Povorka ponosa 2018. - Ponos i prigovaranje

Foto: Doris Barić Foto: Doris Barić

U Zagrebu se jučer poslijepodne održala 17. po redu Povorka ponosa. Središnji događaj aktivizma i borbe za prava LGBT+ osoba privukao je velik broj ljudi i poslao brojne poruke i zahtjeve društvu i državi, tražeći poštivanje stečenih i davanje novih prava.

Bilo je vruće, ali bilo je Prajdova koji su se održali po većim vrućinama.
Bilo je puno ljudi, ali bilo je i brojnijih Prajdova.
Bilo je kritika spram opresije i nepravde, ali bilo je i borbenijih Prajdova.

17. Zagreb Pride svakako je mixed bag, s brojnim pozitivnim stranama i lijepim utiscima, no mnogo toga mu se može i zamjeriti, što radi manjkavosti organizacije, što radi koncepta ovogodišnje povorke.

Prvo pozitivni aspekti.

Jedna od konstanti Povorki ponosa u 17 godina njihova održavanja mnoštvo je lijepih, nasmješenih i pozitivnih ljudi radi kojih je ozračje i ove godine bilo vrlo dobro i osnažujuće. Pritom iz godine u godinu sve više raste broj mladih ljudi – ove su godine na Prajd tako došli silni srednjoškolci – te obitelji s djecom. U prvim redovima stupala je sitna djevojčica noseći poveću zastavu duginih boja, a u povorci su se mogli vidjeti brojni roditelji kako vode djecu za ruku ili ih nose na ramenima, te znatan broj starijih osoba, posebno žena.

Mnoštvo koje je prošetalo centrom Zagreba bilo je raznoliko ne samo po dobi već i svim ostalim kategorijama; prisutne su bile i osobe u invalidskim kolicima, mnogobrojni studenti, prvenstveno s Filozofskog fakulteta i Fakulteta političkih znanosti, solidarni saveznici iz Radničke fronte, Mreže antifašistkinja Zagreb, feminističkog kolektiva fAktiv, te pripadnici nekih mainstream političkih stranaka. Svoju su podršku Prajdu dali i poznati političari, primjerice Davor Bernardić i Bojan Glavašević iz SDP-a, Anka Mrak Taritaš iz GLAS-a, Milorad Pupovac iz SDSS-a, Vesna Pusić i drugi.

Jedna od najjačih strana 17. Prajda svakako je sama brojnost, pa je tako u povorci pri njenom vrhuncu prisustvovalo oko 10.000 ljudi, što je čini jednom od najposjećenijih u njenoj povijesti.

Kao najpozitivniji aspekt izdvojila bih isticanje problema prava transrodnih osoba u Hrvatskoj. Posvećenost tome pitanju bila je sveprisutna, od naslova ovogodišnje povorke (Da nam živi, živi rod!), preko velikog broja transrodnih osoba u povorci i ogromne plavo-ružičasto-bijele zastave, pa do zahtjeva za priznanjem prava transrodnih osoba za autonomiju pri odabiru tj. promjeni roda u pravnim dokumentima.

Prajd je, dakle, bio velik, veseo, opušten, a govori su pozivali na borbu za prava žena, transrodnih i LGB osoba.

Foto: Doris Barić

A koji su mu bili nedostaci?

Prije svega, nedostatak borbenosti. Kada se usporedi s nedavnim osmomartovskim Noćnim maršom, koji su organizirale aktivistice fAktiva, Prajd je djelovao politički mlakim, mirnim, čak i pristojnim. Među nedavnim povorkama ističe se ona 2015. pod sloganom „Glasnije i hrabrije: antifašizam bez kompromisa!“, 2014. „Na pravoj strani povijesti“ koja je pozivala na sveopću solidarnost, te provokativni Prajd 2010. s naslovom „Hrvatska to može progutati!“. Koliko god da je lijepo bilo koračati Frankopanskom i Jurišićevom u opuštenoj i family-friendly atmosferi, toliko se oštrica političkog potencijala Prajda činila otupljenom.

Izuzev šačice transparenata (npr. Pederi protiv privatizacije ili Pederska internacionala protiv granica i kapitala) izostala je snažnija kritika gorućih problema hrvatskog društva na širem ekonomskom i političkom planu, problema koji posebice pogađaju žene, rodne i seksualne manjine. Izuzetci su bili prisustvo Radničke fronte, MAZ-a te studentske inicijative Studenti za izbjeglice; potonji su svakako jedna od najsvjetlijih točaka povorke, marširajući s transparentom I izbjeglice su LGBT te skupljajući donacije za pomoć izbjeglicama na Ribnjaku putem prodaje hrane u suradnji sa zadrugom Okus doma.

Foto: Doris Barić

Nedostataku radikalnosti i borbenosti također su pridonijeli i tehnički i organizacijski propusti, poput posve neadekvatnog razglasa pri okupljanju kod Mimare i tijekom povorke, radi čega su se i oni govori i parole koji su imali politički naboj i kritičnost čuli svega nekoliko metara uokolo slabašnih megafona, jedinog sredstva razglasa aktivista Zagreb Pridea. Bubnjarska sekcija ove je godine bila upadljivo manja nego na prijašnjim Prajdovima, a sami su bubnjari i bubnjarke s vremenom postale vidno iscrpljene.

Sveukupni je dojam povorke pozitivan, no s velikim 'ali'. Prajd je djelovao kao veliki party, opušten i veseo, s brojnim sretnim licima i neopisivim šarenilom zastava, odjeće i modnih detalja. Ali kao politički protest, kao glavna točka borbe za prava LGBT+ osoba, kao kritika društva i poziv na solidarno djelovanje, 17. Pride je podbacio. O razlozima za to može se – i mora – raspravljati, a najvjerojatnije se kriju u organizacijskim odlukama, ciljevima i viziji rukovodstva Zagreb Pridea.

Hoće li Prajd biti sredstvo radikalne, intersekcionalne i solidarne borbe, ili pak pacifiran i iskomercijaliziran tulum na kojem se tek tu i tamo čuju mlaki pozivi za promjenom zakona, kako danas izgleda većina Prajdova u zapadnom svijetu, pokazat će vrijeme.

U međuvremenu trebamo biti zadovoljne/i sve većim odazivom na povorku i napretku koji je ostvaren u ovih 17 godina.

Nek nam živi, živi borba!

 

Piše: Viktorija Ćurlin

Zadnja izmjena: 11-06-2018 @ 11:50