U želji za još nečim zanimljivim nakon proglašenja nominacija za Oscara (The Help pogledan i jako dobar, još ostaju The Iron Lady i Albert Nobbs) nakon detaljne pretrage donosimo kratak trailer-pregled nadolazećih filmova koji su nam zapeli za oko.

Krećemo sa teaserom za The Lady, film o Aung San Suu Kyi, prolazimo i preko dugoiščekivanog crtića Brave, dotičemo se indie filma Bachelorette i približavamo se kraju s bajkama, uz dvije potpuno različite Snjeguljice.

Ne mogu se oteti dojmu da je 2011. godina ili filmski bila slabija s jakim ženskim likovima ili su se jaki ženski likovi preselili u komedije pa ne dolaze dramaturški toliko do izražaja. Zanimljiva stvar je i da smo u 2011. dobili neke drugačije, nestereotipne i odlične muške likove što svakako pozdravljam.

Komedije na koje mislim su Bridesmaids (r. Paul Feig) koju smo vam već preporučili, Tamara Drewe (r. Stephen Frears) nastao prema stripu Posy Simmonds, baziran na moderniziranoj verziji romana Thomasa Hardyja, Cyrus (r. Jay Duplass, Mark Duplass) i Crazy, Stupid Love (r. Glenn Ficarra, John Requa) sa Emmom Stone, koja je glumila i u filmiću Easy A.

Tu su i crowd pleaseri Secretariat (r. Randall Wallace) - istinita nemoguća priča o Helen Bates "Penny" Chenery Tweedy koja je uzgojila i osvojila trostruku krunu sa konjem Secretariat 1973, događaj koji se do tada nije desio četvrt stoljeća. Jedini film na koji se feminističko srce može još više rastopiti je Made in Dagenham (r. Nigel Cole) - to je meni se čini uistinu prva visokobudžetna feministička komedija nastala prema istinitim događajima. Igrao ove godine i u Puli.

Od ozbiljnih, najozbiljnijih drama briljira Poetry (r. Chang-dong Lee), o kojem jednostavno nema smisla da išta govorim, to morate gledati, a daleko iza, ali ipak vrijedne spomena su The Tempest (r. Julie Taymor), gdje je u Shakespearovoj drami glavni lik prebačen iz muškarca u ženu koju glumi Helen Mirren i jedna mrvicu starija dramska priča sa mnoštvom ženskih likova Mother and Child (r. Rodrigo García).

Ideju za film Yes, We Are / Da, jesmo! koji otvara današnje projekcije u kinu Grič u 17 sati Magda Wystub dobila je 2006. godine, kada je u Berlinu organizirala informativnu večer o LGBT paradama ponosa u Varšavi 2004. i 2005. godine. Gay aktivist iz Varšave kojega je pozvala da ispriča nešto o tim događajima govorio je samo o gay muškarcima, te ustvrdio da „u Poljskoj nema lezbijki.“

"To je duboko uzrujalo većinu publike, a ja sam požalila što nismo pozvale ženu. No tada sam shvatila da zapravo ne poznajem niti jednu lezbijku koja živi u Poljskoj! Sve su, poput mene, u Berlinu. I tako sam se bacila na istraživanje iz kojega je nastao podulji članak, koji sam planirala proširiti u knjigu. A onda smo u ožujku 2007. godine moja kamermanka Katrina Schaffer i ja započele sa snimanjem. Posjetile smo Poljsku nekoliko puta krajem 2008. godine; nakon toga snimljeni je materijal nekoliko mjeseci ostao netaknut, uglavnom zbog nedostatka novca, vremena i slično. Film je premijerno prikazan u svibnju 2011. godine u Berlinu." sumira priču Magda, koja je rođena u Poljskoj, no već dugo živi u Njemačkoj. Kada se 1998. godine vratila u Varšavu, nakon samo godine dana vratila se ponovo u Berlin jer nije više mogla podnijeti tamošnju atmosferu. "Bila sam tužna i ljutita, narednih nekoliko godina nisam imala nikakvih kontakata s Poljskom. Na informativnoj večeri koju sam ranije spomenula upoznala sam nekoliko feministica-aktivistica koje su mi otkrile da se posljednjih godina mnogo toga promijenilo, no lezbijke i žene općenito i dalje su nevidljive u očima javnosti. Za mene je ovaj film način da javnosti poručim kako lezbijki u Poljskoj itekako ima!"

Da li je film ispunio tvoja početna očekivanja i pretpostavke?

U početku nije bilo ničega – ni scenarija, ni konkretne ideje za priču. Postojala je jedino moja potreba da snimim taj film. I tako je krenulo. Svašta mi se motalo po glavi, pa sam nastojala biti otvorena i spremna na sve. Tijekom godine i pol dana koliko je trajalo snimanje neke teme su otpale, neke koje se ispočetka nisu doimale tako bitnima dobile su na važnosti npr. ageizam. Na neki način, gotov film i meni je samoj bio iznenađenje.

Za Vox Feminae izraelska redateljica sa trenutnim boravkom u Beču Taliya Finkel dijeli priču o dokumentarcu Taliya.Date.Com koji je na rasporedu danas u 19h u kinu Grič u sklopu 5. Vox Feminae festivala.

Taliya Finkel: Ideja za projekt ´Taliya.Date.Com´ projekt javila se u zimi 2002. godine, dok sam tražila ljubav u Tel Avivu. Izlazila sam tipovima i bilježila svoja iskustva prije i poslije svakog spoja. Na taj sam način prikupila hrpu vizualnog i pisanog materijala koji je svojevremeno urodio knjigom ´Dokumentarne pjesme´ (Documentary Poems).

Knjiga je izašla u travnju 2009. godine. Otprilike u to vrijeme sastavila sam i sinopsis za film i počela ga slati lokalnim sponzorima tražeći financijsku podršku. Film je dovršen i prikazan na izraelskom Kanalu 8 (TV program posvećen kulturi i dokumentarnim filmovima) početkom 2011.

Kako si se uopće odlučila upustiti u snimanje filma? Je li krajnji rezultat bio u skladu s tvojim očekivanjima?

To je jako dobro pitanje. Svi moji filmovi nastaju iz mojih osobnih pustolovina. Moj prethodni film, Over My Dad´s Body (Preko mog mrtvog oca) je dokumentarni triler koji prati bilježi moj pokušaj rekonstruiranja prošlosti mog oca. U pratnji privatnog istražitelja prošla sam težak put od Izraela do ukrajinskog zatvora.

Pustolovina iz koje se rodio ´Taliya.Date.Com´ mnogo je ljepša, a uključuje proučavanje internetskih dating stranica i upoznavanje velikog broja muškaraca koji, poput mene, traže pravu ljubav. Film gotovo u potpunosti odgovara mojoj prvotnoj zamisli. Željela sam snimiti film o vlastitom iskustvu pisanja pjesama, ali kao fokus uzeti tuđa iskustva sa spojevima na slijepo. Međutim, nisam bila zadovoljna s prvom verzijom, pa sam se odlučila za više ´dokumentarni´ pristup. U glavi sam imala neku vrst mozaika, puzzle sastavljene od vlastitog iskustva snimanja tuđih iskustava sa spojevima na slijepo, koje bi u konačnici predstavljale širu sliku ´svijeta izlazaka´. Da bih to postigla razgovarala sam preko 20 različitih osoba.

Na kraju sam shvatila da bi to ipak moglo biti previše za gledatelje – na kraju krajeva, kroz sve se priče provlačila neka zajednička crta, budući da svi mi manje-više dijelimo slična iskustva. Tada mi je sinulo da bi ipak bilo najbolje da se jednostavno usredotočim na vlastitu priču te eventualne praznine popunim dramskim rekonstrukcijama.

Drugi dan Vox Feminae Festa donosi film Angele Tucker „(A)sexual“

Samo dan nakon što vas zaskočimo filmom o orgazmičkoj disfunkciji, taman uhvatite nit i shvatite kako sve te „stvari“ s orgazmima i neorgazmima jesu jedna sjajno unovčena mistifikacija, dočekamo vas s filmom o aseksualcima.
Nije li šašav taj Vox Feminae tim?!

Da, dobro ste čuli – film „(A)sexual“, redateljice Angele Tucker koji prikazujemo u petak, 4. studenog u kinu Grič s početkom u 21 sat otkriva vam novi i prilično progresivan, alternativni lifestyle pokret – aseksualce.

David Jay
Film obiluje sagledavanju aseksualnosti iz raznih kuteva, a jedni od glavnih aktera ovog intrigantnog filma su Swank Ivy koja na svom YouTube kanalu educira i raspršuje uobičajena mišljenja o aseksualcima i David Jay, osnivatelj i glasnogovornik ovog pokreta. Teško je mnogima suspregnuti nevjericu dok slatki Jay opisuje nedostatak želje - za ikime.

(A)sexual dokumentira rast ove odnedavno vidljive seksualne manjine istovremeno propitujući queer inkluzivitet kao i granice "normalne" seksualne želje.

Dok se Jay kroz djelovanje AVEN-a (Asexual Visibility and Education Networka - asexuality.org) trudi podići vidljivost aseksualnih osoba u svijetu u kojem je sex odavno najzlorabljenijim elementom svakodnevnog života, biti aseksualna/n još je uvijek stigma.

Primarni fokus filma usmjeren je normalnim ljudima „u gomili“ koji su se tijekom života ili tek počinju borili pri osvještavanju vlastite aseksualnosti kao nečeg što nije bolesno ni izopačeno, a nije ni njihov svjesan izbor, već naprosto dio njihovog psiho-fizičkog ustroja, što se vidi i u traileru filma.

Zanimljive su i indikacije o mogućnosti povezanost aspergerovog sindroma i aseksualnosti, no ovo područje tek čeka da ga znanstvenici „zaoru“. Jedini koji se ovom problematikom do sada ozbiljno bavio je kanadski istraživač dr. Anthony Bogart koji u filmu iznosi svoje teze, kao i zaključak da je aseksualno čak 1% populacije!