Slavka Pavić: Hodanje i fotografija su lijek

Slavka Pavić, Autoportret, 1998. Slavka Pavić, Autoportret, 1998.

"Uvijek nasmijana, vedra, susretljiva, skromna, radišna i aktivna kao dama u najboljim životnim godinama," kako ju je jednom prilikom opisao počasni predsjednik Fotokluba Zagreb Vinko Šebrek, fotografkinja Slavka Pavić danas puni 90. godina.

"Ma, njima je zanimljivo što je meni skoro devedeset godina, a još fotografiram," našalila se Slavka 2015. godine, kada je bila gošća Zagrebi! festivala koji se bavio dobizmom.

I doista, Slavka je nasmijana, vedra i puna pozitivne energije dok se gotovo s dječjom razdraganošću prisjeća brojnih šetnji sa suprugom te opisuje kako su nastale neke od njenih najpoznatijih fotografija.

Rad u Fotoklubu

Rođena u Jajcu 1927. godine, Slavka je jedna od najvažnijih hrvatskih fotografkinja druge polovine dvadesetog stoljeća. Djetinjstvo i mladost je provela u Daruvaru, a 1946. upisuje studij ekonomije u Zagrebu. U to vrijeme upoznaje i svog budućeg supruga, inače fotoreportera Agencije za fotodokumentaciju, Milana Pavića, i to dok je čekala vlak, a Milan joj je prišao i zamolio je da mu pričuva stvari dok on ide zauzeti mjesto za njih dvoje. Nakon toga se nisu razdvajali.

Slavka je fotografirati započela ranih pedesetih godina, kada se na Milanov nagovor učlanila u Fotoklub Zagreb. Ostvarila je respektabilan i kvalitetan opus, a mnogi njeni radovi zauzimaju važno mjesto u antologiji hrvatske fotografije. Održala je 19 samostalnih i sudjelovala u više od 300 grupnih izložbi u zemlji i inozemstvu, pri tom osvojivši više od 90 različitih nagrada i priznanja. Radovi joj se nalaze u Zbirci hrvatske fotografije Fotokluba Zagreb, Muzeju za umjetnost i obrt, Muzeju grada Zagreba, Muzeju suvremene umjetnosti, Etnografskom muzeju u Zagrebu te u privatnim zbirkama.

Unatoč gore nabrojenom, sve do grupne izložbe hrvatskih fotografa u Francuskoj 2012. u sklopu festivala Croatie, la voici! koju su kurirali Marija Tonković i Peter Knapp, Slavkin je rad široj javnosti bio relativno nepoznat. Tonković navodi da su upravo Slavkine fotografije najčešće bile korištene za promociju izložbe unatoč tome što su bili predstavljeni i puno slavniji autori, poput, primjerice, Toše Dabca.

Slavku često opisuju kao samozatajnu, nenametljivu, skromnu osobu koja je većinu života provela u sjeni poznatijeg supruga kojem je fotografija bila posao, a njoj samo hobi. Međutim, iz njenog rada jasno je vidljivo da je riječ o suverenoj fotografkinji s izgrađenim autorskim potpisom, prepoznatljivom estetikom i konzistentnim rasponom motiva.

Upitana koliko joj je važno predstavljanje rada publici, ona odgovara da nikad nije osjećala potrebu da nužno mora izlagati, "ali vam je veselje ako se pojavi, kada više ljudi kaže da je to što radite dobro i zanimljivo – jer ako je skriveno, ako se ne pokaže, onda nema ni povratne informacije ni reakcije."

Žene snimaju

Slavka je i jedna od osnivačica Ženske sekcije Fotokluba Zagreb 1973. godine te suorganizatorica godišnjih izložbi Žene snimaju kojima se obilježavao 8. mart i koje se (s manjim prekidima) održavaju do danas.

Objašnjava da su u Fotoklubu žene i muškarci bili ravnopravni, ali se zbog sve većeg broja žena pojavila potreba za osnivanjem zasebne Ženske sekcije, čiju je početnu jezgru činilo devet članica: Slavka Pavić, Marija Braut, Nada Ditjo, Laura Mizner, Jasenka Odić, Jadranka Pekić, Ivančica Privora, Vlasta Šinka i Zlata Vucelić. "Svaka je bila posebna, svaka je nešto svoje doprinijela," govori Slavka. Također valja napomenuti da je ona jedina članica sekcije koja je u razdoblju od 1973. do 1988. sudjelovala na svih šesnaest uzastopnih godišnjih izložbi.

Žene snimaju, postavljanje izložbe, 1974. (fotografirala Danijela Lušin)

Estetika u svakodnevnom

Povodom izložbe Slavka Pavić: Fotografije (2014.), održane u Muzeju grada Zagreba, kustosica Iva Prosoli naglasila je Slavkin interes za detalje, strukture i prizore iz svakodnevice te osjećaj za kompoziciju.

"Kroz njezino stvaralaštvo pratimo u jednakoj mjeri fotodokumentarizam kroz bilježenje promjena u gradu kao i pejzaže. Slavka Pavić često koristi urbani krajolik kao podlogu za dinamičnu likovnu igru, u gradskim vizurama pronalazi i sjenama naglašava geometrijske oblike."

Najčešća tema su joj pejzaž i arhitektura, a portretom se rijetko bavila. Nije zazirala od "banalnih" motiva, pa se tako na njenim fotografijama mogu pronaći prometni znakovi, stepenice prekrivene snijegom ili sito. Kako sama objašnjava, "Bilo je to u doba promjena kada se odjednom na ulicama pojavilo sve više i više znakova koji su govorili ovuda da, onamo ne. Određivali su naše kretanje, usmjeravali ga, zabranjivali. To sam jednostavno morala zabilježiti. Bili su to novi objekti koji su dali izgled gradu. Sve to ima neku estetiku, neku formu."

Ova predana i neumorna fotografkinja neprekidno je istraživala granice medija, pa je, primjerice, u sedamdesetima isprobala i eksperimentalnu fotografiju. Kako navodi Prosoli, "Formalno je inovativna, otvorena eksperimentu i propitivanju likovnih mogućnosti i tehničkih zakonitosti medija." Tako se u Slavkinom opusu mogu pronaći i fotogrami, dvostruke ekspozicije ili pak dijapozitiv razvijen kao negativ.

Isječak iz video razgovora koji je vodila Iva Prosoli, a snimila Ana Opalić (2014.)

Na pitanje kako bira motive za fotografije te uočava zanimljive strukture i odnose, Slavka odgovara:

"Gledate život, svijet oko sebe i onda zapazite kako se mijenja grad, prelazi Savu, sve je više novih kuća, arhitekture, sve je nekako novo, pa to čovjeka privuče. Recimo, gledate tu arhitekturu koja ima vrlo lijepu geometriju koja se da likovno uobličiti. Tu su i pejzaži, ali za to morate hodati, otići izvan ulica, opustiti se, gledati oko sebe… Pa ja ni danas nisam svjesna kako sam neke stvari zapazila!"

Jedan od primjera je fotografija (odnosno triptih) ljestava naslonjenih na zid, koju je napravila 1956. godine, netom prije otvaranja Zagrebačkog Velesajma na novoj adresi. Dok je sa suprugom šetala čekajući svečano otvorenje, odjednom je spazila ljestve i sjenu koju su bacale. "Kakva linija, kakav ritam! Čekaj, Milane! To je moja fotografija, moram to snimiti," prepričava svoju reakciju.

Slavka Pavić, Kompozicija, 1956.

Slavka i danas fotografira, a od unuka je dobila računalo tako da se može okušati i u digitalnoj fotografiji. "To je bio pravi izazov," dodaje. Međutim, priznaje da joj je crno-bijela analogna fotografija uvijek bila najdraža, jer obuhvaća čitav jedan proces i zahtijeva preciznost i znanje, iako je danas postala preskupa i pomalo zamire na tržištu.

Slavku Pavić možete sresti na svim važnim fotografskim izložbama i izložbama kolega fotografa, a kontaktirati je samo ujutro ili navečer – tijekom dana je, naime, vani, šeće, promatra, tražeći uvijek nove prizore, nove motive.

"Ja bih svima rekla, fotografirajte jer se onda krećete, hodajte, gledajte oko sebe… Hodanje i fotografija liječe!"

Zadnja izmjena: 16-10-2017 @ 11:48