Diane Arbus - Fotografkinja nakaza

Poznata kao fotografkinja nakaza, Diane Arbus je najčešće fotografirala ljude s društvene margine, neprestano tražeći skrivene priče na neočekivanim mjestima: nudističkim kampovima, cirkusima, klubovima, mentalnim ustanovama, ulicama i parkovima.

"Ima nešto od legende kod nakaza,” izjavila je. "Poput lika u bajci koji vas zaustavi i traži da riješite zagonetku."

Arbus je rođena kao Diane Nemerov 14. ožujka 1923. u New Yorku u imućnoj židovskoj obitelji koja ju je poticala da postane slikarica. Međutim, nakon srednje škole odustala je od slikarstva zato što su joj govorili da je odlična u tome, a ona je mislila "da ako sam toliko dobra, nije vrijedno truda." U jednom intervjuu kasnije je priznala da joj se "obiteljsko bogatstvo oduvijek činilo ponižavajućim. Bilo je to kao da sam princeza u nekom odvratnom filmu čija je radnja smještena u nekoj transilvanijski opskurnoj srednjoeuropskoj zemlji."

U dobi od 14 godina zaljubila se u pet godina starijeg Allana Arbusa, za kojeg se i udala četiri godine kasnije. Prvu kćer, Doon, dobili su 1945. (koja će postati spisateljica), a drugu, Amy, 1954. (koja će postati fotografkinja). Za vrijeme II. svjetskog rata, Allan je radio kao vojni fotograf, a nakon rata su zajedno otvorili studio i započeli karijeru komercijalnih fotografa, pri čemu je Allan fotografirao, a Diane radila kao stilistica. No, nekoliko godina kasnije shvatila je da želi biti umjetnica, dok se Allan želio okušati kao glumac.

Godine 1956. Diane je napustila studio i tri godine kasnije rastala se od Allana. Potražila je mentorstvo fotografkinje Lisette Model i počela raditi za časopise poput Esquirea i Harper's Bazaara. Tijekom '60-ih dobila je dvije stipendije Guggenheim i prebacila se s Nikonove 35-milimetarske na Rolleiflexovu kameru s dva objektiva koja daje oštrije fotografije srednjeg formata po kojima će ostati zapamćena. Godine 1967. imala je prvu veliku izložbu, naslovljenu New Documents, u MoMA-i koju je kurirao John Szarkowski.

"Uvijek sam zamišljala fotografiju kao nešto nepristojno – to mi je bila jedna od najdražih stvari kod nje, i kada sam se time počela baviti, osjećala sam se jako perverzno," priznala je Arbus.

Njena metoda uključivala je uspostavljanje osobne veze sa subjektima, a željela je uhvatiti "prostor između onoga što ljudi jesu i onoga što misle da jesu." Za Arbus neki kažu da, s jedne strane, pokazuje ili čak slavi ono što 'normalni' gledatelj ne primjećuje, dok drugi pak kažu kako njeni subjekti privlače pažnju upravo zato što unose nemir u umjetničko i društveno polje 'normalnih' ljudskih subjekata. Među najpoznatije njene fotografije ubrajaju se Mladić s uvijačima kod kuće na West 20th Street (1966., na slici dolje desno), Identične blizanke (1967., na slici dolje lijevo), Mladi patriot sa zastavom (1967.), Goli muškarac kao žena (1968., dolje u sredini) i Židovski div kod kuće s roditeljima u Bronxu (1970.).

"Puno sam fotografirala nakaze. Bila je to jedna od prvih stvari koje sam fotografirala ... Obožavala sam ih ... Ne želim reći da su mi najbolji prijatelji, ali prema njima sam osjećala mješavinu srama i divljenja ... Većina ljudi ide kroz život strahujući da će doživjeti nešto traumatično. Nakaze su rođene s traumom. One su već prošle svoj test u životu. One su aristokrati." 

Zanimali su je nepoznati ljudi, uspostavljala je komunikaciju, odlazila u njihove, posjećivala nudističke kampove, cirkuse, lutala gradom, vjerujući kako nitko ne bi vidio te stvari da ih ona nije fotografirala.

Međutim, nisu svi odobravali njen rad i metode – smatrali su fotografije uznemirujućima i odbojnima, a njen pristup eksploatatorskim, bez empatije. Susan Sontag je u tekstu America, Seen Through Photographs, Darkly te portrete nazvala anti-humanističkima:

"Arbus pokazuje ljude koji su patetični, bijedni, kao i odbojni, ali slike ne pobuđuju osjećaje suosjećanja ... njen rakurs temelji se na distanci, na privilegiji."

Fotografkinja se, smatra Sontag, ponaša poput neke vrste 'superturista' koji samo posjećuje svijet čudnoga i ne pokušava ga smjestiti u kontekst.

Sličan stav dijeli feministkinja Germaine Greer, koja je i sama pozirala Arbus '70-ih.

"Ono što se zrcali na većini tih lica," piše, "su blago čuđenje i tiha ljutnja. Subjekti nemaju imena zato što Arbus nije znala niti je marila tko su ... reducirala ih je na generičke pojave prema imenima koja je za njih odabrala: Židovski par, Portorikanska domaćica, Albino gutačica mačeva. Moje iskustvo rezultiralo je fotografijom naslova Feministkinja u hotelskoj sobi."

Možda najgrublji bio je pisac Normal Mailer, koji je izjavio da je "dati kameru Diane Arbus isto što i dati ručnu granatu djetetu"; međutim, neki kažu da je Mailer to rekao zato što je bio nezadovoljan time kako ga je Arbus prikazala na fotografiji – zavaljenog u naslonjač, raskrečenih nogu.

Za posljednju seriju koju je napravila (postuhumno naslovljenu Untitled), Arbus je dobila dopuštenje da fotografira u instituciji za mentalno retardirane u New Jerseyju. Fotografije otkrivaju otklon od njene prijašnje tehnike: kombinirajući nepredvidivost fleša s dnevnim svjetlom te hvatajući subjekte u pokretu, Arbus je prigrlila slučajnost i manjak kontrole. Bivšem suprugu Allanu napisala je da su fotografije "vrlo mutne i promjenjive, ali neke su predivne. Napokon ono što sam tražila, i čini se da sam otkrila sunčevo svjetlo, svjetlo kasnog zimskog popodneva."

Međutim, Dianine depresivne epizode i promjene raspoloženja postajale su sve učestalije.

"Stalno idem gore i dolje," zapisala je. "Energija, neka posebna vrsta energije jednostavno istječe iz mene i nemam samopouzdanja čak ni za prijeći ulicu."

U srpnju 1971., u dobi od 48 godina, progutala je hrpu barbiturata, legla u kadu i prerezala žile.

Godinu dana nakon samoubojstva, Arbus je postala prva fotografkinja čiji su radovi izloženi na Venecijanskom bijenalu, a iste godine održana je i velika retrospektivna izložba u MoMA-i koja je kasnije obišla cijeli SAD i Kanadu.

Njena mlađa kći Doon i prijatelj Marvin Israel uredili su knjigu Diane Arbus: an Aperture Monograph koja se danas smatra jednom od najvažnijih foto-knjiga u povijesti.

Više fotografija možete pogledati ovdje, a dokumentarac o njenom životu i djelu u nastavku:

Zadnja izmjena: 14-03-2018 @ 15:38