Ivana Brlić Mažuranić: Nevolje s (po)rodom

Ivana Brlić Mažuranić rođena je 18. travnja 1874. godine u dobrostojećoj građanskoj obitelji u Ogulinu. Obitelj je bila učena, stoga je Ivana od najmlađe dobi dobivala poduke iz književnosti, glazbe i jezika. Unuci bana i pjesnika Ivana Mažuranića i Aleksandre Mažuranić, sestre jezikoslovca Dimitrija Demetera, kao da je bilo zapisano u zvijezdama da će se baviti književnošću i postati jedna od najboljih i najpoznatijih hrvatskih književnica.

Kao najstarija od četvero djece, naglo je morala odrasti, a roditelji su je već sa 17 godina zaručili za odvjetnika Vatroslava Brlića. S 18 se udaje i prvi puta rađa.  Ukupno je rodila sedmero djece, od kojih je petero preživjelo, a (pre)rano odrastanje ostavilo je traga na njoj. Djevojka koja se u svojim dnevničkim zapisima molila Bogu da joj podari sposobnost pisanja, poznavala francuski jezik i pročitala bezbroj knjiga morala je posvetiti svoje vrijeme odgoju djece i brizi za kuću i obitelj.

Aktivno se vratila pisanju tek nakon što su joj djeca odrasla jer na prijelazu stoljeća nije bilo puno prostora za javno djelovanje žene kao autorice (iz toga razloga su mnoge žene, uključujući Brlić Mažuranić, pisale dnevnike).

"Kad je počela dorašćivati četica moje djece i kad se je u njih pojavila običajna u to doba želja za čitanjem – učinilo mi se ujedanput da sam našla točku gdje se moja želja za pisanjem izmiruje s mojim shvaćanjem dužnosti," zapisala je u svojoj autobiografiji.

Nametnuti ideal žene i majke nikad nije uspjela u potpunosti nadići, a ostaje pitanje koliko bi još književnih remek-djela napisala da je imala više prostora za razvoj. Neke kritičarke tvrde da je upravo u žanru dječje književnosti (koja se smatrala inferiornom) Brlić Mažuranić pronašla mogućnost za pisanje i samoostvarenje, a da pritom ne naruši društvene norme.

Brlić Mažuranić napisala je dvije "knjižice" za djecu, kako ih je sama nazivala: Valjani i nevaljani te Škola i praznici koje je objavio i Hrvatski pedagoški zbor. Nažalost, nedugo nakon što je tek počela pisati, Ivana ponovno napušta taj zanat zbog bolesti te povremeno piše pjesme. Pozornost književne scene zadobila je 1913. godine Čudnovatim zgodama šegrta Hlapića, no pravi uspjeh uslijedio je 1916. s objavom Priča iz davnine, inspiriranima slavenskom mitologijom. Prvo izdanje Priča iz davnina sadržalo je šest priča: Kako je Potjeh tražio istinu, Ribar Palunko i njegova žena, Regoč, Sunce Djever i Neva Nevičica, Šuma Striborova te Bratac Jaglenac i sestrica Rutvica. Godine 1926. izlazi treće izdanje u kojem su dodane još dvije priče: Lutonjica Toporko i devet župančića te Jagor.

Ilustracije: Cvijeta Job

Brlić Mažuranić maestralno je stvarala fantastične svjetove, virtuozno pripovijedala i strastveno pisala. Četiri puta bila je nominirana za Nobelovu nagradu za književnost te je bila prva ženska članica Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti.

Valja napomenuti i da je Ivana Brlić Mažuranić svojim radom razbila predrasude i promijenila stavove brojnih muških kolega o spisateljskim sposobnostima žena (koji do tada nisu bili osobito pozitivni). Primjerice, Antun Branko Šimić oduševljen je Ivanom, koja "nema kod nas nijedne sebi dostojne literarne druge" i čija djela dokazuju da "napokon može i kod nas jedna žena dobro pisati" (!).

Slične stavove dijelio je i Ulderiko Donadini, koji pozdravlja činjenicu da se u književnosti konačno pojavila "ne kakva histerična ženska figura, ne odvratna muškobana, ne muško-žensko i sufragelkinja, ne dama [...] sa deset nečistih, privatnih škandala, ne mudrost, koju da čovjek trpi iz kavalirštine, nego prava hrvatska aristokratkinja – majka, jedna plemenita gospodja, banica naše literature."

U svom tekstu iz 1913. u kojem piše o Čudnovatim zgodama šegrta Hlapića, Antun Gustav Matoš ogorčen je na hrvatsko čitateljstvo, ali i kritiku jer ništa ne pišu o Ivani Brlić-Mažuranić. Matoš ističe da su njezine pripovijetke nesumnjivo najbolje u hrvatskoj i srpskoj književnosti.

"Nemam riječi za pohvalu te deliciozne fabule," piše Matoš, dodajući da je "ta prekrasna knjižica demokratska, preporučujući nam radost i energiju, vjeru u sebe i zadovoljstvo sa siromašnim, ali radinim i poštenim životom."

Matoševa hvala možda je osigurala javnu prepoznatljivost autorice, piše Marina Protrka Štimec, no istovremeno je započela "gradnju specifične slike, svojevrsnog mita o uzoritoj majci-književnici koja prvenstveno piše iz svog roditeljskog habitusa."

I druge kritičarke upozorile su na interpretiranje Ivaninog rada kroz autobiografsku prizmu. "Oslonjenost na autobiografiju, i to selektivnu, pročišćenu, deproblematiziranu autobiografiju pretvara autoričina djela u kič," piše Barbara Pleić Tomić, "kič koji, doduše, pothranjuje mit i brand koji je s vremenom od nje nastao, ali koji ne čini nikakvu uslugu autoričinoj književnosti i nebrojenim značenjima koja se iz nje daju iščitati."

Istovremeno, sama spisateljica, živući u patrijarhalnom okruženju, dugo je osjećala krivnju zbog svoje potrebe za pisanjem. U svom dnevniku zapisala je da se "spisateljstvo ne slaže s dužnostima ženskim" i da je "ova borba među jakom željom za pisanjem i među ovim (ispravnim ili neispravnim) čuvstvom dužnosti, podvezivala do pred petnaest godina sasvim moj javni spisateljski rad."

Iz pisma kćerki Nadi vidljivo je pak nezadovoljstvo zbog nametnutih ograničenja i očekivanja od žena:

"Moja književnost, ta moja najmilija razonoda, jedva je potajice i da nitko nije vidio, smjela da mi uzme stoti dio vremena. Toliko sam vjerovala u potpunu dužnost žene da se posveti do zadnjih sila domu."

Velik utjecaj na nju imala je i smrt majke, s kojom se aktivno dopisivala svih godina nakon udaje, a potom i muževa smrt te financijski krah zbog sinovljeve novčane neodgovornosti. Često je bolovala i boravila u lječilištima, a liječnici su njezinu boležljivost pripisali preranoj udaji i tijelu preslabom da podnese tolike trudnoće. Nakon duge borbe s depresijom i drugim bolestima te brojnih odlazaka u lječilišta, 21. rujna 1938. godine Brlić Mažuranić oduzima si život.

Iza sebe je, osim dječjih priča, ostavila i nebrojene dnevnike, pjesme, eseje te bilješke i pisma iz kojih se da iščitati ambivalentan odnos prema ulozi domaćice. Njezina su djela prevedena na brojne svjetske jezike. Već 1924. objavljen je u Londonu engleski prijevod Priča iz davnine pod naslovom Croatian Tales of Long Ago, a do kraja tog desetljeća pojavili su se i prijevodi na švedski, češki, danski i ruski, a potom na slovački, njemački i ukrajinski. Čudnovate zgode šegrta Hlapića prevedene su, između ostalog, na esperanto, japanski i bengalski. Godine 1997. Čudnovate zgode šegrta Hlapića dobile su i svoju animiranu verziju, a potom i igrani film 2013. godine.

Ivana Brlić Mažuranić je ostavila neizbrisiv trag na hrvatsku književnost, zadužila generacije čitatelja/ica te napisala svevremenska djela prožeta književnim umijećem i fantastičnim idejama, a sve to postigla je početkom 20. stoljeća kao supruga i majka bez dovoljno prostora da još više raširi svoja književna krila.

Spomenik Ivani Brlić Mažuranić u Slavonskom Brodu (foto: Wikimedia)

Izvori:

Barbara Pleić Tomić, Ivana Brlić Mažuranić u svijetu kiča

Ivana Perić, Ivana Brlić Mažuranić: Osjećala sam da je ovo moja odluka

Mateja Dujak, Biografija Ivane Brlić-Mažuranić u kontekstu recepcije i reprezentacije autoričina opusa

Marina Protrka Štimec, Ivana Brlić Mažuranić između dva kanona

Zadnja izmjena: 20-04-2018 @ 15:10