Djevojačko odrastanje u(z) junakinje Grete Gerwig

Preporučeno Lady Bird, 2017. Lady Bird, 2017.

Odrastajući na meksičkim telenovelama i holivudskim romantičnim komedijama, stremila sam da budem poput junakinja istih, romantizirala stvarnost i vjerovala kako je najvrjedniji društveni proizvod ljubav i to onakva kakvu su pakirali i plasirali na male ekrane.

Teško je zapravo govoriti o pojedinim sjećanjima, oglušujući se na njihovu konstantnu pozadinu – televiziju, sve silne filmove i serije koje su ispunjavale moju dokolicu. Od Pocahontas preko Esmeralde do Lare Croft, s godinama su se moje junakinje drastično mijenjale. Voljela sam se poistovjećivati s njima, bivati poput njih u svojim dječjim maštanjima. Većinom su one predstavljale suštu suprotnost od nesigurne djevojčice čije su zidove sobe krasile.

Moje silne junakinje često su mi bile i udaljene, ma koliko sam si utvarala da bih mogla biti poput njih ili da već jesam (jer i Lara i ja smo u isto vrijeme furale pletenicu). One su bile utjelovljenja savršenosti, besprijekornosti, čista nadljudska fantazija, poput katoličkih svetaca na onim sličicama. S vremenom su postale, metaforički rečeno, žilet za moju tinejdžersku kožu. Moje tjelesne proporcije nisu odgovarale njihovim, sve više smo se razilazile po pitanju životnih interesa, moj princ-kolonizator nije bio na vidiku (sorry, Pocahontas)… Moji zidovi, a bome i ja, trebali smo nešto novo.

Frances Ha, 2012.

Utjehu, ali i neku vrstu razumijevanja za svoja raspoloženja, ponašanje i kojekakve druge mijene koje su me krenule hvatati dolaskom na faks, pronašla sam na neočekivanom mjestu, u crno-bijelo aranžiranoj šećerlemi od filma – Frances Ha (r. Noah Baumbach, scenarij: Greta Gerwig i Noah Baumbach, 2012.).

Frances je šarmantna, pomalo smotana, duhovita i u svakom smislu živopisna djevojka u kasnim dvadesetima koju muče iste stvari kao i većinu milenijalaca/ki – pronalazak stalnog (i voljenog) posla, stana, ali i spretno žongliranje toga s društvenim životom. Ako volite kultne junakinje poput Amélie ili Madeleine iz Masculin Féminin, ništa vas ne bi trebalo spriječiti da prigrlite pristupačnu Frances, koja je za razliku od prethodno spomenutih klasika lišena velikog misterija, a na putu na kojem se čini potpuno izgubljenom pokazuje da se ipak može izmigoljiti na pravi životni kolosijek. Unatoč pomalo monotonoj crno-bijeloj tehnici kojom je snimljen, film zaokuplja pozornost odličnim glumcima i glumicama, dijalozima i dinamičnim uličnim scenama koje imaju antologijski pečat.

Neke od scena koje želim istaknuti su Francesino trčanje i plesanje ulicama New Yorka uz Bowiejevu Modern love, monolog na večeri kada Frances otkriva što želi od života i scenu koja uključuje moju omiljenu repliku iz filma („I like things that look like mistakes.“).

Velike junakinje malih priča

U Frances Ha su utisnuti motivi, ali i teme koje će Gerwig smjelo i suptilno provući i kroz naredna dva filma – Mistress America (2015.), na kojem ponovo surađuje sa svojim životnim partnerom N. Baumbachom, i Lady Bird (2017.), redateljski prvijenac koji joj je donio nominaciju za Oscara.

Upravo stoga Fernando Andres u svom tekstu Growing up Gerwig: A guide to an unofficial trilogy govori o tzv. neslužbenoj trilogiji koju sačinjavaju spomenuti filmovi:

Trilogija prati put od srednje škole do koledža i života nakon diplomiranja, kontinuitet koji je Gerwig pisala i stvarala obrnutim kronološkim redoslijedom, koji se podudarao s njezinom postupnom tranzicijom van filmskog platna (dok je tek nekoliko scena gdje se ne pojavljuje u Frances Ha, u Mistress America je samo u jednoj polovici, a u Lady Bird se uopće ne pojavljuje). Nadalje, svaki film je nazvan po nadimku protagonistice (…)

Izuzev očite zamjedbe da se sve tri filmske junakinje nalaze na „raskrižju života“ i da filmovi istodobno prate osobni razvoj Gerwig kao umjetnice, postoji i mnogo drugih poveznica između tri filma.

Mistress America, 2015.

U Frances Ha i Mistress America radnja se događa u New Yorku, koji za protagonistice predstavlja svojevrsnu meku snova u kojoj se žele ostvariti te je stoga suprotstavljen učmaloj provinciji koju one napuštaju. Kada Frances (G. Gerwig) ostane bez novca i cimerice, odlazi u Sacramento k svojim roditeljima (op.a. Sacramento je rodni grad G. Gerwig), gdje pronalazi privremeno utočište. U Lady Bird cijela radnja se odvija u Sacramentu, koji glavna junakinja prezire iz dna duše sanjajući New York, budućnost i samostalnost, odcjepljenje od dobro poznate sredine i obitelji, a to se pri kraju filma konačno i ostvaruje kada se topli tonovi kalifornijskog podneblja i statičnost kadrova koji prikazuju jednolična predgrađa zamjenjuju hladnijim, dinamičnijim velegradom.

Ipak, niti za Tracy (Lola Kirke, Mistress America) niti za Lady (Saoirse Ronan), odlazak na fakultet i promjena sredine nisu dovoljni za samoispunjenje. Na nagovor majke Tracy odluči upoznati „buduću polusestru“ Brooke (Greta Gerwig). Brooke silazi sa stuba Times Squarea kao kakvo utjelovljenje entuzijazma i najednom za Tracy New York počinje značiti nešto. Veliki grad nudi junakinjama prostor za kreiranje vlastitog identiteta, bijeg od sigurnosti, neizvjesnost, opreku svemu ono,me što su u svojim rodnim gradovima imale „na pladnju“.

Elementi bildungsromana prisutni su u sva tri filma i mada naslovne junakinje svojim imenima/nadimcima sugeriraju „veliku priču“, ona definitivno izostaje. U kontekstu toga, zbog sveopće razvikanosti Lady Bird, mnogi gledatelji i gledateljice ostale su razočarane nakon gledanja filma. Zašto tolika pompa oko obične tinejdžerice koja ne zna što bi sa sobom?! – slične reakcije gotovo su neizostavne. Možda bismo se pak trebali zapitati zašto takav film dobivamo tek u 2017. godini.

Lady Bird, 2017.

Ironijski prizvuk imena Lady Bird, koji si tinejdžerica Christine sama daje i tim činom obznanjuje da je u tolikoj mjeri svoja osoba, najavljuje duhovito i pronicljivo seciranje tinejdžerskih boljki. Film na vrlo zanimljiv način demistificira tinejdžersko iskustvo djelomično pokazujući kako ipak nije sve lako kad si mlad, te je definitivno namijenjen svim dobnim skupinama, a možda ponajviše roditeljima. Umjesto prožvakanog holivudskog prikaza tinejdžerstva u filmovima, dosta se realistično prikazuje klasni jaz (Lady neko vrijeme laže jednoj djevojci da živi u fancy susjedstvu; razgledavanje kuća na prodaju kao bonding time s majkom ili odlazak u thrift shop), prvo seksualno iskustvo, prilagođavanje društvu i dr. Nema jeftine transformacije junakinje kako bi se svidjela svojoj simpatiji. Ljubavni interesi su sporadični i ne predstavljaju ultimativni cilj kao što je uvriježeno, već su dio procesa emocionalnog sazrijevanja junakinje, koja na koncu maturalnu večer odluči provesti sa svojom najboljom prijateljicom.

Gerwig u sva tri dijela svoje trilogije bježi od tropa ženskih likova koje se ostvaruju pronalazeći „veliku ljubav“. Frances je undateable, kako ju dijagnosticira cimer, te je more egzistencijalistička pitanja iliti millenial anxieties više nego naganjanje „princa“. Kao što Tracy više opterećuje pisanje priče koja će joj osigurati mjesto u studentskom književnom klubu nego to što Tony ima djevojku. Gerwig ističe vrijednost ženskog prijateljstva iznad ljubavnog partnerstva, koje prikazuje prolaznim, kao svojevrsnu lekciju za daljnje odnose svojih protagonistica. Ženska prijateljstva ne idealizira, već predstavlja kroz nesporazume i razilaženja te ponovna sjedinjenja. Umjesto ljubavnih odnosa, prikazuje nam kompleksna sestrinstva, koja unatoč svemu uspijevaju (us)trajati. U Lady Bird je to posebno emotivno nabijeno, jer izuzev najbolje prijateljice Julie (Beanie Feldstein), Lady prihvaća i svoju majku kao prijateljicu, unatoč tome što to kroz cijeli film odbija učiniti.

Gerwig svojim junakinjama ne pruža konvencionalni happy end, već slobodu – otvoreni kraj koji nudi optimistični pogled na budućnost. Frances stavlja svoje ime na sandučić jer počinje živjeti sama, Tracy i Brooke se opet druže, Christine nakon burne noći na hitnoj ipak zove majku.

***

Za kraj ovoga teksta, u maniri pisama Grete Gerwig:

 

Draga gđo Gerwig,

ako je itko olakšao prvu polovicu mojih dvadesetih, onda ste to Vi. Možda bih voljela da ste se pojavili i ranije, no kako to nije bilo moguće, nemam Vam uistinu što zamjeriti. Još uvijek tretiram Frances Ha kao priručnik za život; pravim male skokove po ulici, ne ustručavam se od pripitih monologa, odlazim u svoj Sacramento kad mi New York dojadi…

Veliko hvala,

Vaša iskrena obožavateljica

Zadnja izmjena: 03-05-2018 @ 16:20