Maria Skłodowska - žena koja je pomicala granice

Na današnji dan, 1867. godine, rodila se Maria Skłodowska, dobitnica dviju Nobelovih nagrada (1903. i 1911.) i do danas jedina žena koja ih je dobila dvije, danas poznatija kao Marie Curie.

Maria Skłodowska rodila se u Varšavi, u obitelji koja se bavila znanošću: otac joj je bio profesor matematike i fizike, dok joj je majka bila učiteljica. Relativno rano, s 11 godina, ostala je bez majke, a godinu prije izgubila je i jednu od svojih starijih sestara. Navodno je upravo zbog toga odbacila i vjeru, te se cijelog života predstavljala kao agnostik.

Od malena je bila izvrsna učenica, te je 1883. diplomirala kao najbolja u svojoj klasi. Istovremeno, sudjelovala je u tajnom otporu rusifikaciji varšavskoga društva, te je 1863., kad je Rusija ugušila poljski ustanak i zabranila ženama pristup na sveučilište, sudjelovala je u radu ilegalnog 'Letećeg sveučilišta', držeći privatne sastove na poljskom. No, te aktivnosti dovele su obitelj u tešku financijsku situaciju, pa su Maria i njena sestra Bronisława sklopile pakt: prvo će Maria raditi i izdržavati obitelj i Bronisławu tijekom školovanja u Parizu, a zatim će Bronisława učiniti isto za Mariju.

Tako je 1891. Marie Skłodowska otišla u Pariz kako bi nastavila svoje obrazovanje. Već dvije godine kasnije, i opet kao najbolja u klasi, dobila je diplomu iz fizike. Godinu dana kasnije dovršila je i studij matematike, i pridružila se laboratoriju Gabriela Lippmanna.

U proljeće 1894. upoznala je Pierrea Curieja radeći na proučavanju magnetizma. Bez obzira na začetak ljubavi, istog ljeta vratila se u Poljsku, nadajući se da će tamo moći nastaviti karijeru. No, sveučilište u Krakòwu odbilo joj je omogućiti profesuru, samo zato što je bila žena. Ogorčena time, Marie se vratila u Pariz. Godine 1895. udala se za Pierrea Curieja, te dvije godine kasnije, 1897., rodila prvo dijete, kći Irène.

Kakav je bio njen stav prema vjenčanju, dobro se vidi iz pisma kojim je odgovorila prijateljici koja je ponudila da joj kupi vjenčanu haljinu. Marie Curie je odgovorila:

"Ja imam samo onu haljinu koju nosim svaki dan. Ako mislite biti tako ljubazni i pokloniti mi novu, molim vas, neka bude praktična i tamna tako da je kasnije mogu nositi u laboratoriju."

Krajem iste te godine, započela je rad na doktoratu o zračenju uranija. Koristeći elektrometar koji je konstruirao njen suprug, otkrila je da zračenje uranija uzrokuje da zrak oko njega postane provodljiv za elektricitet. Uz pomoć ove tehnike, stigla je do ključnog otkrića, pokazavši da aktivnost primjeraka koje je proučavala ovisi isključivo o tome koliko je uranija u njima. Time je dokazala da zračenje nije proizvod neke interakcije molekula, već stiže iz samoga atoma.

Uskoro joj se u tom istraživanju pridružio i suprug Pierre, te su za zajednički rad dobili poseban laboratorij, zapravo prilagođenu šupu. Proučavajući minerale koji sadrže radij, Marie Curie otkrila je da neki od njih zrače bitno više te je, pozivajući se na svoje prethodne zaključke o uraniju, zaključila kako ti minerali moraju u sebi sadržati još neki drugi element, koji zrači jače. Taj je svoj zaključak temeljito poduprla zapisima i svjedočenjima, svjesna od samog početka da će mnogi znanstvenici biti sumnjičavi prema ženi koja misli.

Zamisao o novom elementu vodila je istraživanje bračnog para Curie. Započeli su ga koristeći 100 grama minerala, no tek će kasnije shvatiti da su elementi koje traže prisutni u tako malim količinama da će biti neophodno obraditi tone materijala kako bi se dobili upotrebljivi primjerci. No, uz upornost i dovitljivost, potraga daje rezultate: 18. srpnja 1898., Marie Curie objavljuje otkriće polonija, koji je nazvan upravo po njenoj rodnoj Poljskoj, a 26. prosinca, i otkriće radija.

Osobito radij pokazao se kao vrlo tvrd orah: njegovo su postojanje Pierre i Marie Curie dokazali koristeći njegove tragove pomiješane s barijem. Godine 1902., desetina grama radijevog klorida izolirana je od jedne tone minerala, a čisti radij pojavit će se tek 1910. godine. Upravo je Marie Curie uspjela 1910. izolirati čisti radij posebnim postupkom, a onda je učinila nešto što je u to doba bilo gotovo nezamislivo a i danas mnogima zvuči čudno: odbila je patentirati svoj proces kako bi i drugi znanstvenici mogli provoditi istraživanja bez problema. Možemo stoga reći da je, osim ostaloga, Marie Curie bila i prabaka open source pokreta. Uostalom, evo što je Marie Curie mislila o odnosu društva i znanosti:

"Ljudski rod treba praktične ljude, koji izvlače što više mogu iz svoga rada te, ne zaboravljajući opće dobro, paze na svoje intereste. Ali ljudski rod isto tako treba i sanjare, za koje je razvoj nekog pothvata tako očaravajući da im postane nemoguće misliti na vlastiti materijalni profit. Nedvojbeno, takvi sanjari ne zaslužuju bogatstvo, jer ga ni ne žele. Svejedno, dobro organizirano društvo trebalo bi takvim radnicima osigurati učinkovite načine da ispune svoje zadaće, i žive životom bez materijalni briga, slobodno posvećenim istraživanju."

Početkom 20. stoljeća, Marie Curie postala je profesorica na višoj školi za djevojke u Sèvresu, i radeći tamo obranila je svoj doktorat. A onda, 1903. godine, zajedno sa svojim suprugom i Henrijem Becquerelom, dobila je Nobelovu nagradu za fiziku, čime je postala prva dobitnica Nobela uopće. Iako nisu mogli otići na dodjelu nagrada, novac koji su dobili Marie i Pierre Curie podijelili su s mnogim svojim prijateljima i studentima, pomažući svakome kome je pomoć trebala. Istovremeno, slava koju im je nagrada donijela pomogla je nastavku istraživanja: sveučilište Sorbonne ponudilo je Pierreu Curieju profesuru, te mu dodijelilo pravi laboratorij, u kojem je on postavio Marie kao voditeljicu istraživanja.

Godinu dana kasnije, rodila je i drugo dijete, kćer Evu. Kad je 1906. godine njen suprug poginuo u prometnoj nesreći, pariško sveučilište Sorbonne ponudilo joj da ga zamijeni na profesorskom mjestu, te je tako postala prva žena koja je predavala na Sorbonnei. Godine 1909. dobila je i punu profesuru, te zatim mjesto voditeljice katedre za fiziku. Iste godine, u suradnji s tadašnjim direktorom Instuta Pasteur Émilom Rouxom, počela je raditi na stvaranju Instituta za radij, koji bi proučavao medicinsku upotrebu radioterapije.

Godine 1911. dobila je i drugu Nobelovu nagradu, ovog puta za kemiju. Time je postala prva osoba koja je dobila dva Nobela (To je uspjelo još samo Linusu Paulingu, koji je prvu nagradu dobio za kemiju 1954., a drugu za mir 1962. godine). Na prvom kongresu fizičara u Solvayu, održanom 1911. godine, bila je jedina žena među sudionicima, u društvu s Maxom Planckom, Albertom Einsteinom i ostalima koji su promijenili naše viđenje svijeta. No, to ne znači da je svugdje bila prihvaćena s jednakim entuzijazmom: na primjer, Francuska akademija znanosti nije joj odobrila članstvo 1911. godine, bez obzira na dva već dobivena Nobela: prvu ženu-akademika prihvatit će tek 1962. godine, i to baš učenicu Marie Curie, Marguerite Perey.

Godine 1914., Institut za radij u Ulmu konačno je dovršen, i organiziran u dva laboratorija: Laboratorij za fiziku i kemiju, kojim upravlja Marie Curie, te Laboratorij Pasteur, usredotočen na radioterapiju kao tretman za rak. Nažalost, iste godine počinje i Prvi svjetski rat, te se Institut privremeno zatvara, a znanstvenici se pridružuju ratnim naporima. Marie Curie tada stvara 18 mobilnih kirurških jedinica, neku vrstu pokretnih operacijskih dvorana koje se mogu koristiti izravno na ratištu, i dobivaju nadimak 'Male Curie'. Jedna od stvari koju imaju sve 'Male Curie' jest i radiološka oprema, koja znatno olakšava rad.

Godine 1916., Marie Curie polaže i vozački ispit, te redovno odlazi na bojišnicu praviti radiografske snimke kao pomoć liječnicima. Istim se poslom bavi i njena starija kći Irena, kojoj je tada bilo samo osamnaest godina. No, kad završi rat, i majka i kći Curie vratit će se u Institut za radij, gdje će Irena postati asistentica svoje majke. Institut za radij će se kasnije preimenovati u Institut Curie.

Koliki je utjecaj Marie Curie imala na znanost, nema potrebe posebno objašnjavati. No koliko je njena karijera bila važna za ženski pokret možda se najbolje vidi iz ovog - kad je 1921. Marie Curie otišla u SAD, novinarka Marie Mattingly Meloney organizirala je prikupljanje novca među ženama, te su zajedničkim snagama prikupile 100,000 tadašnjih dolara, koji su omogućili Marie Curie da kupi gram radija.

Druga takva akcija održana je 1929. godine, kad je Marie Curie svoj 'američki' gram poslala Sveučilištu u Varšavi kako bi i tamo mogli proučavati njen rad. Voditeljica Instituta za radij na varšavskome sveučilištu postala je njena sestra Bronisława.

Tijekom svih tih istraživanja, svijest o opasnosti radijacije bila je, naravno, gotovo nepostojeća - Marie Curie nosila je svoje mineralne primjerke u džepu i držala ih u ladici radnog stola, primjećujući kako lijepo svjetlucaju u mraku. Njeni papiri – kako fizikalni, tako i zapisi kuhinjskih recepata – danas se čuvaju u muzeju Curie, no u posebnoj olovnoj kutiji, jer su još uvijek previše radioaktivni da bi ih se smjelo dirati bez zaštite. Ista ta radijacija bila je i uzrokom njene smrti. Godine 1934. otkriveno je da pati od aplastične anemije, vrste leukemije nedvojbeno uzrokovane pretjeranom izloženošću zračenju.

Marie Curie umrla je 4. srpnja 1934. godine u sanatoriju Sancellemoz. Pokopana je pokraj svoga supruga, na groblju Sceaux, no 1995. godine njihovi su ostaci prenešeni u pariški Panteon. Time je Marie Curie i posmrtno nastavila pomicati granice, kao prva žena pokopana u Panteonu. A koliko je bila neobična možda najbolje ilustrira ono što je o njoj rekao Albert Einstein: "Ona je bila možda i jedina osoba koju slava nije nimalo pokvarila."

Ili, još bolje, ono što je sama rekla: "Ničeg u životu se ne treba bojati, treba to samo razumjeti. Sad je vrijeme da se razumije više, tako da se bojimo manje."

Strašna žena.

Zadnja izmjena: 03-11-2017 @ 10:57