Ženski marševi: 1,459 dana Trumpove administracije bit će 1,459 dana otpora

U subotu je u SAD-u održan Marš žena na Washington, a još 673 sestrinska marša održana su diljem svijeta, uključujući i europske gradove pa tako i Zagreb. Zbog golemog odaziva teško je odrediti točan broj ljudi koji su se odazvali prosvjedu protiv politike novog američkog predsjednika Donalda Trumpa, no prve procjene govore o milijun ljudi u Washingtonu, 500.000 ljudi u Los Angelesu, 250.000 ljudi u Chicagu i Bostonu i 200.000 ljudi u New Yorku.

Prosvjednici/e navode kako ih je na izlazak na ulice potaknula Trumpova kampanja temeljena na ponižavanju i podcjenjivanju žena, manjina i imigranata. Povicima i transparentima rugali su se stoga njegovom prostačkom i seksističkom jeziku i ponašanju.

More ružičastih pussy kapa slilo se u središta velikih gradova nakon što je prvi Trumpov predsjednički dan započeo potpisivanjem naloga protiv Zakona o zdravstvenom osiguranju poznatom kao Obamacare, a sa stranice Bijele kuće nestala su LGBT prava, građanska prava, stranice o klimatskim promjenama i zdravstvenom osiguranju.

Marš žena na Washington postao je najvećom masovnom mobilizacijom koju je Amerika ikad vidjela kao odgovor na predsjedničku inauguraciju i najveći jednodnevni američki prosvjed. Primjerice, 60.000 ljudi prosvjedovalo je protiv inauguracije Richarda Nixona 1973. godine na vrhuncu Vijetnamskog rata, a tisuće ljudi prosvjedovalo je i na inauguraciji Georgea W. Busha 2001. godine.

Sve je pokrenula jedna baka s Havaja, umirovljena odvjetnica Teresa Shook koja je putem društvene mreže svojih 40 prijateljica pozvala da s njom marširaju u Washington.

Hahrie Han, profesorica političkih znanosti na Sveučilištu u Kaliforniji, koja se bavi političkim organizacijama i političkim angažmanom kaže kako ju ne čudi što su ovaj marš pokrenule pojedinke, jer afirmirane organizacije sa sobom nose politički teret.

Ipak, budući da je organizacija marša krenula mahom od strane bjelkinja, istaknuta je problematika njihove povlaštene pozicije, inkluzivnosti marša prema manjinama te samog naziva marša – Million Women March, kako se prvotno trebao zvati. Marš istog naziva organizirali su naime 1997. Louis Farrakhan i Nation of Islam, a 1995. održan je i Million Man March.

Kako bi doskočile ovome, organizatorice su naziv ubrzo promijenile u Women's March on Washington te objavile izjava o inkluzivnosti i izjavu u kojoj se objašnjava kako se nazivom Marš žena na Washington odaje priznanje maršu istog naziva iz 1963. godine na kojem je Martin Luther King održao svoj slavni govor i koji je postao presedan za masovne marševe za ljudska prava.

Marš žena na Washington objavio je i svoju službenu agendu. Dokument je pripremilo 20-ak osoba iz različitih organizacija, u njemu se navode načela i vrijednosti kojima se marš vodi te zauzima čvrste stavove o ljudskim pravima, od reproduktivnih prava žena do rasne pravde i imigracijske reforme ističući njihovu intersekciju.

“Smatramo da su prava žena ljudska prava i da su ljudska prava - prava žena. Ovo je osnovno i izvorno pravilo iz kojega proistječu sve naše vrijednosti. Smatramo da je rodna pravda rasna pravda i ekonomska pravda”, piše u dokumentu.

Dokumentom se traži i jednak pristup zdravstvenoj zaštiti, obrazovanju i zapošljavanju za LGBTQIA osobe, zatim prekid policijskog i državnog nasilja te ističe da nebjelkinje “snose najveći teret u globalnim, nacionalnim i kućanskim ekonomskim okvirima”. Ističe se stoga i borba za adekvatnu minimalnu plaću za sve radnice, uključujući kućanske radnice, zemljoradnice i seksualne radnice te nužnost sindikalnog udruživanja.

Teme istaknute u navedenim dokumentima bile su sveprisutne i u govorima koje su na marševima održali/e aktivisti/kinje, feministi/kinje, majke, novinarke, glumci/ice i glazbenici/ice.

Gloria Steinem, jedna od govornica na maršu u Washingtonu, objasnila je da je marš utemeljen na jednostavnoj ideji da smo kao ljudska bića svi povezani, a ne rangirani.

„Ovo je marš žena i on predstavlja obećanja feminizma kao ideje koja se protivi zastrašujućoj moći nasilja državnog aparata. On predstavlja i inkluzivni i intersekcijski feminizam koji nas poziva da se zajedno odupremo rasizmu, islamofobiji, antisemitizmu, mizoginiji i kapitalističkoj eksploataciji.“, poručila je okupljenima Angela Davis.

„U narednim mjesecima i godinama morat ćemo još snažnije zahtijevati socijalnu pravdu i postati militantnije u obrani ranjivih skupina. Oni koji i dalje brane nadmoć bijelog muškog hetero-patrijarhata neka nas se paze. Sljedećih 1,459 dana Trumpove administracije bit će 1,459 dana otpora: Otpora na ulici, u učionici, na radnom mjestu, u umjetnosti i u glazbi“, zaključila je.

U svom tekstu objavljenom u The Guardianu, Eve Ensler je naglasila povezanost sa sestrama diljem svijeta koje trpe uslijed neoliberalnih politika koje uništavaju ekonomije, prirodu i živote te istaknula postavke radikalnog feminizma, ekofeminizma i marksističkog feminizma. “Marširamo protiv američke imperijalističke agresije koja je dovela do sakaćenja, silovanja i uništavanja života žena diljem planeta. Borba je časna i zadovoljava više od postizanja osobne sreće”, napisala je.

O svojim razlozima marširanja govorile su i tzv. obične žene, a maršu u Washingtonu prisustvovala je i Saša Bakarić, porijeklom iz Hrvatske, koja u Sjevernoj Karolini živi već 20 godina. U Washington se zaputila sama, a sudjelovanje nije požalila.

“Bilo je fenomenalno i veličanstveno! Skupljali smo se od ranog jutra. Marš je trebao ići predviđenom rutom, ali je bilo toliko ljudi da su nas pustili svukuda. Svi su bili pristojni, s puno kreativnih plakata i bez ikakvih incidenata. Nadam se da će marš biti prekretnica u mom razmišljanju kako dalje jer su me izbori potpuno shrvali. Marš mi je vratio nadu u bolji svijet i u to da nas ima dovoljno da promijenimo stvari!”, kazala nam je.

Ipak, ističe da su u maršu sudjelovale većinom bjelkinje srednje klase i aktivistkinje. “Muškaraca je bilo možda 20-ak posto, a Afroamerikanaca/ki možda 5%.”, što nam govori da jedan dokument koji ističe inkluzivnost pokreta za prava žena, onima koje borba bjelkinja iz više klase u pravilu isključuje nije dovoljan.

„Ne čini mi se da je za moje mentalno zdravlje dobro da svoje tijelo stavim na liniju kako bi glumila solidarnost sa ženama koje većinom nisu stajale uz mene prije studenoga“, piše Jamilah Lemieux za Colorlines, ističući kako je 53% bjelkinja glasalo za Trumpa unatoč njegovoj netrpeljivosti i mizoginiji. Ovo je mišljenje vjerojatno rašireno među pripadnicama manjina i žena nižeg ekonomskog statusa koje nisu smatrale da će Hillary Clinton zastupati njihove interese, i koje ne vide svoje sestre u masi bjelkinja koje tek sad, nakon poraza jedne od njihovih, osvještavaju nepravdu.

Ipak, budući da muškarcima nije smetalo što se u nazivu marša isticalo da je ženski, te da Lemieux također ne isključuje mogućnost da će nekad u budućnosti stati rame uz rame s bijelim 'sestrama', postoji nada da će prosvjed prerasti u grassroot pokret čije bi se posljedice mogle osjetiti desetljećima i čime bi počelo novo zlatno doba građanskog sudjelovanja (na ljevici) od 1960-ih. Ljudi su već počeli masovno donirati novac neprofitnim organizacijama i udrugama, koordinirati prosvjede i volontirati.

Ako ništa drugo, marš je bio neophodan za masovnu katarzu kroz koju smo osjetili/e nadu i uvidjeli/e da smo ipak u većini, kako je napisala Jessica Valenti.

 

Piše: Lana Perišić

Fotografije: Saša Bakarić

Zadnja izmjena: 23-01-2017 @ 12:10