Naša crowdfunding kampanja Strašne žene / Fierce Women uspješno je završena 26.3., no i dalje možete
osigurati primjerak jedinstvene društvene igre 'Strašne žene', a time i opstanak i rast portala VoxFeminae.net!

Fotografski projekt koji dokumentira seksualno zlostavljanje u javnom prostoru

U seriji iskrenih i jednostavnih portreta, objedinjenih u projektu Cheer Up Luv, obične žene susreću se s objektivom fotografkinje Elize Hatch. Portreti su popraćeni pričama iz svakodnevnog života u kojima se portretirane žene osvrću na situacije u kojima su doživjele ulično uznemiravanje ili seksualno zlostavljanje.

“Kada sam imala nekih 14 godina, sjećam se da sam se jednu večer spuštala niz stepenice prema stanici metroa. Jedan mladić, koji je mogao biti u svojim srednjim dvadesetima, penjao se stepenicama prema meni i u trenutku kad mi je prišao zavukao je ruku pod moju suknju. Cijela situacija nije trajala duže od 20 sekundi, ali sam imala osjećaj da traje čitavu vječnost. Kad sam ga pogledala, nasmiješio mi se. Mislim da ovu priču nisam nikad prije ispričala,” stoji ispod fotografije Olivie.

Dorina se pak prisjetila situacije u kojoj joj je muškarac pred vlastitom kćerkom kazao kako “Želi probati njezinu čokoladu.”

Lulu, koja je fotografirana usred livade, podijelila je s fotografkinjom iskustvo koje je doživjela u svojoj trinaestoj godini. “Kad sam imala 13 godina, vozila sam se vlakom usred bijela dana. U vlak je ušao pijani muškarac koji je cijelo vrijeme vikao nešto o ‘kučkama’ iz vagona. Prišao mi je i sjeo kraj mene, dodirivao mi nogu i ispitivao me zašto nisam raspoložena za zabavu, unoseći mi se u lice. Svi su nas promatrali, ali nitko nije ništa rekao.”

Olivia, Dorina i Lulu samo su neke od djevojaka i žena koje su fotografirane u sklopu ovog projekta, a čije su priče nevjerojatno slične.

Cheer Up Luv je novinarsko-fotografski projekt koji je Hatch pokrenula u siječnju 2017. godine. Cilj projekta je dokumentirati iskustva seksualnog uznemiravanja i zlostavljanja u javnosti, bez obzira na to o koliko je velikim ili malim pričama riječ. Djevojke i žene koje su predstavljene u sklopu projekta dijele širok raspon iskustava: od situacija u kojima je netko vikao na njih, preko fizičkih napada, do zajedničke posljedice tih situacija – poniženja. Svaki unos u Cheer Up Luv bazu je sličan te sadrži fotografiju i tekst koji prepričava često vrlo poznate priče o uznemiravanju na javnim površinama. Tijekom procesa ovaj je projekt povratio taj prostor, transformirajući ga iz mjesta uznemiravanja u fotografski kutak za izlagačice u kojemu žene mogu biti poslušane i viđene.

Hatch je nedavno u intervjuu za Jezebel kazala kako su teme koje su motivirale Cheer Up Luv “konstantan faktor u njezinom životu,” ali da ju je na djelovanje potaknuo njeno vlastito iskustvo - kada je “čudan muškarac prošao pokraj mene i kazao mi da se ‘oraspoložim’”. “To me zbilja zasmetalo,” kazala je Hatch, naglašavajući uobičajenu ogorčenost. Ubrzo je sa svojim prijateljicama počela voditi razgovore o seksualnom zlostavljanju kao da je to najnormalnija stvar na svijetu. Hatch je odlučila pokrenuti projekt tek nakon što je nekoliko muških prijatelja “izrazilo svoju nevjericu”. “Shvatila sam da nije problem samo u zlostavljanju, već i u [nedostatku] osviještenosti.”

Čitav je projekt započela tako što je upitala sebi bliske djevojke i žene jesu li voljne pozirati i podijeliti svoje priče. “Na moje iznenađenje, sve su odgovorile pozitivno i željele su doprinijeti projektu,” izjavila je. Hatch je kazala kako je projekt, od kada je javnosti predstavljen u nekoliko različitih zemalja, privukao mnogobrojne djevojke i žene koje joj prilaze sa svojim iskustvima u želji da ih fotografira. Lokacija na kojoj snima portrete ovisi o pričama koje joj žene pričaju, a uvijek je riječ o javnim površinama – autobusima, stanicama, ulicama ili restoranima – jer joj je želja “prikazati svakodnevni život i tragičnu normalizaciju zlostavljanja.”

Uzimajući u obzir prirodu ovog projekta, Hatch kaže kako joj je iznimno važno da žene koje fotografira “budu opuštene i da im je ugodno... Želim pokazati snagu na mjestu ranjivosti.” Finalna fotografija rezultat je truda koji je uložen iza kulisa. “Prije no što započnemo s fotografiranjem, volim provesti neko vrijeme razgovarajući sa ženama kako bi se bolje međusobno upoznale,” kazala je. Rezultat je kolaborativni portret iznikao iz vizualne i intimne empatije te preobličen u vizualno preuzimanje javnog prostora.

Iako je Hatch ovaj projekt pokrenula prije no što je #MeToo postao toliko istaknut pokret, primijetila je da je on izazvao konstantni priljev žena koje su joj prilazile dijeleći svoja iskustva i tražeći da budu fotografirane. Međutim, Hatch dodaje kako #MeToo nije izmijenio umjetničku svrhu njezinog projekta. Još uvijek želi “podijeliti priče i fotografije žena”, ali je sada svjesnija toga da “dopire do šireg broja publike i uzrokuje stvarne promjene.”

Hatch priznaje kako je svijest o seksualnom zlostavljanju i njegovom nesputanom postojanju u javnim prostorima, od ulica i restorana do radnih mjesta, još uvijek na početku svog zamaha. “Još uvijek ima dosta posla koji treba učiniti po pitanju seksualnog uznemiravanja,” kaže Hatch, “ovo je samo prva faza: osvješćivanje. Sada se svijest samo treba koristiti, prakticirati i podučavati.”

U tom smislu, Hatch vidi Cheer Up Luv kao projekt koji ima potencijalno beskrajan broj subjekata i priča. “Projekt će trajati dok god postoje žene koje mu se žele priključiti,” zaključila je Hatch. [E.H.Jezebel...

Zadnja izmjena: 21-01-2018 @ 11:31