Ima za sobom 11 cijenjenih angažiranih kratkih filmova (koji će svi biti prikazani na ovogodišnjem Vox Femineu), dvije godine u lo-fi punk ženskom triu Le Tigre i jedan je od simbola ženskog angsta.
 Sadie Benning, It Wasn't Love, 1992, Video stills
Počela je krajem 80ih snimati filmove koji se mogu opisati kao autobiografski radovi, svojevrsni filmski dnevnički zapisi s pričama koje uključuju coming-out. Naime, Sadie se u svojoj sedmanaestoj godini deklarirala lezbijkom.Sadie Benning inspiraciju za svoje filmove koji tematski i sustavno osuđuju homofobiju, rasizam i seksizam, pronalazi u popularnoj kulturi, novinama, časopisima ili na televiziji, a u obrađivanju svojih tema pokazuje izraziti talent za manipuliranje slikama i suzdržanost naracije. Njezini intenzivno osobni autobiografski filmovi dokumentiraju dramu, želje i strahove mlade homoseksualne osobe koja pokušava definirati svoj identitet i seksualnost. Prikazuju pokušaje mlade djevojke da se stvaranjem individualnog prostora van granica heteroseksualnosti i rodnog konformizma pobuni i distancira od (rodnih) uloga koje joj društvo nameće.
Među poznatije filmove spada 'A Place Called Lovely' (14') iz 1991., gorka studija koja osim samog nasilja osuđuje i novinski senzacionalizam i detaljne medijske prikaze ubojstava, nasilja i nesreća. Film je prožet osjećajem bespomoćnosti, a neriješiv društveni problem prikazan je kroz priču o sukobu sa školskim nasilnikom (koji je postao takav zbog straha i frustracija koje donosi iz svoje disfunkcionalne obitelji).
Benningova objašnjava kako je nasilje neizbježna svakodnevna pojava koja može svakoga uvući u svoj zatvoreni krug, pretvarajući žrtve u nasilnike, a nevinost u isprazan pojam bez pravog značenja. Da ekstremizam rezultira novim ekstremizmom, današnje društvo itekako pokazuje (da se ne koncentriramo isključivo na američki imperijalizam, recimo kako je neopisivo stravičnom događaju u Beslanu prethodilo sustavno istrebljivanje gotovo četvrtine (!) čečenskog stanovništva od strane ruske države).
U filmu Benningova također odbacuje mitsku američku sliku 'dobre bijele djevojke' (koja uvijek u njenim filmovima simbolizira konformizam 'pleasentvillskog' tipa), zbog toga što takva slika nametnuta društvenim normama sustavno doprinosi obespravljivanju mladih djevojaka i zatiranju vlastitog identiteta.
Slični motivi dominiraju i u filmu 'Girlpower' (15') iz 1992., gdje se kao jedini bijeg od takvog društva pokazuje zatvaranje u izmišljeni svijet: 'Izgradila sam vlastiti svijet u svojoj glavi. Imala sam zamišljene prijatelje i putovala u udaljene svijetove kako god sam htjela. Kršila sam postojeća pravila i stvarala svoja.' U svom odrastanju 80ih, Benningova se zamišljala u ulogama raznih muških heroja s televizije i iz filmova, čime je obrtala konvencionalne slike u kojima djevojka sanja da je spasi zgodni princ (mijenjajući društveno nametnutu pasivnu poziciju mlade 'spašavane' djevojke u poziciju aktivnog 'spasitelja'). Njezin rad prožet je bijesom prema svijetu koji je ismijava ili ignorira (zahtijevajući nevidljivost i konačnu izolaciju), a upotrebom snimki intervjua s vođom Američke Nacističke Stranke koji 'želi vidjeti pedere u gas komorama', jasno je prikazan uzrok otuđenja od društva. Iste godine snimila je i film 'It Wasn't Love'.
 Sadie Benning, Flat is Beautiful, 1998, Video stills
Ostali filmovi koje je snimila su 'A New Year', 'Living Inside' (oba 1989.), 'German Song' , 'The Judy Spots' (oba 1995.) i kao posljednji, srednjemetražni film (50') iz 1998., 'Flat is Beautiful', ostvarenje koje baš i nije najbolje primljeno (iako je film dosta prikazivan na komercijanim televizijama). Nakon toga Benningova je uzela dužu pauzu, da bi 2006, u suradnji sa Solveig Nelson, napravila video instalaciju 'Play Pause' koja je i danas aktualna i izlagana.
Kroz svoje intervjue Benningova se pokazuje kao osoba koja razumije kako svijet oko nje funkcionira: 'Ne vidim svoje slike na TV-u, to znači da nisam vrijedna. To znači da moja seksualnost ne prodaje pivo.'. Pokazuje i kako je frustrirana društvenim odnosom prema svojem identitetu: 'Tata mi je rekao: 'Znaš, stvarno me strah da će svi tvoji filmovi biti na istu temu', odgovorila sam: 'Da, na temu mog života'. On pravi eksperimentalne filmove. O čemu su ti filmovi? O njegovom životu. No, njegova seksualnost nije nešto što će ljudi etiketirati, ili o čemu će pričati i reći: 'On je heteroseksualan umjetnik'.'.No, Sadie je uza sve to sposobna jednostavno i banalno točno objasniti o čemu se zapravo tu radi: 'Najrevolucionarnija stvar je jednostavno voljeti samog sebe i ono što radiš. Više od toga se ne može napraviti.'
Ovdje možete pogledati isječke iz većine Sadienih filmova.
Lukša Benić, Gabrijela Ivanov
|
