, javne ustanove, a kontakt s udrugama je još uvijek manjkav", kaže i ističe kako bi sa strane feminističkih organizacija trebala doći inicijativa za suradnjom s Državnim arhivom. 

Živana Heđbeli smatra kako organizacije civilnog društva često ne poznaju relevantne propise.

"Koliko ja znam u Hrvatskoj je sada više od 50 000 registriranih udruga, a nadležnih državnih arhiva ima 18, i mi jednostavno nemamo ljudske i materijalne resurse obaviti nadzor nad svima i znati tko je sve i kada osnovan. Nas jednostavno ima premalo. K tome, Zakon o arhivskom gradivu i arhivima jasno definira u članku 33. da bi sami OCD-i trebali obavijestiti nadležni arhiv da posjeduju gradivo, a to bilo najzgodnije da učinite pri samom osnivanju, da ne bi došlo do gubljenja gradiva", smatra ugledna arhivistica i pojašnjava povijesni razvoj statusa OCD-a.

"Nakon što se RH osamostalila ono što su u doba socijalizma bila udruženja građana to su sada udruge. U doba socijalizma gradivo koje nastalo radom udruženja građana po zakonu je dolazilo u arhiv jer je to tako bilo uređeno, no sada su udruge postale privatne pravne osobe čije gradivo više po sili zakona  ne mora doći u arhivu."

Na pitanje gradivo kojih hrvatskih feminističkih organizacija ima Državni arhiv Zagreb dobijamo poražavajući odgovor.

"Zapravo ni jednu. Ja znam za djelovanje i postojanje jednog broja tih organizacija, jer sam i sama aktivna u jednoj organizaciji civilnog društva. Zato smo i napravili priručnik „Što i kako s 'papirima'“, da bi im se pomoglo da s ograničenim sredstvima sačuvaju svoje gradivo", kaže Heđbeli i ističe kako organizacije svoju arhivu mogu urediti s minimalnim sredstvima, a praktički i bez njih, samo je potrebno da imaju regulirano kako se u njihovoj organizaciji pohranjuju dokumenti koji nastaju njenim radom.

Živana Heđbeli

"Kada bi organizacija htjela funkcionirati na zakonom propisani način, trebala bi urediti jedan mali pravilnik u nekoliko stranica, koji bi regulirao osnovnu problematiku prikupljanja, sređivanja, čuvanja gradiva i predaje u arhiv.  Onda biste trebali napraviti jedan popis arhivskog gradiva s rokovima čuvanja, za što postoji primjer na stranicama HDA-a."

Živana Heđbeli govori i o još jednom razlogu zbog kojega arhivske građe feminističkih organizacija često nisu sistematizirane i/ili očuvane.

"Velika većina OCD-a bavljenje 'papirima', bilo da su oni klasični i elektronički, doživljavaju kao birokratiziranje i gnjavažu, ali kad prođe 20 godina i dođe do toga da se trebaju pisati neke povijesti ili drugi radovi, onda odjednom imate problem. Od početka svog osnivanja organizacija mora brinuti o svojim papirima, kakvi god da jesu."

"Sad je samo stvar na ljudima da li oni sami imaju dovoljno svijesti koliko je to sve važno.  Arhivi kao ustanove, nastoje koliko mogu pomoći i obučiti organizacijama civilnog društva da se njihovi arhivi očuvaju, ali ako neka od njih sama ne želi uložiti taj napor mi tu ništa ne možemo. Apeliramo na organizacije, ali i građane da nam prijave svoje arhive", poručuju na kraju djelatnici Državnog arhiva Zagreb i teško je ne pridružiti se njihovom apelu.

Koliki je dio feminističke povijesti posljednjih desetljeća izgubljen gašenjem organizacija i neadekvatnom brigom za knjižničnu i arhivsku građu, ne možemo znati. No, kako se „izgubljena povijest“ ne bi ponavljala, u sadašnjosti i budućnosti moramo imati na umu očuvanje raznorodnog stvaralaštva i tragova o postojanju feminističkih organizacija.

 

Tekst je objavljen je u sklopu temata 'Rodna prizma za ravnopravnije društvo' koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Zadnja izmjena: 30-06-2015 @ 13:35