Moderata Fonte: Renesansna književnica i feministkinja ispred svoga vremena

Zar zaista vjerujete da je sve čemu nas povijest uči o muškarcima i ženama istina? Morate imati na umu kako povijest pišu muškarci, koji istinu govore jedino slučajno.


Iako bi se ova rečenica dobro uklopila u neki suvremeni blog, napisala ju je renesansna književnica Moderata Fonte, pravim imenom Modesta Pozzo, u filozofskom dijalogu Il Merito Delle Donne (Vrijednost žena). Praktički zaboravljeno do osamdesetih godina 20. stoljeća, danas se to djelo smatra klasikom rane feminističke misli, na tragu Grada žena Christine de Pizan ili Obrane ženskih prava Mary Wollstonecraft.

Modesta Pozzo rođena je u Veneciji 1555. godine. Otac joj je bio pravnik, a obitelj je pripadala obrazovanoj građanskoj eliti. Roditelji joj umiru kad joj je bilo tek godinu dana, pa brigu o njoj i starijem bratu Leonardu preuzimaju baka i njezin suprug. Zbog svoje inteligencije mala Modesta dolazi na glas kao čudo od djeteta, no, kao djevojčica, mora okončati obrazovanje u samostanskoj školi Santa Maria već s devet godina. Ipak, neutaživo žeđajući za znanjem, guta knjige iz biblioteke bakinog supruga, također pravnika, pa čak i uspijeva nagovoriti brata da je nakon nastave poučava latinski, piše njezin biograf Giovanni Doglioni, koji će preuzeti ulogu Modestinog skrbnika oženivši njezinu tetu.

Preseljenje u njegovo kućanstvo, do kojeg je došlo kad joj je bilo oko dvadeset godina, izuzetno je značajno za Modestu. Kako se Doglioni kretao u venecijanskim književnim krugovima, prepoznao je njen talent te poticao i podupirao njezine spisateljske ambicije pa Modesta 1581. godine objavljuje prvo djelo, vitešku romansu Il Floridoro, kao jedna od prvih Talijanki koje su se okušale u tom žanru. U tom djelu pratimo brojne pustolovine naslovnog junaka, mitskog pretka dinastije Medici, no pozornost suvremenih čitatelja privlači sporedni lik vitezice Ristamante, već tada ukazujući na autoričin interes za ženske likove.

Il Floridoro značajan je i po tome što Modesta prvi put koristi pseudonim pod kojim je pamtimo, Moderata Fonte ("umjeren izvor"). Riječima jedne od teoretičarki najzaslužnijih za obnovljen interes za njeno djelo, romanistice Virginije Cox, radi se o igri riječima s obzirom na to da se autoričino pravo ime može prevesti kao "skroman zdenac", a tom promjenom ona se odriče epiteta skromnosti (Modesta), tako često povezanoga sa ženskom šutnjom i samoprijegorom, zamijenivši ga umjerenošću (Moderata), vrlinom koja sugerira razum i disciplinu, osobine koje mnogi njezini suvremenici nisu smatrali svojstvenima ženama. Budući da je neudana, podjednako želi izbjeći sablazan u gradu u kojemu je žensko sudjelovanje u kulturnom životu ograničenije nego u drugim dijelovima Italije, a javno se književnošću bave uglavnom kurtizane.

Unatoč tome, Moderatin ugled raste. Prije udaje objavljuje još dva veća djela, dijalog Le Feste i religijsku narativnu poemu La Passione di Christo (Muka Kristova) u kojoj se karakteristično fokusira na ženske likove. Uz to, jedina je žena čiji su stihovi uključeni u zbirku pjesama objavljenu 1583. godine u čast poljskog kralja Stjepana Bathoryja.

Vjerojatno zbog poteškoća s mirazom, za pravnika Filippa de' Zorzija udaje se tek u 27. godini, što je za renesansnu Italiju bilo neuobičajeno kasno. Iako se u više svojih djela dotakla problema s kojima se suočavaju mlade žene bez roditelja kojima nedostatak imetka priječi ulazak u brak, neopterećenost obiteljskim obavezama ipak joj je omogućila neometan intelektualni razvoj i književni rad.

U još jednom neuobičajenom potezu, tri godine mlađi Zorzi svega nekoliko mjeseci nakon vjenčanja vraća Doglioniju punu vrijednost Moderatina miraza, navodeći kao razlog "veliku ljubav i naklonost koju osjeća prema supruzi", što neke dovodi do zaključka kako se zbog slične dobi između dvoje supružnika razvio ravnopravniji odnos nego što je to bilo tipično za to vrijeme. Zorzi je čak napisao pohvalni sonet za drugi dio Moderatine religijske poeme, La Resurretione di Christo (Uskrsnuće Kristovo).

Unatoč tome, nakon udaje Fonte značajno smanjuje književnu produkciju i posvećuje se brizi o obitelji, sinovima Pietru i Girolamu te kćeri Ceciliji. Doglioni s dozom gorčine piše kako je pisanje podredila "ženskim poslovima", u skladu sa "zabludom, tako raširenom u našemu gradu, kako se žene ne bi trebale isticati ni u čemu osim u vođenju kućanstva".

U rijetkim slobodnim trenucima, Moderata uspijeva završiti svoje najvažnije djelo, književno-filozofski dijalog Vrijednost žena. I dok tradicija filozofskog dijaloga još od antike isključuje žene, ovdje se njih sedam okuplja u idili vrta jednog palazza, prostoru tipično venecijanskom koliko i utopijskom, kako bi, kao u Gradu žena u malom, "sigurne od znatiželje muškaraca i bez ustručavanja koje bi izazvala muška prisutnost, slobodno razgovarale o bilo kojoj temi" (izvor). U inovativno širokom rasponu, te se teme kreću od banalnih do filozofskih, a žene posebno žustro preispituju instituciju braka i svoj položaj u društvu:

"Muškarci neprestano govore loše o ženama,' rekla je Cornelia. [...], a ja ne znam tko im je dao za pravo da griješe više nego što je to nama dozvoljeno. Ako su za nešto odgovorna oba spola (što nitko ne poriče), ne bi li i krivnja trebala biti podjednaka? Zašto se oni smiju hvaliti nečime što je ženama isključivo na sramotu?"

Žensko pitanje dobilo je na popularnosti u renesansi, no dok su mu drugi, gotovo isključivo muški, autori pristupali uglavnom kao retoričkoj vježbi, baveći se anegdotama o povijesnim ličnostima, Moderatin je pristup originalan zbog svoje neposrednosti i ukorijenjenosti u suvremene okolnosti. Za nju realnost života žena pruža puno čvršće argumente od povijesnog teoretiziranja.

Fonte ide tako daleko da uspoređuje odnose između muškaraca i žena s tiranijom, što je optužba koja je imala posebnu težinu u slobodoljubivoj Veneciji, ponosnoj na svoju različitost od autokratskih europskih carstava. Sklad na kojemu je svemir sazdan, insinuira Fonte, narušen je nepravdom koju muškarci čine ženama stavljajući ih u drugotan položaj, umjesto da ih prema božanskom naumu tretiraju kao ravnopravne družbenice.

Dok raspravljaju o pitanju braka, mlada udovica Leonora kaže kako bi se radije utopila nego ponovno udala, a njezina prijateljica Corinna teži idili koju je njena vlastita neudana teta stvorila u svome kućanstvu. Fonte uz njihovu pomoć zamišlja društvo, tako različito od vlastitoga, u kojemu žene ne moraju ovisiti o braku, već mogu pronaći smisao u nečemu osim ulozi supruge i majke:

"Zar ne bismo mogle živjeti i bez muškaraca? Ne bismo li mogle zarađivati za život i upravljati svojim poslovima bez njihove pomoći? [...] Zar bi nam nedostajalo hrabrosti da se branimo, snage da se brinemo za sebe ili sposobnosti da se same uzdržavamo?" (izvor)

Moderata Fonte završila je Vrijednost žena 1592. godine. Samo dan kasnije, umire rađajući četvrto dijete, kćer, u dobi od 37 godina.

Njezina djeca Cecilia i Pietro objavljuju djelo 1600. godine, uz Doglionijeve opširne biografske zabilješke kao predgovor. Pietro uz to piše kako je cilj njegove majke bio uzvratiti muškarcima "na nezaslužene uvrede" kojima oni "obasipaju žene, ne očekujući kaznu koja iole odgovara težini prijestupa" i zaključuje kako je ona iznad svih očekivanja uspjela u obrani ženskog dostojanstva.

Osim što stoji na začetku procvata ženske književnosti koji je zahvatio Italiju između 1580. i 1620., opus Moderate Fonte utječe i na današnje čitatelje i čitateljice iznenađujućom svježinom i aktualnošću.

Zadnja izmjena: 14-06-2018 @ 15:10