photo by Hans LellelidI kako je bilo na Floraartu?, pitala sam na sastanku redakcije našu urednicu Gabrijelu Ivanov, ženu istančanog ukusa za cvijeće i mirise.

- Lijepo, svega sam se nagledala, nema čega nema, jedino sam u nekom trenutku shvatila da skoro ni jedna biljka, ni jedan cvijet ne mirišu, rekla je malo razočarano.

Ona je, naime, u svojoj blizanačkoj dobrohotnosti svakom cvijetu što ju je privukao prinijela svoje nosnice i ostala iznenađena činjenicom da nemaju mirisa. Vjerujte, Gabrijela nema problema s proljetnim alergijama, osjetilo njuha služi ju gotovo besprijekorno, a već godinama je poklonica aromaterapijskih ulja i tinktura kojima se laički sasvim solidno služi.

Mogli biste mi sada reći da padam s Marsa jer cvijeće već odavno ne miriše, samo što bi se reklo „figura“ u prostoru, a ja vas sad gnjavim tom općepoznatom činjenicom.

Koliko ste puta posljednjih godina ušli u cvjećarnu, kupili cvijeće i putem ga pomirisavši ustvrdili da uopće nema mirisa? A onda vas je šećući negdje u prirodi ili u nekom manje poznatom mjestu iznenada zapahnuo odnekud poznat, snažan i intenzivan miris divljih ili organski uzgojenih ruža.  Nekima od vas trebalo je i do nekoliko sekundi da se prisjetite zaboravljenog mirisa cvijeća, kojeg u djetinjstvu ili tim zlatnim vremenima niste ni primjećivali, a sada vas je tako zaokupio.

Ako u današnje doba imaš psa, vrlo je vjerojatno da na dnevnoj bazi dosta vremena provodiš u društvu, ili barem redovito susrećeš druge vlasnike pasa.

Turid RugaasTakođer je vrlo vjerojatno da je druga po redu najzastupljenija skupina seksističkih primjedbi koje čuješ kroz tjedan, odmah nakon kategorije "žene u prometu", ona u koju se mogu potrpati sve seksističke primjedbe na račun žena i njihovog odnosa sa psom. Ne želim, pogotovo odmah ovdje u uvodu, tvrditi da je svaka takva primjedba sasvim neutemeljena, i ja sigurno ne bih bacala nikakvo kamenje koliko sam se puta makla s druge strane nasipa "jer ide ona histerična žena sa škotskim ovčarom i danas jednostavno nemam snage za to, a ne želim svom psu priuštit negativno iskustvo". Sigurna sam isto tako da je barem jednom netko slično pomislio i za mene.

Ali, postoji li zbilja nešto konstruktivno za reći o razlikama između žena i muškaraca kao vodiča? Jesu li neke pretpovijesne razlike u društvenim ulogama žena odnosno muškaraca koje su postojale u doba kada su pripitomljavani prvi preci današnjih kućnih ljubimaca udarili temelje za razvoj dva kvalitativno različita odnosa koje danas ostvarujemo sa psima? Koliko mama danas postoji na svijetu koje previše hrane obiteljske pse i zaziru od korekcija raznih neželjenih ponašanja, a koliko je muškaraca spremnije izvesti psa u šetnju po bilo kakvim vremenskim uvjetima i zahtijevati više discipline od svojih ljubimaca? I gdje se psi pronalaze u svemu tome i kako doživljavaju strukturu unutar obitelji? Što je onda s obiteljima koje se sastoje od samo jednog čovjeka proizvoljnog spola i psa ili pasa?

Gotovo je nemoguće sa sigurnošću ustvrditi kada su nastale bajke, no ono što je sigurno jest da jedinstven spoj realnog i fantastičnog koji nude već stoljećima golica ljudsku maštu. Svaka kultura i svaka nova generacija iznova ih otkriva, dajući im novi oblik, modificirajući ih u manjoj ili većoj mjeri u skladu s vlastitim ukusom i potrebama. Golema popularnost filmskog serijala o Shreku koji se na duhovit načina poigrava s likovima iz bajki (Snjeguljica kao majstorica kung-fua, tri praščića koji plešu break dance i sl.) nanovo je pobudio zanimanje za ovaj žanr, pa smo posljednjih godina svjedoci pravoj poplavi raznih (mahom ´modernih´) ekranizacija poznatih priča (animirano-igrani film Začarana koji se poigrava stereotipima o princezama i prinčevima iz bajke, animirane uspješnice poput Jako zapetljane priče, Tko je smjestio Crvenkapici? ili Čiča-miča (ne)sretna je priča, Tim Burton najavljuje svoju gotičku verziju Trnoružice itd.). Najnoviji produkt ovog trenda je film redateljice Catherine Hardwicke Crvenkapica (orig. Red Riding Hood) s mlađahnom Amandom Seyfried (poznata po ulozi u mjuziklu Mamma Mia!) u naslovnoj ulozi.

Angela je plavokosa i niska, ima velike oči, dječji osmijeh i pjegice. Potječe sa Srednjeg Zapada, ima nekoliko braće i sestara i odrasla je na farmi koju vodi otac veterinar. Srele smo se slučajno, na ulici, nakon jednog znatiželjnog pogleda.

Vrlo brzo nakon upoznavanja Angela je na dosta dobrom hrvatskom izgovorila ono famozno "Jeste li čuli za Isusa Krista?", ali ja nisam pobjegla vrišteći.

Tada sam bila brucošica i bio mi je to prvi kontakt s mormonima. Nisam znala ništa o njima osim toga da ih ima naizgled dosta u gradu i da drže besplatne tečajeve engleskog na kojem NE propagiraju svoju vjeru.

Za vrijeme boravka u Zadru Angela je promijenila nekoliko cimerica odnosno kolegica. Ustajale su u 6, trčale, zatim oblačile iznošene cipele i duge suknje i kretale u obilazak grada kako bi širile božju riječ. U 10 navečer su već bile u krevetu.