Najat Vallaud-Belkacem rođena je 4. listopada 1977. godine, kao drugo od sedmero djece u obitelji Belkacem u Bni Chicekernu u Maroku. Godine 1982. s majkom i starijom sestrom seli u Francusku, gdje se pridružuju njenom ocu koji je godinu dana ranije u Lyonu pronašao posao građevinskog radnika, gdje žive i danas. Najatini roditelji kao stranci, nisu imali pravo glasa, a u obitelji se o politici nije razgovaralo.

No, tijekom školovanja Najat se zainteresirala za politiku te dobiva stipendiju i upisuje studij politologije na pariškom Institutu za političke studije.

Današnje društvo nas uči da je najbitnije pobrinuti se za sebe, uvijek uzimati što više, bez obzira na posljedice. Apatija se potiče i hvali, a altruizam ostavlja za onda kada “nemamo pametnijeg posla”. Što će se dogoditi budemo li davali i ne tražili ništa zauzvrat?

Aleksandra Hampamer (1970.) svojim primjerom daje odgovor na to pitanje. Prije dvadeset godina je s Adrianom Kezeleom osnovala izdavačku kuću Dvostruka Duga kojom promovira veganstvo, toleranciju i život u skladu s prirodom općenito.

Podučava yogu, piše knjige, organizira različite humanitarne akcije, kroz projekte svoje udruge Umjetnost davanja pomaže djeci, starijima i nemoćnima, velika je ljubiteljica prirode i životinja, pa zahvaljujući njenom trudu Čakovec ima sklonište za životinje (eMedjimurje.hr članak i fotogalerija), a samo zbog njenog angažmana nedavno je zabranjen lov na području gdje živi. Strašna žena.

“Kad volite ono što radite, ništa nije teško.
Ponekad je vremenski zahtjevno. Posljednjih godina gotovo nemam slobodnog vremena,
ali kad svoj posao smatrate životnom misijom,
onda i nema podjele na radno i slobodno vrijeme”

objašnjava Aleksandra čija nakladnička tvrtka izdaje knjige koje istražuju mogućnosti čovjekova duha i tijela, te ukazuju na blizak odnos čovjeka i prirode.

“Iza nas je više od 150 naslova, od kojih su mnoga doživjela i drugo, i treće i deseto izdanje, što govori da postoji interes za tu vrstu štiva, te da svijest ljudi raste, doduše previše sporo. Prozvali smo se gospodarima prirode, a ne shvaćamo da su održivi razvoj, te suživot s prirodom i svim živim bićima temelj opstanka”

dodaje uz citat omiljenog joj autora Daniela Quinna iz knjige Ishmael: “Ako nestanu gorile, ima li nade za čovjeka? Ako nestane čovjeka, ima li nade za gorilu?”

Među brojnim projektima udruge Umjetnost davanja treba istaknuti već tradicionalnu akciju Mala igračka za veliki dječji osmijeh kojom šestu godinu djecu koja odrastaju bez roditeljske ljubavi po dječjim domovima i udomiteljskim obiteljima, daruju odjećom knjigama, igračkama, školskim priborom... “Mnogi ljudi i tvrtke su, potaknuti našom akcijom, organizirali skupljanje igračaka, odjeće, knjiga u svojoj sredini, te direktno darivali djecu udomiteljskih obitelji u svojoj okolici ili pak dječje domove. Potrebno je dati ideju i informaciju. Mnogi žele dati, no ne znaju kome i kako, pa smo mi često ti koji ih povezujemo“, dodaje Aleksandra.

Tekst formom intervjua prenosi dio razgovora vođenog s Milenom Malešević (FB) posljednjih deset dana i istrgnuti je djelić užasa kojem je izložena zajedno s životinjama koje spašava i onima koje su spašene.

Upoznala sam ju kao jednu od protagonistkinja dokumentarno-angažiranog filma 'Kinofil' (FB) Damira Janečeka i poželjela da se glas ove hrabre žene čuje što je moguće glasnije, poželjela sam biti instrument i kanal; biti njen Glas i njena Poruka, stoga je ovaj prijepis neuglađeno sirov i brutalno iskren baš kao i događanja.

Njena profesija je heroina i to svakodnevno, a za sve one koji  misle da je to pretenciozno predlažem jedan sasvim običan dan s njom, Milenom iz Sarajeva.

Koliko puta ste htjeli, recimo, baciti se preko stola i po mogućnosti sa stolicom/golim rukama/primjerkom Ane Karenjine zatući osobu preko puta sebe?

Slušate kako: "Bi se stvarno mogla potrudit da izgledaš ko cura, ne?" / "Moraš biti gluplja od svog muža, žene ne smiju biti pametne." / "I pokušao sam svakako, na lijepo, razgovorom, šakom...(komunicirati sa svojom ženom)" (ne zajebavam se, to su sve citati) i trudite se, ostat smireni, ruke vas bole jer se grčevito držite za stolicu na kojoj sjedite. U nekim situacijama kao da se uopće ne bi ni isplatilo objasniti toj osobi, razgovarat s njom, dođe vam da izvadite uzi od nigdje i riješite to.

Naravno ovo ostane u predjelu nas, u koji samo mi imamo pristup, te nam je bilo koja količina nasilja u toj fantaziji dopuštena i oproštena.

Zato ćemo se danas družiti sa nekim tko radi ono što normalna osoba želi, ali nikada ne bi napravila; Hothead Paisan; Homicidal Lesbian Terrorist i njenom kreatoricom Diane DiMassa. Kako podnaslov sajta kaže:

"Comics for the fed up. Way cheaper than therapy."
(Strip za one kojima je dosta. Puno jeftiniji od (psiho)terapije.)

Prije par godina sjedila sam (recimo da je to najbolji način da se opiše dotična poza) u busu, smjer Zadar. Imala sam sreću da je tog jutra izašao novi Q strip.

Ono na čemu sam stvarno zahvalna Darku Macanu je njegov izbor autora koje predstavlja u magazinu i taj put među njima nalazila se i Donna Barr.

Na žalost ne sjećam se koji broj Q-a je to bio (iz stalnog seljenja radne sobe, neke stvari su ostale zametnute) ali se dosta jasno sjećam teksta koji je stajao prije samog stripa. Sve u crtežu ove autorice ima karakter, od načina na koje iscrtala rubove kadrova do balončića za tekst. I to je stvarno istina i nešto što sam jako rijetko viđala u stripu, takvu igru sa formom. Mogu reći da sam tih par sati žuljanja u busu provela proučavajući detalje crteža. Do danas najbolja vožnja busom, ako mene pitate, hvala Donni Barr i Darku Macanu što me „upoznao“ s njom.