Maja, Ines i Rea - foto by Poje Mario

Ovaj pregled zamislila sam bez nekih megakomercijalnih imena, koja ćete, računala sam pronaći u svakom ozbiljnijem mainstream mediju. Nema tu ni spomena od nekih važnih izdanja koja su obilježila godinu.

Najprvo od svega bode oči što nema Wilca s albumom „The Whole Love“, nema Black Keysa i „El Camina“, nema Tom Waitsa s „Bas As Me“, nema ni Kate Bush i njenog „50 Words For Snow“...

Naprosto, ovo je samo osoban pregled izvođača i albuma koji su se primili za moj slušni aparat ove godine. Za sve ostalo, obratite se ... „svom liječniku i ljekarniku“!

ilitiga osvrt na debi album Kimika domaćih prvaka indie elektro popa

Trebala je to bit obična recenzija s par simpatičnih „metafora za ponijet“. Jedna od onih koje iščitate u četiri do pet minuta jedući topli tost pred kompom, stisnete ili ne stisnete lajk i idete dalje.
I bila bi, da ja sa zadatkom osvrta na album „From Our Room To Yours“ nisam čekala bezobrazno dugo, dok se nije dogodio razgovor koji ću ispričati u sljedećim retcima.

U klupskoj gužvi jednog petka srela sam starog frenda s kojim puteve nisam ukrstila mjesecima. Nakon što smo se izgrlili istapšali, zapalili cigarete i protresli ona najosnovnija pitanja „jesi zdrav“, „kako je on/ona“, „šta ima na poslu“, razgovor je nekako došao na temu zajedničke ovisnosti – mjuze.

Ćerce, dođi u Kroejšu!

Eto, taman kad pomislim kako ne može nitko nadjebati talent, koncentriranost i uvjerljivost Laure Marling, evo nam s Otoka još jedne indie folkerice na koju se vrijedi zalijepiti ove jeseni i zime.

Njeno ime je Elena Tonra, ima 21 godinu i odrasla je u tihom kvartu u sjevernom Londonu, slušajući stare vinile svog tate i rock ploče starijeg brata. Karijeru je počela svirajući sama u malim prostorima i knjižnicama, prateći sebe na gitari. Onda je u priču ušao njen glazbeni i životni partner Igor Haefeli koji se primio električne gitare, efekata, produkcije i tek je tada njena glazba dobila serioznost koju možete provjeriti na prvom EP-ju „His Young Heart“ i friškom „Wild Youth“ koji pod etiketom malog labela Communion izlazi 21. studenog.

Ovaj eksperimentalni, akustični indie folk u sebi ima taman toliko elektronike koliko je potrebno da se stihovi i glazba Daughter podignu na razinu imaginacije koja je zaobilazi banalnost i uzemljenost u jeftino svakodnevlje.

Minimalna gitaristička, klavirska i perkusionistička konstrukcija podsjeća me na arhitektonski minimalizam i nordijski dizajn. Zato se neću čuditi ako pored Britanije, Daughter budu jako slušani u skandinavskim zemljama. Sve je u ovoj priči podređeno Eleninom vokalu, na mjestima zvonkom, blagom i otopljenom poput snježnih nanosa na rubovima krova u proljeće, a na mjestima bezobrazno distanciranom, zlokobnom i neumoljivom.

Najbolje ih je slušati s kvalitetnim slušalicama na ušima i tako se dobrovoljno zaplesti u njihovu mrežu melankolije, odsutnosti i senzualnosti sljubljene s cinizmom.

Alijenacija novovjeka izbija na sve strane između harmi i stihova. Elena piše pjesme o ljubavi, partnerstvu, bivanju u Sebi unutar Dvoje, bliskosti i otuđenosti. Nije zato ni čudo da me na trenutke njena poetika podsjeća na Iana Curtisa i mitske Joy Divison.