Realistično i fantastično: žensko tijelo se opire

Preporučeno Foto: Mariano Peccineti Foto: Mariano Peccineti

Tokom prošle godine dvije su mlade spisateljice kratkih priča iz USA Kristen Roupenian i Carmen Maria Machado zadobile široku pažnju publike i kritike. Obje se bave tematizovanjem položaja žena u savremenom zapadnom društvu, konkretno raznih vrsta i nivoa rodno zasnovanog nasilja.

Njihova poetička rješenja pak predstavljaju dva načina na koja se podjednako uspješno može pristupiti temi strukturnog rodno zasnovanog nasilja u književnosti. S tim što bi se u slučaju priče Cat Person ta poetika mogla odrediti kao realistična, a u slučaju zbirke priča Her Body and Other Parties riječ je o poigravanju sa različitim žanrovima, ponajviše sa fantastikom, za šta je možda i najbolji primjer uvodna priča The Husband Stitch.

Decembra prošle godine na sajtu New Yorkera objavljena je priča “Cat Person” mlade autorke Kristen Roupenian. Kao priča koja tematizuje rodno zasnovano nasilje odlično je rezonovala sa trenutkom u kojem je pokret #metoo dobio na važnosti i postao fenomen koji je primarno u trampovskoj americi značio snažan feministički protest protiv mizoginije i neravnopravnog tretmana žena (iako ne imun na opravdane zamjerke). Priča je za ovaj književni žanr, a i za savremenu književnost uopšte, doživjela nevjerovatan odjek, koji je rezultirao enormnom sedmocifrenom ponudom autorki od strane Scout Pressa da za njih objavi dvije knjige, zbirku priča (poznat je naslov You Know You Want This) i roman. Konačno, prije nekoliko dana u javnost je dospjela vijest o dogovoru Roupenian sa HBO-om za snimanje serije prema literarnom predlošku najavljene zbirke priča. Na taj je način potvrđen gotovo instant kultni status njenih još neobjavljenih knjiga, a sve to zasnovano je na popularnosti samo jedne priče.

Stoga, u pitanju je priča čiji značaj nije samo u tematizovanju iskustva rodno zasnovanog nasilja, već je u pitanju fenomen koji se protivi većini pesimističnih prognoza o neprilagođenosti i marginalizovanosti književnosti u savremenom dobu. Široka recepcija ove priče pokazatelj je toga kako književnosti i društvene mreže, ali i druge forme poput televizijskih serija, mogu dobro da se međusobno dopunjuju. Cat Person je šerovana preko društvenih mreža i na tim mrežama je postala predmet mnogobrojnih debata. Uglavnom, te se debate mogu svesti na dva tipa. Prvi tip se odnosi na samu temu priče, na koju su najčešće reagovali konzervativni i mizogini čitatelji. A drugi tip se odnosi na rasprave o formalnim kvalitetima priče, i u najbanalnijim slučajevima svode se na pitanje da li je priča popularna samo zbog teme (iako?) je loše napisana. I s tim u vezi, da li privlači publiku zato što podsjeća na nečiju „realnu“ ispovijest, a ne kao dobro napisana fikcionalna priča.

Kristen Roupenian

Kako bi se priča mogla čitati kao cjelina, najbolje je analizirati način na koji forma u kojoj je napisana odgovara temi koja se u priči tematizuje. Napisana u realističkom ključu, priča je ispripovijedana iz perspektive dvadesetogodišnje studentkinje Margot, koja počinje da se zabavlja sa četrnaest godina starijim Robertom, kojeg je upoznala dok je radila u bioskopu. Odnos koji se između njih razvija i do kraja završava u nasilju tema je ove priče.

Prvo što se primjećuje i što je važno istaknuti, jer je i dalje u književnosti najčešće zastupljena perspektiva muškarca, jeste to da je pripovjedačica mlada žena. Takođe, pripovijedanje u prvom licu omogućava da tokom čitanja lakše saosjećamo sa Margotinom pozicijom, čak i da kroz njenu pripovijest prepoznamo slična osobna iskustva. U pitanju je, dakle, svjesna autorska odluka, jer spisateljica gotovo školski koristi ovu tradicionalnu tehniku pripovijedanja u prvom licu kako bi Margotinu perspektivu približila čitateljkama i čitateljima, a ne „podvala“ koja istinitom želi prikazati jednu fikcionalnu „izmaštanu“ priču. Takvim pripovijedanjem autorka je zavela mnoge čitateljke da priču dožive kao istinitu, čime se pokazuje njena umješnost da umjetnički tekst napravi realnijim od realnosti, da uobliči egzemplarnu situaciju kojom se sažimaju i u neku ruku uopštavaju parcijalna čitalačka iskustva.

Ujedno, pripovijedanjem iz prvog lica izjednačavaju se epistemološke pozicije pripovjedačice i onih koji čitaju, jer čitateljke i čitatelji nisu povlašćeni – znaju samo ono što i Margot zna. Zbog toga, kada na početku priče Margot osjeti izvjestan strah i (čini joj se stereotipno) uplaši se što je ušla u kola sa neznancem, ni mi ne možemo sa sigurnošću znati kakav je taj stranac. Mi ga upoznajemo kroz samu priču, istovremeno kao što ga upoznaje i Margot.

Na drugom, unekoliko dubljem nivou, ovakvim pripovijedanjem se Margot omogućava agensnost, daje joj se glas, za razliku od šutnje na koju su često žrtve nasilja osuđene u medijima, u sudnicama, čak i u najbližoj porodičnoj sredini. Margot nije u pozadini, nije podvedena pod generički imenitelj „žrtve“, ona je lik koji vrlo realistično progovara jer podsjeća na neku stvarnu osobu sa svojim nesigurnostima i manama. Za razliku od nje, Robert je ućutkan, za njega kao nasilnika mjesta ima samo posredno, i to preko Margotine perspektive i posredstvom njenog glasa, što je svojevrsna tekstualna pravda u ovom slučaju.

Izuzetak je na samom kraju priče, kada se uvode SMS poruke kao posebno mjesto razmjene i prostora na kojem se odvijaju Robertovi nasilni činovi. Kada sastavni dio teksta postanu njegove poruke, on se i pripovjedačici i nama do kraja razotkriva, čime se priča i završava. Na kraju čitanja, gotovo je nemoguće ne biti na strani pripovjedačice i osjetiti njenu uznemirenost, ali sam kraj na formalnom nivou predstavlja svojevrsno upozorenje. Ni u ovoj priči posljednju riječ nema Margot, već tekst SMS-a. I baš na tu vrstu tekstualne razmjene, putem poruka i postova na društvenim mrežama, priča i računa. Zbog toga je ona i postala dio diskusija na društvenim mrežama, jer nije kulturelitistički konzervativno pretpostavila da je književni tekst povlašćen, već je u intertekstualnoj vezi sa onim što se piše na drugim platformama. Diskusija o rodno zasnovanom nasilju vodi se putem poruka na raznim vrstama mreža i u tekstovima različitih formi, a ova je priča uspio pokušaj da se u toj diskusiji jasno čuje ženski glas.

 

Carmen Machado

Mada ne možda u tolikoj mjeri popularan fenomen, ipak u čitalačkim i stručnim književnim krugovima zbirka priča Carmen Marie Machado Her Boy and Other Parties prošle je godine jako dobro prihvaćena, a i u njoj se, kao i u prethodno analiziranoj priči, tematizuje položaj žene u savremenom američkom društvu. Prva priča, naslovljena “The Husband Stitch”, tematizuje rodnu neravnopravnost u privatnoj sferi i posebno u odnosu između žene i njenog supruga. I u njoj je pripovijedanje prepušteno ženi, i ono je samo na pojedinim mjestima prekinuto nekom vrstom didaskalija, uputa koje autorkin glas daje onima koji i koje čitaju. Za razliku od realističnosti Roupenianine priče, Machado bira nešto drugačiji pristup. Naime, slično kao što u tekst upadaju te čudne didaskalije koje tjeraju na nelagodu, tako je i svijet u kojem se kreće pripovjedačica najsličniji periodu pedesetih godina u USA, ali sa očiglenim i zazornim upadima fantastike.

U ovom svijetu, koji je skoro pa realističan, sve žene imaju mašnu na sebi. Ta mašna može biti na raznim djelovima ženskog tijela, može biti različite boje, ali ona je suština njihovog identiteta i, tokom čitanja se pretpostavlja, osnovna žila njihovog života. Pripovjedačica ima zelenu mašnu na vratu, koja pripada samo njoj, i čiji uzrok ne može i/ili ne želi da objasni niti svom sinu (njemu dozvoljava da se igra s njom), niti suprugu kojem ta mašna predstavlja izazov jer je jedina granica koju mu supruga postavlja. Kao i u priči “Cat Person”, u kojoj se suspenzija postepeno gradi, i to tako da smo sve sigurniji u neminovni rasplet događaja, i u ovoj priči sa jezom predosjećamo završetak.

Ove se priče, osim na nivou poetičkih osobenosti, razlikuju i na nivou građenja fabule. U prvoj od njih prikazuje se jedan događaj iz studentkinjinog života, a u drugoj je dat sažet opis cijelog pripovjedačicinog života. Ono što je u toj priči lako predvidivo, iako se sve vrijeme nadamo barem nekom obrtu ili iznevjeravanju zadate matrice, jeste život domaćice koji je fokusiran oko tuđih potreba, kućnog rada i nekoliko životnih etapa: djevojaštvo, udaja, majčinstvo, u nekim slučajima i starački (bablji?) period, i na kraju smrt. Cijeli život pripovjedačice staje u jednu priču, jer je i on na neki način egzemplaran za mnoge generacije žena kao što je i iskustvo Margot.

S druge strane, ono što povezuje ove priče jeste odnos pripovjedačica prema sopstvenom tijelu, koji je sa jedne strane samosvjestan i u kojem se izražava potreba za postojanjem granica, a sa druge su te granice uvijek i ugrožene zbog kompromisa koje one prave kako bi udovoljile muškarcima. Na formalnom nivou, obje priče na samom kraju donose ujedno očekivano, ali i razrješenje kojeg se pribojavamo tokom čitanja, a kojeg su i pripovjedačice intuitivno svjesne, što nam se otkriva u pojedinim detaljima teksta. Seksualni čin za obje ne predstavlja granicu koju ne žele da pređu; Margot ne želi da odbije seksualni čin koji joj je krajnje neprijatan i tokom kojeg zamišlja nekog budućeg idealnog momka, jer ne želi da njeno ponašanje bude viđeno kao razmaženo ili hirovito; a pripovjedačica iz priče “The Husband Stitch” seksualne odnose doživljava kao dio supružanskih obaveza, u njima čak povremeno i uživa. I u tom načinu na koji svoje tijelo vide očima drugog i kao prostor tuđe, muške želje, a ne kao prostor sopstvene slobode, sažima se jedan od ključnih problema rodne neravnopravnosti i rodno zasnovanog nasilja koje je nužno uzrokovano ovakvom pozicijom žena, kojima savremeno društvo oduzima pravo na tijelo. Savremena književnost koja pokreće ove teme značajna je jer omogućava da se progovori o iskustvima o kojima se najčešće ćuti i koja u drugim diskursima (poput medijskog ili pravnog) ne dobijaju priliku da se iskažu na feministički, za žene osnažujući način.

 

Tekst je objavljen je u sklopu temata 'Rodna prizma za ravnopravnije društvo' koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Zadnja izmjena: 24-07-2018 @ 13:45