Naša crowdfunding kampanja Strašne žene / Fierce Women uspješno je završena 26.3., no i dalje možete
osigurati primjerak jedinstvene društvene igre 'Strašne žene', a time i opstanak i rast portala VoxFeminae.net!

Celia Sánchez - Bijeli jasmin Kubanske revolucije

„Da je Batista uspio ubiti Celiju Sánchez između 1953. i 1957. godine nikada ne bi došlo do Kubanske revolucije niti bi postojala revolucija kojoj bi se Fidel i Che pridružili.“

                                                                                       Pedro Alvarez, kubanski povjesničar

Zatomljena u naslagama prašine zaborava i povijesno-kulturološkog okvira mačizma koji karakterizira prostor Latinske Amerike, značaj Celije Sánchez u Kubanskoj revoluciji dugo je vremena predstavljao nepoznanicu.

Celia Sánchez, rođena 9. svibnja 1920. godine, predstavlja iznimno značaju povijesnu figuru, ne samo u feminističku nego i političkom okviru. Uz Fidela Castra, mnogi upravo Celiju označavaju kao najmoćniju osobu kubanske politike nakon pobjede Revolucije, 1959. godine, a samim time i kao osobu koja je oblikovala kubansku politiku. I sam je Castro, imenujući najzaslužnije osobe za uspjeh Revolucije, na prvom mjestu naveo Celiju, a tek onda sebe, naglašavajući kako zasluge za uspjeh idu upravo tim redom.

Ipak, o Celiji Sánchez se izvan Kube zapravo jako malo zna. Sam Castro o njoj nikada javno nije govorio; kada bi mu novinari postavili pitanje vezano uz Celiju, on bi jednostavno preko pitanja prešao mašući kažiprstom, što je pokrenulo sumnje kako su njih dvoje bili ljubavnici. Budući da je dugo vremena pristup značaju i ulozi Celije Sánchez bio postavljen u kontekst intimnog odnosa s Fidelom, njezina utjecajna društveno-politička uloga na Kubi je zanemarena.

Priča o Celiji Sánchez predstavlja neispričanu revolucionarno-feminističku priču koju je odigrala sitna, ali odlučna žena podrijetlom iz tropske kubanske pokrajine Oriente. Zbog svoje ljubavi prema cvijeću, koje je sadila čak i tijekom borbi u planinama Sierra Maestre, dobila je nadimak prema kubanskom nacionalom cvijetu, bijeli jasmin, koji je često nosila u kosi i koji je postao njezinim zaštitnim znakom.

Početak djelovanja Celije Sánchez veže se uz drugi dolazak na vlast diktatora Fulgencija Batiste, 1952. godine. O počecima njezinog djelovanja saznalo se tek nedavno, iz knjige One Day in December, autorice Nancy Stout.  

Celijini su prvi aktivistički koraci bili vezani uz borbu protiv iskorištavanja djevojčica, koje su se iz susjednih sela dovozila u Havanu za potrebe zabavljanja bogatih Kubanaca i Amerikanca. Jedna od njezinih prvih aktivističkih intervencija bio je slučaj djevojčice Marije Ochoa, koja je postala žrtvom pedofilije.

U kontekstu Celijine važnosti za Revoluciju, prema jednom dijelu istraživača, upravo je Marijin slučaj označio začetak Kubanske revolucije, a ne Fidelov napad na vojarnu Moncado, 1953. godine. Ovakvom interpretacijom Celia Sánchez postaje presudna osoba za pobjedu ''najpoznatije revolucije na svijetu''.

Sredinom 1950-ih, Celia se pridružila urbanom dijelu Castrovog Pokreta 26. srpnja organizirajući žene, ali i ostale protivnike Batistinog režima. Njezina je zadaća bila pripremanje terena za iskrcavanje gerilaca iz Meksika, među kojima su bili Fidel i Raul Castro te Ernesto Che Guevara. Uz Celiju je ogromnu ulogu za pobjedu revolucije odigrala i Haydée Santamaría. Njih su dvije ostvarile sve preduvjete za iskrcavanje i kasniji uspjeh Revolucije, stvarajući urbanu podlogu za gerilsku borbu. Celijinu važnost istaknuo je i Carlos Franqui, ističući kako je upravo Celia spasila Fidela i Che Guevaru prilikom iskrcavanja na Kubu te time omogućila razvoj i konačnu pobjedu Revolucije.

Franqui nadalje navodi kako bi Fidel i Che bez Celije bili tek povijesne fusnote, a ne gigantske persone u povijesnim analima. Naime, Celija je danonoćno pratila i bilježila kretanja Batistinih vojnika, regrutirala nove članove te upoznavala domaće stanovništvo s Fidelovom idejama kako bi ono gerilcima pružilo nužnu potporu nakon iskrcavanja.

Time je započela Revolucije puno ranije no što su Fidel i Che ispalili prvi metak. Mnogi upravo pristajanje domaćeg stanovništva uz gerilce smatraju odlučujućim faktorom uspjeha Kubanske Revolucije.

Tijekom je Revolucije Celija bila najtraženija žena na Kubi. Unatoč tome, nakon smrti vođe urbanog pokreta Revolucije Franka Paisa u listopadu 1957. godine, napušta urbano krilo pokreta i pridružuje se gerili u planinama Sierre Maestre.

Zahvaljujući svojim iznimnim organizacijskim sposobnostima, u planinama je utemeljila je te gotovo cijelu civilnu administraciju, zbog čega je početkom 1959. godine imenovana Castrovom glavnom tajnicom.

U sklopu ženskog gerilskog odreda, Mariana Grajales Brigade sudjelovala je u brojnim bitkama, rušeći rodne stereotipe vezane uz ženu i borbu. Jedna od njezinih zadaća bila je i opismenjavanje seljaka kao i briga za obitelji poginulih gerilaca.

Utemeljila je organizaciju Farmer's Milita, koju su činili mali farmeri. Navedena je organizacija opskrbljivala gerilce na Sierra Maestri sa gotovo svim potrepštinama, pružajući im na taj način nužnu logističku pomoć. Celija je sredinom 1960-ih bila imenovana u Centralni komitete kubanske komunističke partije, a nekoliko godine kasnije i u Politibiro.

Prema dosadašnjim, relativno siromašnim istraživanjima njezinog političkog djelovanja, Celia je bila prilično odlučna i hrabra te nadasve pronicljiva političarka. Početkom 1960-ih, već nakon prvog posjeta Sjedinjenim Američkim Državama te susreta s tadašnjim američkim potpredsjednikom Richardom Nixonom, shvatila je kako američke vlasti neće blagonaklono gledati na razvoj događaja na Kubi te je gotovo proročanski izjavila:

„Sada se moramo vratiti na naš otok, zakopati sjekire i raditi ono što Kubanci oduvijek rade, pripremiti se za uragan i boriti se protiv strane vlasti koja pokušava potkupiti domaće ljude kako bi se pridružili nadolazećem ratu protiv Revolucije.“

Osim političkog djelovanja Celia Sánchez uvelike je zaslužna i za formiranje kubanskog kulturnog identiteta, koji se u prvim godinama Revolucije nastojao odvojiti od američkog utjecaja. Upravo je ona pridonijela popularizaciji cohibe, najpoznatije kubanske cigarete kao i  konstrukciji cijelog kulturnog elementa nazvanog Cubanismo, a utemeljila je i Official Archive of the Cuban Revolution.

Pristup Celiji Sánchez u najmanju je ruku kontradiktoran. S jedne strane ona predstavlja odlučujući osobu za uspjeh Revolucije te gotovo najmoćniju osobu kubanske politike, dok je s druge strane njezino djelovanje ostalo nedovoljno istraženo, a samim time i nedovoljno priznato izvan Kube.

Razlog navedenomu, prema nekim istraživačima, leži u činjenici kako je kubanskim egzilantim odnosno Batistinim pristašama bilo lakše konstruirati narativ o brutalnom Castru i Che Guevari, u dobroj staroj mačističkoj maniri, nego priznati da je za njihov poraz kriva jedna žena. Uzimajući u obzir kako kubanski egzilanti imaju iznimnu financijsku podršku određenih američkih financijskih struktura, vrlo je lako nastala priča o mačističkoj revoluciji u čijoj pročišćenoj verziji nije bilo mjesta za ženu.

Celija Sánchez, umrla je 11. siječnja 1980. godine, kao umorna gerilka, a njezine posljednje riječi prema Marti Rojas bile su možemo stvarati povijest, ali je ne možemo pisati..

U kontekstu djelovanja Celije Sánchez, Kubanska se revolucije iščitava na posve novi i drugačiji način. Pojam revolucije na ovaj način nadilazi uobičajene elemente maskuliniteta i zapravo postaje kotač zamašnjak u širenju feminizma na prostoru Latinske Amerike. Navedeno se ponajprije očituje u cijelom nizu gerilki od sredine 1960-ih godina pa sve današnjih političarki ovoga prostora. Utjecaj Celije Sánchez danas je uvelike prisutan u današnjoj politici predsjednice Argentine Christine Fernandez, predsjednice Čilea, Michele Bachelet te predsjednice Brazila, Dilme Rousseff.

                                                                                            

Zadnja izmjena: 08-05-2018 @ 11:52