Ničija zemlja: Fotografkinje koje su zabilježile Prvi svjetski rat

Olive Edis, 1919. Na fotografiji: Rachel Crowdy i Monica Glazebrook iz Odred dobrovoljne hitne službe u hotelu Christol, Boulogne. IWM (Q 7978) Olive Edis, 1919. Na fotografiji: Rachel Crowdy i Monica Glazebrook iz Odred dobrovoljne hitne službe u hotelu Christol, Boulogne. IWM (Q 7978)

U Impressions Gallery u Bradfordu u Engleskoj postavljena je fotografska izložba koja istražuje žensku perspektivu Prvog svjetskog rata. U postavu se nalaze radovi fotografkinja koje su radile na bojišnici, kao i radovi autorica koje su direktno bile inspirirane ratom.

Novinarka časopisa BBC History Extra razgovarala je s kustosicom izložbe, Pippom Oldfield, o izložbi i ženama koje su postale pionirke ženske ratne fotografije. Intervju prenosimo u cijelosti.

Što vas je inspiriralo na ovu izložbu?

Željeli smo obilježiti stogodišnjicu Prvog svjetskog rata, ali iz drugačijeg kuta. Odlučili smo proučiti ženska iskustva iz tog perioda proučavajući njihove fotografije. U posljednje se vrijeme fokus često stavljao na uloge žena u Prvom svjetskom ratu, ali čini se kako se fokus na fotografske radove još uvijek zadržao na muškim fotografima. Kao kustosica bila sam zainteresirana za proučavanje različitih vrsta fotografija koje su radile žene te načina na koje je njihov pristup fotografiji odražavao njihova vlastita iskustva i perspektive. To je bilo pitanje koje je pokrenulo ovaj projekt.

Što nam ove fotografije govore o njihovim iskustvima?

Tijekom Prvog svjetskog rata žene nisu mogle pristupiti oružanim snagama kao vojnikinje, ali to ne znači da u njemu nisu mogle sudjelovati na druge načine. Dok su mnoge žene radile na domaćoj fronti, druge su se prijavile za volontiranje na prekomorskim teritorijima. Sve žene koje su zastupljene na našoj izložbi – Mairi Chisholm, Florence Farmborough i Olive Edis – tijekom rata su radile u prekomorskim zemljama i fotografirale iz drugačije perspektive.

Mairi Chisolm je posebno zanimljiv slučaj. S 18 godina pridružila se Zračnoj medicinskoj službi koja je spašavala ranjene vojnike s terena. Zatim je s prijateljicom Elsie Knocker otputovala u Belgiju kako bi samo nekoliko metara od rovova postavila službu za prvu pomoć. Tom je prilikom koristila fotoaparat da bi zabilježila ono što je vidjela i doživjela. Neke od njezinih fotografija zbilja su užasavajuće – posebice one koje prikazuju trupla na ničijoj zemlji – ali su zabilježile i priličan broj zabavnih trenutaka. Postoji nekolicina fotografija koje prikazuju Elsie kako se zabavlja s belgijskim vojnicima. Njezine fotografije prikazuju kako ljudi čak i iz teških i traumatičnih situacija znaju izvući ono najbolje. Vrlo su tople i ljudske – poprilično drugačije od fotografija službenih ratnih fotografa koje su objavljivane u ono vrijeme. U usporedbi s fotografijama Horacea Nichollsa (službenog ratnog fotografa Ujedinjenog Kraljevstva), čije fotografije prikazuju žene koje su radile na domaćoj fronti u vrlo urednom i posloženom tonu, Mairine fotografije nevjerojatno su osobne i spontane. Gotovo da podsjećaju na fotografije kakve ljudi danas okidaju s mobitelima.

Elsie Knocker, fotografirala Mairi Chisholm (Nacionalna biblioteka Škotske)

Što nam općenito možete reći o fotografiji u vrijeme Prvog svjetskog rata? 

U to vrijeme prijenosni fotoaparati još uvijek su bili novost. Bili su jeftini i prenosivi, tako da više niste morali biti profesionalac/ka da biste fotografirali. Taj izum je bio zbilja prijeloman trenutak u povijesti ratne fotografije, jer je i običnim ljudima omogućio da fotografiraju. Kodak je čak lansirao jedan poseban fotoaparat, Vest Pocket Kodak, predstavivši ga kao vojnički fotoaparat kojim su vojnici mogli bilježiti ratne trenutke na prvim crtama bojišnice.

Iako je marketinški bio označen kao fotoaparat za vojnike, britanski državni ratni sekretar, Lord Kitchener, strogo je zabranio njihovu upotrebu početkom Prvog svjetskog rata. Morate se prisjetiti da novine u to vrijeme nisu smjele objavljivati fotografije mrtvih tijela, a vlada nije željela da u javnost dospiju fotografije koje prikazuju prave užase rata. Svrha zabrane bila je kontrola incidenata poput objave fotografija s Božićnog primirja 1914. godine. Smatralo se da su fotografije na kojima su vojnici prikazani kako se ‘sprijateljuju’ s neprijateljem naškodile nacionalističkoj etici.

Koja je bila cijena prijenosnog fotoaparata?

Kada su prvi put predstavljeni u Ujedinjenom Kraljevstvu 1912. godine, koštali su £1.10 (oko £70 u današnjoj vrijednosti). Nisu bili jako jeftini, ali su svakako bili dostupni mnogima. Do 1915. godine samo je u Ujedinjenom Kraljevstvu prodano više od 28 000 fotoaparata. Velik broj žena koje su se prijavile za volontiranje na zapadnim frontama bile su iz srednjih ili viših klasa, tako da su si generalno mogle priuštiti fotoaparat.

Možete li nam reći nešto više o Olive Edis, čiji su radovi predstavljeni na ovoj izložbi? Opisana je kao prva žena koja je postala službena ratna fotografkinja Ujedinjenog Kraljevstva. Je li to točno?

Rekla bih da je ona bila prva službena ratna fotografkinja Ujedinjenog Kraljevstva koja je bila poslana u ratnu zonu. To ističem zato što je vojna fotografkinja Christina Broom bila službena fotografkinja britanske garde (Household Division), ali za vrijeme rata nije napuštala Ujedinjeno Kraljevstvo. Olive Edis je pak bila poslana u Sjevernu Francusku i Flandriju.

Zapovjednica Johnson i dvije žene iz Odreda dobrovoljne hitne službe (VAD), motorni konvoj izvan Nissen Hutsa, Francuska, 1919., fotografirala Olive Edis (IWM Q8036)

Koliko su značajna Olivina postignuća?

To je bio veliki korak naprijed za žene. Na zapadnoj fronti nije bilo mnogo profesionalnih fotografa – govorimo o manje od desetak osoba – zbog čega je činjenica da je jedna od njih bila žena zbilja izvanredna. Ono što je zanimljivo kod Olive jest činjenica da je bila fotografkinja portreta, što znači da je tradicionalno radila u studiju. To je bila vrsta fotografije koja je ženama bila ‘dozvoljena’ u ono vrijeme. To što je bila angažirana kao ratna fotografkinja, što je tradicionalno bilo percipirano kao muško područje, bilo je zbilja neobično. U tom smislu je Olive bila prava revolucionarka.

Gđa. Minns, članica Kraljevske vojne bolničke službe Kraljice Alexandre (QAIMNS), nadzornica bolnice Le Havre, Francuska, 1919., fotografirala Olive Edis (IWM Q8051)

Jesu li žene bilježile scene koje muškarci možda nisu mogli uočiti? Postoji li rodni aspekt ovih fotografija?

Kada sam tek započela svoje doktorsko istraživanje o ženama u ratnoj fotografiji, pitala sam se je li moguće da muškarci i žene stvaraju drugačije fotografije. Postoji pretpostavka da žene nisu toliko sklone fotografirati ratne detalje, ali po fotografijama na ovoj izložbi možete vidjeti da to nije slučaj. Rekla bih da je odgovor na vaše pitanje ‘ne’, ali je situacija ipak malo kompliciranija.

Po mom mišljenju, ne postoji ništa što muškarce i žene čini toliko različitima da ne bi fotografirali iste stvari. Ono gdje vidite razliku u njihovom radu jest ograničenje pristupa koje se nameće s rodnim ulogama. Na primjer, ako su žene tijekom rata češće radile kao medicinske sestre, onda je i prirodno da ćete pronaći više fotografija na kojima je zabilježena ta vrsta ženskog posla. No to ne znači da su žene zainteresiranije za fotografiranje medicinskih sestara nego muški fotografi.

Jedna zanimljiva stvar koju treba uzeti u obzir je i pitanje ponašaju li se žene drugačije pred fotografkinjama. Olive Edis bila je angažirana od strane Ženskog pododbora za rad, jer se smatralo da će kao žena dobiti drugačiju reakciju nego muški kolege. Vjerovali su kako će je žene koje fotografira lakše prihvatiti, zbog čega će biti u mogućnosti snimiti intimnije fotografije. U tom smislu, fotografije koje stvaraju muškarci ili žene mogu biti pod utjecajem dinamike moći i odnosa.

Mrtvi ruski vojnik, fotografiran na putu prema Monasterzhiski (Ukrajina), fotografirala Florence Farmborough, 1916. (IWM Q98431)

Spomenuli ste da je ženski doprinos ratnoj fotografiji zanemaren u korist fotografija koje su načinili muškarci. Zašto mislite da je tako?

Ženski doprinos ratnoj fotografiji generalno je previđen i podcijenjen. Postoje stotine i stotine fotografkinja koje su zaboravljene i zato nas čeka još mnogo posla kako bismo ih uvrstili u povijesne knjige. Jedan od razloga je i to što je rat oduvijek percipiran kao muška aktivnost. Ta se percepcija onda prenosi i na ratnu fotografiju i vizualne medije. Ratna fotografija je nešto što ljudi povezuju s odvažnim fotoreporterima koji na prvim crtama bojišnice riskiraju svoj život rame uz rame s vojnicima. Zamišljaju nekoga poput Roberta Cape, autora znamenitih fotografija Španjolskog građanskog rata i iskrcavanja u Normandiji. Naravno, to je nešto što je ženama teško imitirati. Ženama je često bilo zabranjeno da borave na prvim linijama te su njihove fotografije povijesno drugačije percipirane, možda čak i razmatrane kao ‘neautentične’, jednostavno zato što ih nisu napravili muškarci. Nadam se da je to nešto što će ova izložba demistificirati – autentično iskustvo žena koje su iskusile rat. Njihove fotografije jednako su moćne i privlačne.

Ruske kozačke trupe u zimskim uniformama ispred svojih koliba, fotografirala Florence Farmborough (IWM Q98429)

Izložba uključuje i radove suvremenih fotografkinja. Koji je razlog tome i koja je uloga umjetnosti u građenju sjećanja na događaje poput Prvog svjetskog rata?

Izložba obilježava stogodišnjicu rata i željela sam da odražava načine na koje žene fotografiraju rat. Postoji mnogi načini na koje nam umjetnost pomaže da reagiramo na događanja u svijetu. Umjetnost nas može dotaknuti i probuditi empatiju u nama. Svakako sam imala prilično emotivnu reakciju na neke od fotografija koje su načinile suvremene fotografkinje.

Na primjer, Shot at Dawn autorice Chloe Dewe Mathews zaista je zanimljiv rad koji istražuje skriveno poglavlje povijesti – priče muškaraca, od kojih su neki vjerojatno bolovali od PTSP-a, a koji su zbog dezertacije pogubljeni strijeljanjem. Chloe je putovala do mjesta u sjevernoj Francuskoj i Flandriji na kojima su ovi muškarci pogubljeni, fotografirajući te lokacije u istom periodu dana i istom godišnjem dobu. Na tim pejzažima se ne prikazuje ništa eksplicitno, ali ono što ih čini zbilja snažnima je to što vam dopuštaju da vaša mašta ispuni praznine. To je dobar primjer kako se fotografija može koristiti za izazivanje emocionalne reakcije, poticanje naše mašte i aktiviranje sjećanja.

Vojnik Joseph Byers i vojnik Andrew Evans. Vrijeme smrti nepoznato. 6. veljače 1915. Vojnik George E. Collins. Vrijeme smrti 7:30, 15. veljače 1915. Six Farm, Loker, Zapadni Vlaanderen. Fotografski projekt ‘Shot at Dawn’ autorice Chloe Dewe Matthews, 2014.

Ispričajte nam o nekim od ostalih fotografija koje su vas dotaknule...

Neke radove Mairi Chisolm držim zbilja izvanrednima jer prikazuju njezin humor i smisao za nestašluk. Postoji ta fotografija dvojice muškaraca koji sjede na klackalici tik do ničije zemlje, koja je u potpunosti promijenila moj pogled na Prvi svjetski rat. Neočekivano je ugledati moment istinske topline i humora koji se odvijao u tako užasnim okolnostima.

Elsie Knocker s klackalicom u Pervyseu, fotografirala Mairi Chishol (Nacionalna biblioteka Škotske)

Florence Farmborough, s druge strane, ovjekovječila je neke brutalne trenutke dok je fotografirala istočnu bojišnicu. Postoji ta jedna fotografija koja je iznimno tužna – riječ je o fotografiji rumunjskog dječaka kojem je šrapnel raznio ruku. Dječak sjedi u krilu medicinske sestre s usamljenim izrazom lica. To je fotografija koja zbilja dopire do tebe.

Gheorghi, dvogodišnjak koji je ostao bez desne ruke, za kojeg je nakon borbe na ulicama Rumunjske skrbila sestra Crvenog križa, fotografirala Florence Farmborough, 1917. (IWM Q097851)

Što se nadate da će publika ponijeti sa sobom nakon posjete ovoj izložbi?

Nadam se da će izložba ljudima pomoći proširiti shvaćanje rata i njegovog utjecaja na ljude. Nadam se da će im pomoći da se odmaknu od shvaćanja iskustva rata kao prirodno muškog iskustva. Iako je normalno da je rat kao tema prilično uznemirujuć, željela bih da ljudi ponesu i pozitivna iskustva žena koje čine ovu izložbu. Nadam se da će ih se posjetitelji/ce pogledati iz perspektive 21. stoljeća i vidjeti koliko su bile inovativne i kakve su sve rizike preuzele. Mislim da su njihove priče zaista inspirativne i vjerujem da će se i ljudi nakon posjete izložbi također osjećati inspirirano.

Prevela i prilagodila: Emina Hermann

 

Zadnja izmjena: 01-12-2017 @ 18:38