MATA HARI: Kreacija Margarethe Geertuide Zelle
Malo tko može reći da nikad nije čuo za tajanstvenu Mata Hari, prvu pravu femme fatale.
Vjerojatno ste pročitali bar nekoliko knjiga ili pogledali nekoliko filmova u kojima je (glavni) ženski lik spretna, inteligentna, šarmantna manipulatorica koja se ne boji svoje seksualnosti. Možda ste čak i pogledali film Mata Hari s Gretom Garbo u glavnoj ulozi. Kako bilo, sve te verzije daleko su od istine o životu Mata Hari, ili radije Margarethe Geertuide Zelle, no stvarnost nije ništa manje zanimljiva.
Rođena je 7. kolovoza 1876. u nizozemskom gradu Leeuwardenu u imućnoj obitelji, najstarija od četvero djece. Međutim, kad je imala 13 godina, obitelj je bankrotirala, majka je umrla dvije godine kasnije, a otac se opet oženio. Sve u svemu, obitelj se raspala pa je Margaretha počela živjeti sa svojim kumom i studirati predškolski odgoj. Ravnatelj škole otvoreno je koketirao s mladom Margarethom, što je uvrijedilo njezina kuma i skrbnika pa ju je ispisao iz škole.
Nekoliko mjeseci kasnije, pobjegla je i počela živjeti s ujakom u Den Haagu, a nedugo nakon toga napravila najdramatičniji i vjerojatno najhrabriji potez svog života: u dobi od 18 godina javila se na oglas u novinama u kojem je nizozemski satnik Rudolf MacLeod tražio ženu. Brak s dvadeset godina starijim satnikom izvukao ju je iz financijskih nevolja i otvorio vrata nizozemskom visokom društvu. Odselili su se na otok Javu (tadašnju nizozemsku koloniju) i imali dvoje djece (dječak je umro u dobi od 2, a kći u dobi od 21 godinu). Satnik je bio muž iz noćne more: pio je, tukao Margarethu i posve otvoreno održavao veze s još dvije žene. Ona ga je ostavila i kratko vrijeme živjela s drugim nizozemskim časnikom, no onda se ipak vratila nasilnom mužu koji nimalo nije promijenio svoje ponašanje. Margaretha je bijeg od boli i razočaranja potražila u istraživanju lokalne kulture i plesa.
Margaretha otkriva i svoje umjetničko ime: Mata Hari, što na indonezijskom znači Sunce. 1902. rastala se od muža, a 1903. počela nastupati u Parizu, isprva kao jahačica i model za slikare, potom i kao egzotična plesačica. Plešući otprilike tijekom istog razdoblja kao i Isadora Duncan i Ruth St. Denis, i ona pridonosi (r)evoluciji modernog plesa; naime, ove su se plesačice, u potrazi za inspiracijom, okretale prema Istoku, otkrivajući zanimljive nove ritmove i pokrete, ali unoseći i dašak erotike u svoje izvedbe.
Mata Hari bila je promiskuitetna, koketna i neustrašiva; bila je u vezama s bitnim vojnim osobama, uživala u svojem tijelu i nastupima.
Veoma brzo postala je jako popularna, i širila se svojevrsna legenda (koju je ona sama potaknula) o njezinom egzotičnom podrijetlu (iako je bila Europljanka). Ta mala laž bila je dio njezina imidža, predstave koja je po svemu sudeći trajala i izvan plesne pozornice.
Veze s vojnim časnicima i političarima omogućavale su joj raskošan život pun putovanja i luksuza. Bila je omiljena, smatrana umjetničkim i boemskim duhom (iako, paralelno, pripadnici visoke kulture gledali su na njezin ples prvenstveno kao na nevješti ekshibicionizam, bez umjetničke vrijednosti). Međutim, kako se Prvi svjetski rat približavao, Mata Hari sve je više smatrana opasnom zavodnicom, a ne samo šarmantnom senzualnom plesačicom.
Nizozemska je tijekom rata bila neutralna, što je Mata Hari omogućilo veću mobilnost pa je često putovala. To je privuklo pozornost vojnih osoba pa je tako 1916. uhićena u Engleskoj. Tadašnji šef New Scotland Yarda, Sir Basil Thomson ispitao ju je i u svojoj knjizi Queer People (1922.) naveo da je Mata Hari priznala špijunažu za francusku obavještajnu službu. Ne zna se je li Mata Hari lagala da bi dodala još šarma i tajanstvenosti svojoj pojavi.
Mata Hari na dan uhićenjaPočetkom 1917. francuski obavještajci presreli su i dešifrirali njemačke poruke u kojima se spominje neprocjenjiva pomoć agenta/ice kodnog imena „H-21“.
Na osnovi informacija u porukama Francuzi su posumnjali da se radi o Mata Hari. Zanimljiva sitnica jest ta su poruke bile šifrirane na način koji su Francuzi nekad već bili uspjeli dešifrirati i Nijemci su znali da je tako, zbog čega se sumnja da su poruke možda namjerno poslane da bi se bacila sumnja na Mata Hari.
13. veljače 1917. Mata Hari je uhićena. Sudilo joj se za špijunažu za Nijemce, premda nisu postojali konkretni dokazi. Jedini dokazi, ili radije, indicije, bili su nevidljiva tinta (za koju je Mata Hari tvrdila da ju je koristila kao kontracepcijsko sredstvo ili šminku) i nejasne potvrde o plaćanju za usluge.
Nedugo nakon suđenja pogubljena je. Mnoge su se legende i glasine raširile o pogubljenju Mata Hari pa je nemoguće znati što je zapravo istina. Antropologinja Pat Shipman u knjizi Femme Fatale: Love, Lies, and the Unknown Life of Mata Hari (2007.) odbija bilo kakve špijunske priče, i piše kako je jedina izdaja koja se oko Mate Hari dogodila ona od strane muškog roda, te da na pogubljenju Mata Hari nije htjela da je vežu niti da joj prekriju oči. Neki pak tvrde da je trenutak prije smrti otpuhala poljubac svom odvjetniku i bivšem ljubavniku, neki čak je otvorila kaput i pokazala svoje golo tijelo odredu za pogubljenje...
Možda je tako i bolje – njezina smrt ostaje jednako tajanstvena kao i njezin život, a samim time i svojevrsni bajkovito-egzotični izvor inspiracije za ideale slobode i hrabrosti.
