Majke znanstvenice i mit o fleksibilnosti

U viralnoj snimci intervjua profesora političkih znanosti Roberta E. Kellyja u sobu upada dvoje male djece i intervju se pretvara u urnebesnu komediju. Kellyjeva supruga ulazi u sobu, grabi male ljude i pužući zatvara vrata sobe. Kelly u odijelu s kravatom, zatvorenih očiju, ostaje skamenjen u kadru.

Kao profesorica i majka dviju malih kćeri, vidim obrise svoga života u ovom duhovitom isječku. I ja sam se zaključavala u radnu sobu zbog telefonskih intervjua, pokušavala zvučati usredotočeno i ozbiljno dok sam se u sebi molila da dijete ne počne lupati po vratima ili vrištati i tako razotkrije da radim od kuće.

No to sam sve radila bez supruge. Imam supruga koji je odličan otac, ali dok ja radim i on je na poslu. Budući da sam prvo dijete rodila dok sam radila na određeno, nisam imala pravo na porodiljni dopust. Dojila sam djecu godinu dana koliko predlaže Američka pedijatrijska akademija te sam se godinama mučila da pronađem financijski pristupačnu i kvalitetnu skrb o djeci. Često sam morala raditi od kuće i istovremeno se brinuti za kćeri. To je značilo dva istovremena, zahtjevna posla punog radnog vremena, odnosno raditi oba s pola snage.

U akademskom svijetu postoji mit o fleksibilnosti. Ide ovako: majkama u visokoškolskom obrazovanju mnogo je lakše nego ostalim zaposlenim majkama jer imaju fleksibilan raspored, luksuz koje poslovne žene, novinarke, pravnice, liječnice nemaju. Mogu si same određivati radne sate i raspoređivati posao na svom putu prema uspjehu.

Lako je povjerovati tom mitu, varijaciji Američkog sna, jer zvuči divno: možete se brinuti za djecu kod kuće (izbjegavajući skupe vrtiće pune zaraznih dječjih bolesti i krivnju da ostavljate dijete nepoznatima), poslijepodne pisati genijalne knjige dok ona drijemaju, držati predavanja navečer dok ona spavaju i dobiti mjesto redovne profesorice. Posao jest težak, ali nagrade su odlične.

Problem je što to nije istina. Fleksibilnost nije dovoljna da riješi značajne kulturne i strukturne probleme s kojima se majke suočavaju u akademskom svijetu, gotovo 30 godina nakon što su počele upisivati poslijediplomske programe u jednakoj mjeri kao i muškarci. Nova istraživanja pokazuju da je majkama u akademskom svijetu grozno.

Mary Ann Mason, suravnateljica Instituta za pravo i socijalnu politiku Earl Warrensa Sveučilišta Berkeley, otvoreno kaže: “Za muškarce, djeca su karijerna prednost, a za žene kraj karijere.” Među redovitim profesorima/cama, 70% muškaraca ima djecu, a žena 44%.  Mason pripisuje tu rodnu diskrepanciju rigidnom akademskom sustavu napredovanja, koji ne dozvoljava time-oute te zahtijeva da docenti moraju najviše raditi i ostvariti svoj potencijalu 30-ima i ranim 40-ima, a to su najčešće godine u kojima žene rađaju. Rezultat toga je da majke izgube korak u napredovanju i zapnu u podklasnoj poziciji radnika/ca na određeno. Žene danas čine do 61% te podklase, a mnoge su od njih majke, ako ne i većina.

Istovremeno, glavne zagovornice mita o fleksibilnosti trebali bi znati bolje. To su starije majke znanstvenice koje su uspjele imati sve unatoč svim preprekama. U člancima i knjigama s naslovima poput “Visoko školstvo i majčinstvo: možemo imati oboje” i “Profesorica Mama: kako uskladiti privatni i poslovni život u visokom školstvu” nude dobronamjerne savjete, uglavnom autobiografske, pozivajući žene da budu ambiciozne i optimistične te da iskoriste fleksibilnost akademskog života.

Majke u visokom školstvu ne trebaju poticaj da budu ambiciozne i optimistične. Trebaju odmak od neadekvatnih sustava za potporu koji onemogućavaju prave izbore i poštene prilike za uspješne karijere te pridonose stalnom problemu zaostajanja žena za muškarcima u dobivanju profesura i promaknuća. Drugim riječima, ti sustavi disproporcionalno pune nepovoljnija mjesta manje poštovanog i potplaćenog nastavnog osoblja.

Mason tvrdi da trebamo strukturne promjene u stvaranju uvjeta jednakih mogućnosti za muškarce i žene, majke i očeve u visokom školstvu, stvari poput plaćenog porodiljnog dopusta za majke i očeve, doista fleksibilno radno mjesto, politiku ponovnog zapošljavanja, refundiranje troškova skrbi o djeci tijekom rada noću, vikendima i izvan mjesta prebivališta, analize zadovoljstva plaćom, dostupnu i kvalitetnu skrb o djeci u sklopu posla.

Trebamo i kulturnu promjenu. Trebamo dozvoliti otvorene diskusije o teškom radu nošenja, rađanja, dojenja i odgajanja djece. Moramo priznati da rodno razmišljanje o djeci kao prirodno ženskoj sferi i majčinstvu kao privatnom odabiru služi tome da se legitimizira neuspjeh institucija u podupiranju majke.

Moramo zaustaviti mit o akademskoj fleksibilnosti. U najboljem slučaju, mit sprečava da administracije naprave strukturne promjene potrebne da majke dobiju jednake prilike. U najgorem slučaju, mit hrani destruktivnu ideju da majke ne uspijevaju zbog osobnih neuspjeha, a ne strukturne nejednakosti.

Problem s takvim člancima i knjigama jest to što propagiraju fleksibilnost kao vrstu slobode. Nesvjesno nas tjeraju da internaliziramo naš drugotni status, jer odbijaju imenovati prave strukturne probleme koje koče žene i reći da su oni rješivi.

Možda djeluje neosjetljivo usredotočiti se na probleme s kojima se suočavaju akademske majke jer je majkama radnicama mnogo gore. No da bismo postigli ravnopravnost, majke u svim područjima moraju imati slobodu rada i napredovanja u humanim uvjetima.

U SAD-u je sada dobro vrijeme za iskrenu raspravu o izazovima s kojima se majke suočavaju u visokom školstvu. Po prvi put nakon 1970-ih, na nacionalnoj se razini govori o financiranoj skrbi o djeci i plaćenom porodiljnom dopustu, a Ivanka Trump navodno gura plan o skrbi o djeci vrijedan 500 milijardi dolara.

Oni koji podupiru veću potporu za majke u visokom obrazovanju često ističu ekonomski argument: ulaganje u skrb o djeci na radnom mjestu i plaćeni porodiljni dopust dovest će do produktivnijeg i kvalitetnijeg rada žena. To je dobar argument. Pragmatičan je i vjerojatno može uvjeriti administraciju koja vodi koledže i sveučilišta.

No trebali bismo razmisliti o nečemu uzbudljivijem. Adrienne Rich, pjesnikinja i feministička vizionarka, prije 40 je godina govorila da argumenti za univerzalnu skrb o djeci “nastaju u okvirima rada i profita, a nikad u okviru otpuštanja energije žena u dominantnu kulturu ili promjene stereotipnih rodnih uloga žena i muškaraca”.

S time na umu, Rich nas poziva da zamislimo kako bi veličanstven bio naš zajednički intelektualni i kulturni život da majke u visokom školstvu doista imaju slobodu u potpunosti se posvetiti svomu poslu.

Eileen Kane, profesorica povijesti na koledžu Connecticut, ravnateljica programa Globalni studij islama i stipendistkinja programaPublic Voices.


Izvor: RoleReboot

Prevela i prilagodila: Lana Perišić

Zadnja izmjena: 04-05-2017 @ 12:06