Katarzyna Kozyra: Poigravanje tijelima i identitetima

Katarzyna Kozyra, Životinjska piramida Katarzyna Kozyra, Životinjska piramida

U Zagrebu je nedavno održan međunarodni skup Postmedijske i izvaninstitucionalne umjetničke prakse od 1960-ih godina nadalje, na kojem je, između ostalih, gostovala poljska umjetnica Katarzyna Kozyra, s kojom smo kratko porazgovarali.

Neki od vas možda će se sjetiti da je Kozyra davne 2001. godine održala izložbu u Umjetničkom paviljonu koju je kurirala Leonida Kovač, dok su neki možda njen video Muška kupelj vidjeli kao dio stalnog postava zagrebačkog MSU-a.

Katarzyna Kozyra je rođena 1963., a studirala je njemački na Sveučilištu u Varšavi te skulpturu na varšavskoj Akademiji likovnih umjetnosti. Kao predstavnica pokreta "kritičke umjetnosti", koji je kritički sagledavao poljsku stvarnost nakon pada komunizma, ova kontroverzna umjetnica izaziva podijeljene reakcije publike i kritike još od svog diplomskog rada Životinjska piramida (1993.) koji se sastojao od četiri preparirane životinje – konja, psa, mačke i pijetla – i videa na kojem je prikazano uspavljivanje i taksidermija konja. Na pitanje je li zadatak umjetnika/ca pomicati etičke i druge granice, Kozyra odgovara da su nam svima, a ne samo njoj, ruke zaprljane. "Ja sam preuzela odgovornost za smrt konja i pijetla, a pretvaram se da su i mačka i pas dali svoje živote za moj projekt. Smatrala sam nužnim za svoju poruku da ne pravim razliku između domaćih životinja i kućnih ljubimaca."

Govoreći o svojim umjetničkim počecima i situaciji u Poljskoj '90-ih, Kozyra ističe da u to vrijeme, kada se događala izmjena političkog sustava, nije bilo utvrđenih pravila, već je vladao kaos. Cenzura je ukinuta, ali mladi umjetnici nisu imali puno opcija – morali su se definirati u situaciji "praznine". "Kao mlada studentica bez umjetničke pozadine i formalnog obrazovanja, nisam znala kako da se postavim prema suvremenoj umjetnosti. Znala sam samo da ne želim raditi konzervativnu skulpturu poput mog profesora. Kao 99% Poljaka, nisam imala pristup progresivnim umjetničkim praksama, koje su bile ograničene na elitne krugove. Izložbe su se održavale u privatnim domovima i samo za prijatelje." Katarzyna se u svom radu nije mogla osloniti na ništa osim svog osobnog iskustva, i stoga je morala pronaći vlastitu definiciju umjetničke prakse.

Olympia (1996.)

U svojim ranijim radovima prvenstveno se bavila tjelesnošću i nenormativnim tijelima – starim, bolesnim, ili na neki drugi način "neispravnim" – koje ne viđamo ni u medijima ni u umjetnosti.

"Devijantna tijela me zanimaju zato što su starenje i bolest teme koje me se osobno tiču, pa ih mogu obraditi na osoban način. Bavila sam se njima jer sam htjela reagirati na medije, reklame, ali i na vlastitu bolest."

U radu Olympia (1996.) koji se sastoji od tri velike fotografije i videa koji bilježi njeno liječenje od raka, Kozyra se poziva na slavnu Manetovu Olympiju, no odbacujući ustaljene estetičke kanone. Na prvoj fotografiji sličnost s Manetovom Olympijom je najveća, dok je na drugoj umjetnica prikazana na bolničkom krevetu, a na trećoj kao starica. "Tri godine provela sam spojena na infuziju i to je bila moja stvarnost. Živjela sam u bolnicama, raznim klinikama, odjelima za zračenje."

Kontrola nad vlastitim tijelom tema je i instalacije Posvećenje proljeća (1999-2002.), koja je svojevrsna interpretacija koreografije Vaclava Nizhinskog za istoimeni balet Igora Stravinskog. Kozyra je napravila animaciju tijela nagih starijih osoba, kojima je zamijenila spol te koje djeluju poput marioneta dok nezgrapno "plešu" po podu.

Kupelj (1997.) i Muška kupelj (1999.)

 Neka od njenih najpoznatijih djela su Kupelj (1997.) i Muška kupelj (1999.), u kojima pozivajući se na slavna djela iz povijesti umjetnosti (Rembrandt i Ingres) umjetnica podriva kanon ljepote prikazujući raznolikost tijela. U kupeljima u Budimpešti Kozyra je potajno snimala žene i muškarce (u potonjoj situaciji morala se prerušiti u muškarca), zanimajući se za poze koje ljudi zauzimaju dok misle da ih nitko ne promatra - dok su fokusirani na sebe, pranje i opuštanje.

"Željela sam pokazati ženska tijela onakva kakva jesu, a ne kako bi trebala izgledati. Promatrala sam tu različitost i željela sam podijeliti svoje oduševljenje," objašnjava umjetnica.

Muška kupelj nastala je dvije godine nakon (ženske) Kupelji, za Venecijanski bijenale, i otvorila je novo čitanje Kupelji – usporedbu ponašanja žena i muškaraca. "Zanimalo me što muškarci rade u kupelji, da li razgovaraju, čitaju… Ali oni su se samo međusobno promatrali. Nisu se koncentrirali na sebe, nisu se došli opustiti, nego su stalno odmjeravali jedan drugoga. Kod žena je bila drugačije, više su se bavile sobom."

Diva se pojavljuje u Navijačici (2006.)

Od 2003. do 2008. godine Kozyra je radila na multimedijskom projektu In Art Dreams Come True, koji je, između ostalih, uključio radove i performanse kao što su Diva – Reinkarnacija (2005.), Navijačica (2006.) i Ljetna priča (2008.). Svi radovi iz projekta poigravaju se granicom između snova i noćnih mora, a na pitanje postoji li nešto uznemirujuće u ideji ostvarivanja snova i opasnosti da se pretvore u noćnu moru, umjetnica odgovara da su njeni snovi zapravo fragmenti realnosti. "Mislim da nije moguće imati snove koji su jako udaljeni od stvarnosti."

U novijem projektu Casting (2010-11.), Kozyra traži glumca/icu koja/i će glumiti glavnu ulogu u njenom autobiografskom filmu. Casting za nju predstavlja priliku da se vidi iz perspektive drugoga, bilo da je riječ o kandidatu koji poznaje njen rad otprije ili se s njim susreće po prvi put. Ne traži se fizička sličnost, već da kandidat sam stvori lik ovisno o svom razumijevanju umjetnice i njenog rada. Na pitanje što traži u kandidatima, Kozyra odgovara da bi "'savršeni' kandidat trebao biti spreman za pustolovinu… baš poput mene."

Zadnja izmjena: 19-12-2014 @ 09:49