Pojam naivne umjetnosti većina će ljudi automatski povezati sa slikarstvom na staklu i onim najpoznatijim imenima poput Ivana Generalića, Ivana Lackovića, Ivana Večenaja ili pak apstrahiranih pastelnih platna Ivana Rabuzina.
Zagrebemo li malo dublje u poznavanje naive, vjerojatno ćemo se prisjetiti da se radi o samoukim, odnosno (uglavnom) neškolovanim autorima (ili barem bez službene likovne naobrazbe) koji tematiziraju svakodnevicu sela što i ne čudi jer se, barem ona najpoznatija, naiva i formirala u podneblju ruralnog područja – u Hlebinama, malom selu nedaleko Koprivnice. Započevši pritajeno 1930-ih godina, tijekom 1950-ih i 1960-ih se razvijala, rasla i stasala, da bi u 1970-ima i 1980-im godinama dosegla vrhunac u stvaralačkom, inventivnom, tržišnom smislu.
Do potonjih desetljeća život i rad žena na selu je tih i „neprimjetan“ očima prevladavajućeg patrijarhata. Iako žene drže „tri ugla kuće“ brinući se istovremeno o obitelji, kućanstvu, domaćinstvu, poljoprivredi i gospodarstvu, njihov rad se „podrazumijeva“, često uzima zdravo za gotovo i time ne valorizira. O sudjelovanju na umjetničkoj sceni se ne razmišlja, a još manje govori.