Ideju za film Yes, We Are / Da, jesmo! koji otvara današnje projekcije u kinu Grič u 17 sati Magda Wystub dobila je 2006. godine, kada je u Berlinu organizirala informativnu večer o LGBT paradama ponosa u Varšavi 2004. i 2005. godine. Gay aktivist iz Varšave kojega je pozvala da ispriča nešto o tim događajima govorio je samo o gay muškarcima, te ustvrdio da „u Poljskoj nema lezbijki.“

"To je duboko uzrujalo većinu publike, a ja sam požalila što nismo pozvale ženu. No tada sam shvatila da zapravo ne poznajem niti jednu lezbijku koja živi u Poljskoj! Sve su, poput mene, u Berlinu. I tako sam se bacila na istraživanje iz kojega je nastao podulji članak, koji sam planirala proširiti u knjigu. A onda smo u ožujku 2007. godine moja kamermanka Katrina Schaffer i ja započele sa snimanjem. Posjetile smo Poljsku nekoliko puta krajem 2008. godine; nakon toga snimljeni je materijal nekoliko mjeseci ostao netaknut, uglavnom zbog nedostatka novca, vremena i slično. Film je premijerno prikazan u svibnju 2011. godine u Berlinu." sumira priču Magda, koja je rođena u Poljskoj, no već dugo živi u Njemačkoj. Kada se 1998. godine vratila u Varšavu, nakon samo godine dana vratila se ponovo u Berlin jer nije više mogla podnijeti tamošnju atmosferu. "Bila sam tužna i ljutita, narednih nekoliko godina nisam imala nikakvih kontakata s Poljskom. Na informativnoj večeri koju sam ranije spomenula upoznala sam nekoliko feministica-aktivistica koje su mi otkrile da se posljednjih godina mnogo toga promijenilo, no lezbijke i žene općenito i dalje su nevidljive u očima javnosti. Za mene je ovaj film način da javnosti poručim kako lezbijki u Poljskoj itekako ima!"

Da li je film ispunio tvoja početna očekivanja i pretpostavke?

U početku nije bilo ničega – ni scenarija, ni konkretne ideje za priču. Postojala je jedino moja potreba da snimim taj film. I tako je krenulo. Svašta mi se motalo po glavi, pa sam nastojala biti otvorena i spremna na sve. Tijekom godine i pol dana koliko je trajalo snimanje neke teme su otpale, neke koje se ispočetka nisu doimale tako bitnima dobile su na važnosti npr. ageizam. Na neki način, gotov film i meni je samoj bio iznenađenje.

Za Vox Feminae izraelska redateljica sa trenutnim boravkom u Beču Taliya Finkel dijeli priču o dokumentarcu Taliya.Date.Com koji je na rasporedu danas u 19h u kinu Grič u sklopu 5. Vox Feminae festivala.

Taliya Finkel: Ideja za projekt ´Taliya.Date.Com´ projekt javila se u zimi 2002. godine, dok sam tražila ljubav u Tel Avivu. Izlazila sam tipovima i bilježila svoja iskustva prije i poslije svakog spoja. Na taj sam način prikupila hrpu vizualnog i pisanog materijala koji je svojevremeno urodio knjigom ´Dokumentarne pjesme´ (Documentary Poems).

Knjiga je izašla u travnju 2009. godine. Otprilike u to vrijeme sastavila sam i sinopsis za film i počela ga slati lokalnim sponzorima tražeći financijsku podršku. Film je dovršen i prikazan na izraelskom Kanalu 8 (TV program posvećen kulturi i dokumentarnim filmovima) početkom 2011.

Kako si se uopće odlučila upustiti u snimanje filma? Je li krajnji rezultat bio u skladu s tvojim očekivanjima?

To je jako dobro pitanje. Svi moji filmovi nastaju iz mojih osobnih pustolovina. Moj prethodni film, Over My Dad´s Body (Preko mog mrtvog oca) je dokumentarni triler koji prati bilježi moj pokušaj rekonstruiranja prošlosti mog oca. U pratnji privatnog istražitelja prošla sam težak put od Izraela do ukrajinskog zatvora.

Pustolovina iz koje se rodio ´Taliya.Date.Com´ mnogo je ljepša, a uključuje proučavanje internetskih dating stranica i upoznavanje velikog broja muškaraca koji, poput mene, traže pravu ljubav. Film gotovo u potpunosti odgovara mojoj prvotnoj zamisli. Željela sam snimiti film o vlastitom iskustvu pisanja pjesama, ali kao fokus uzeti tuđa iskustva sa spojevima na slijepo. Međutim, nisam bila zadovoljna s prvom verzijom, pa sam se odlučila za više ´dokumentarni´ pristup. U glavi sam imala neku vrst mozaika, puzzle sastavljene od vlastitog iskustva snimanja tuđih iskustava sa spojevima na slijepo, koje bi u konačnici predstavljale širu sliku ´svijeta izlazaka´. Da bih to postigla razgovarala sam preko 20 različitih osoba.

Na kraju sam shvatila da bi to ipak moglo biti previše za gledatelje – na kraju krajeva, kroz sve se priče provlačila neka zajednička crta, budući da svi mi manje-više dijelimo slična iskustva. Tada mi je sinulo da bi ipak bilo najbolje da se jednostavno usredotočim na vlastitu priču te eventualne praznine popunim dramskim rekonstrukcijama.

Drugi dan Vox Feminae Festa donosi film Angele Tucker „(A)sexual“

Samo dan nakon što vas zaskočimo filmom o orgazmičkoj disfunkciji, taman uhvatite nit i shvatite kako sve te „stvari“ s orgazmima i neorgazmima jesu jedna sjajno unovčena mistifikacija, dočekamo vas s filmom o aseksualcima.
Nije li šašav taj Vox Feminae tim?!

Da, dobro ste čuli – film „(A)sexual“, redateljice Angele Tucker koji prikazujemo u petak, 4. studenog u kinu Grič s početkom u 21 sat otkriva vam novi i prilično progresivan, alternativni lifestyle pokret – aseksualce.

David Jay
Film obiluje sagledavanju aseksualnosti iz raznih kuteva, a jedni od glavnih aktera ovog intrigantnog filma su Swank Ivy koja na svom YouTube kanalu educira i raspršuje uobičajena mišljenja o aseksualcima i David Jay, osnivatelj i glasnogovornik ovog pokreta. Teško je mnogima suspregnuti nevjericu dok slatki Jay opisuje nedostatak želje - za ikime.

(A)sexual dokumentira rast ove odnedavno vidljive seksualne manjine istovremeno propitujući queer inkluzivitet kao i granice "normalne" seksualne želje.

Dok se Jay kroz djelovanje AVEN-a (Asexual Visibility and Education Networka - asexuality.org) trudi podići vidljivost aseksualnih osoba u svijetu u kojem je sex odavno najzlorabljenijim elementom svakodnevnog života, biti aseksualna/n još je uvijek stigma.

Primarni fokus filma usmjeren je normalnim ljudima „u gomili“ koji su se tijekom života ili tek počinju borili pri osvještavanju vlastite aseksualnosti kao nečeg što nije bolesno ni izopačeno, a nije ni njihov svjesan izbor, već naprosto dio njihovog psiho-fizičkog ustroja, što se vidi i u traileru filma.

Zanimljive su i indikacije o mogućnosti povezanost aspergerovog sindroma i aseksualnosti, no ovo područje tek čeka da ga znanstvenici „zaoru“. Jedini koji se ovom problematikom do sada ozbiljno bavio je kanadski istraživač dr. Anthony Bogart koji u filmu iznosi svoje teze, kao i zaključak da je aseksualno čak 1% populacije!

Vox Feminae Festival prikazuje Orgasm Inc. - The Strange Science of Female Pleasure

Jeste li se ikada zapitale što je s vašim orgazmom, kamo je nestao? Jeste li ikada glumile orgazam ili u očaju poželjele progutati čarobnu pilulu kojom ćete se pretplatiti na „vrhunac“?

Ako ni na jedno od ovih pitanja niste odgovorile potvrdno još uvijek imate više od jednog razloga da u četvrtak,  3. studenog u 19 sati pohrlite u kino Grič na otvaranje Vox Feminae festivala i projekciju hit dokumentarca Liz Canner „Orgasm Inc. - Čudna znanost iza ženskog orgazma“.

U ovom šokantnom i urnebesnom 80-minutnom filmu možete saznati odgovor na pitanje je li FDA (Female Sexual Disfunction) jedna od najunosnijih novoskovanih bolesti što ih je farmaceutska industrija uvela posljednjih godina i što se sve zapravo krije ize te dramatične medicinske dijagnoze.

Film je nastao tako što je redateljica Liz Canner nakon desetljeća snimanja filmova s mučnim temama poput svjetske gladi i siromaštva, beskućništva, genocida i policijske brutalnosti, odlučila konačno snimiti ugodan i relaksirajući film o ženskoj seksualnoj ugodi. I taman negdje usred snimanja, angažirana je kao montažerka erotskih video uradaka za jednu farmaceutsku kompaniju koja je razvijala takozvanu "žensku viagru" – čudesan lijek koje će žene izliječiti od te sramotne ženske boleštine – nemogućnosti dostizanja orgazma ilitiga kraće „anorgazmije“.

No, radeći na ovom „fušu“ Canner je počela je sumnjati u iskrenost motiva svojih poslodavca i otkrivati mnoštvo detalja koji su govorili u prilog tome da farmaceutska industrija ne samo vara zabrinute žene u potrazi za seksualnim ispunjenjem, već i ozbiljno ugrožava njihovo zdravlje želeći na ovaj način zgrnuti bilijune dolara profita. Prvotne planove o antistres filmu morala je promijeniti. Pila je okrenuta naopako, a Canner je potpuno promijenila fokus scenarija novog projekta..

Ovaj hit dokumentarac požnjeo je cijeli naramak pohvala u većini vodećih svjetskih medija poput New York Timesa, Daily Maila, Varietyja, Observera, Vogue, ali i malih i nezavisnih portala.

Čudni su putevi kojima umjetnost kojoj svjedočimo prizove snagu i ranjivost nas samih. Ova samorazumljiva činjenica opet mi se u punom svjetlu pokazala nakon odgledane premijere dokumentarnog filma „Slavenka ili o boli“ Petra Krelje ovog ponedjeljka u kinu Evropa.

Naša poznata književnica i publicistkinja Slavenka Drakulić u ovom filmu govori o svom životnom i autorskom putu od najranijh dana do sadašnjosti, te borbi s teškom bolešću bubrega koja joj je dijagnosticirana krajem 70-ih godina.

Krelja je već 1983. snimio svoj prvi film o Slavenki „Na primjeru mog života“ , pa se žestoki kadrovi angažirane mlade Slavenke koja društvo pokušava zainteresirati za poziciju oboljelih od ove teške bolesti, pojavljuju i u ovom filmu snimljenom skoro dva desetljeća kasnije.

Film će, saznajemo, na svoju službenu distribuciju još pričekati. Naime, bit će ponovno prikazan tek na predstojećem Zagreb Doxu iduće godine.

Film „Slavenka ili o boli“ jednako progovara o njenom radu, pisanju, ali i tvrdoglavoj borbi s bolešću. Uostalom, Slavenkin je književni opus neodvojiv od njenog promišljanja i proživljavanja tjelesne boli, duševnih stanja straha i otpora strahu kojem nikada nije dozvolila da ju zauzda i udalji od pisanja.

Umjesto da se poput mnogih preda ili uzda u pomoć viših sila, Slavenka je strahu odlučila gledati u oči. Iz tog duela koji je trajao gotovo dva desetljeća ova žena crpila je „literarnu municiju“, ali uspijevala biti majkom i kćeri.

U filmu ima i humora: Slavenka u jednom trenutku kaže da dok nije izvršila prvu transplantaciju bubrega nije ni pomišljala na dulje književne forme poput romana, a s mnogo autoironije gleda i na fascinaciju svoje generacije indijskom kulturom 60-ih godina u jeku hippie pokreta („Htjeli smo učiti i sanskrt, no od toga nije bilo ništa.“)

Otpor, prihvaćanje boli, ali i i njena obitelj Drakulićku su cijelo vrijeme vodili naprijed i dali joj snage i poticaja za stvaranje knjiga poput „Holograma straha“, „Kao da me nema“, „Frida ili o boli“ i ostalih koje su danas među najprevođenijim domaćim djelima na inozemnoj književnoj sceni.

Vjerujem i da gomila mladih ljudi koji se vole zvati kulturnjacima više pojma nemaju zašto se ono Slavenku i ostale četiri „vještice“ početkom ratnih 90-ih pokušalo izbrisat s hrvatske medijske scene. Naime, zamjeren im je nedostatak domoljubne optike jer su se silovanja srpskih vojnika nad Muslimankama i Hrvaticama u Bosni usudile promatrati kao nasilje nad ženama. O svemu tome u bespućima interneta dostupno je mnoštvo tragova, a možda će jednog dana netko o slučaju „Vještica iz Ria“ snimiti i film. Ako ni zbog čega – zato što je slučaj paradigmatski i dade ga se provući kroz neke medijske linčeve novijeg datuma.