Pobačaji: Priče iz prve ruke

Dok su Irci ovog proljeća ukinuli ustavnu zabranu pobačaja, a sve je izvjesnije da će biti legaliziran i u Argentini, poljski i američki političari nastoje postrožiti uvjete za ostvarivanje pristupa zahvatu.

U srži rasprava o opravdanosti pobačaja posebno se ističu osobna iskustva žena: neželjene trudnoće, silovanja, pritisak obitelji, zdravlje i osjećaji gubitka. Samo dijeljenje takvih iskustava teško je bez obzira na to je li pobačaj u toj sredini legalan ili nije. New York Times objavio je 13 takvih priča, a mi vam prenosimo njih pet.

Prve dvije priče su iz Hondurasa i Nigerije, u kojima je pobačaj ilegalan osim u slučaju ugroženosti života majke. Treća je iz Poljske, u kojoj je pobačaj trenutno legalan ako je život žene ugrožen te u slučajevima silovanja, incesta ili teških deformacija fetusa. Četvrta je iz Irske u kojoj je pobačaj donedavno bio ilegalan, osim u slučaju ugroženog života majke. Posljednja dolazi iz Kanade u kojoj je pobačaj legalan, no pravila se razlikuju od provincije do provincije. U Alberti je legalan do 20. tjedna trudnoće.

GG (Tegucigalpa, Honduras)

„Bilo mi je tek 16. Moj tadašnji partner bio je student i financijski nestabilan, a ja sam se oduvijek plašila majčinstva.

U svojoj sam zajednici naišla na liječnika kojemu sam objasnila u kakvoj sam situaciji te mi je odlučio 'pomoći.' Za njega je to bilo riskantno, a ja nisam imala dovoljno novaca da mu platim koliko je tražio.

Rekao je da će mi sniziti cijenu spavam li s njim. Uplašena, pristala sam.

Nakon što sam mu 'platila,' u moju je maternicu umetnuo iglu i pilule. Bilo je bolno, poput grčeva, ali još gore. Nikome nisam mogla reći za to, bila sam i zabrinuta budući da tijekom noći uopće nisam krvarila. Bojala sam se da nije uspjelo i da ću završiti s bolesnim djetetom.

Otišla sam liječniku odmah ujutro. Pregledao me i rekao mi da sam bila u toliko ranoj trudnoći da je moje tijelo reapsorbiralo ostatke embrija. Mjesečnica mi se uskoro vratila. Bila je obilna, smrdjela je, no nisam iskusila nikakve nepravilnosti od tada. Ni danas ne znam kakve su zapravo bile posljedice za moje tijelo.

Nitko nije znao osim mojeg partnera. Morala sam nastaviti sa životom kao da se ništa nije dogodilo.“

RL (Kuje, Nigerija)

„Moj je dečko želio imati spolni odnos sa mnom, no ja nisam bila raspoložena. Pokušao je penetrirati u mene. Opirala sam mu se.

Nakon nekoliko tjedana sam se razboljela. Otišla sam u bolnicu gdje mi je rečeno da sam trudna. Suočila sam se sa svojim dečkom, no on nije htio priznati trudnoću. Mislila sam kako ću slomiti srca svih kojima je stalo do mene. Bila sam uplašena i posve sama.

Dečko me odveo neobučenom izvršitelju koji je na meni izveo kirurški zahvat. Bila sam trudna 12 tjedana. Bilo je vrlo bolno i izvedeno u prljavim uvjetima. Bojala sam se da ću izgubiti život.

Nakon dva mjeseca ponovo sam se razboljela, te sam se vratila u bolnicu gdje je snimanjem utvrđeno da sam trudna 20 tjedana. Iznijela sam trudnoću, no rodila sam mrtvorođenče s 37 tjedana.

Dugo mi je trebalo da se oporavim od smrti svog djeteta. I dalje se smatram odgovornom za zahvat koji je moje dijete izložio infekciji.

K (Poljska)

„Moje kontracepcijske pilule su iz nekog razloga zakazale. Imam preko 40 godina i dvoje djece. Naša financijska situacija nije bila čista. Nismo planirali treće dijete.

Kontaktirala sam Women on Web i dobila lijekove za pobačaj. Najstresnije je bilo čekanje pošiljke budući da poljski carinici kontroliraju ovakve pakete.

Tijekom pobačaja sam bila sama, no imala sam podršku drugih žena na internetu. To je bilo veoma važno jer se nisam osjećala usamljeno.

Moj suprug jedini zna, nikom drugom nisam rekla. Priznati pobačaj ovdje gotovo je samoubojstvo.“

Amy (Dublin, Irska)

„Našem toliko željenom djetetu dijagnosticirana je anencefalija, smrtonosna bolest. Odlučili smo se za pobačaj u drugoj zemlji. Sve smo platili sami: letove, hotele, zahvat.

Djetetove ostatke donijeli smo doma u priručnoj prtljazi i sami ih pokopali u tajnosti.“

JT (Calgary, Alberta, Kanada)

„Moj je pobačaj bio besplatan, a obavila sam ga u klinici u gradu u kojem živim. Bila je to jedna od najlakših i najvažnijih odluka u mom životu.

Na jutro samog pobačaja nisam smjela jesti ni piti. Morala sam dovesti prijateljicu koja će me pričekati i odvesti doma. Kada smo ušle u zgradu, odvedene smo u čekaonicu. Tada sam napustila prijateljicu, obukla bolnički ogrtač i čekala svoj red s ostalim pacijenticama.

Nakon ultrazvuka, kojeg nisam morala gledati, i još jedne čekaonice, odvedena sam na operaciju. Dala sam pristanak i dobila anesteziju.

Kad sam se probudila, mislila sam da sam zaspala i propustila zahvat, no on je već bio gotov. U klinici sam osjećala sigurnost i olakšanje. Činjenica da sam mogla pobaciti je nešto na čemu ću zauvijek biti zahvalna.“

Prevela i prilagodila: Karmen Došen

Zadnja izmjena: 23-07-2018 @ 11:55