Ivana Rogar: Ako je autoru stalo da ga čitaju dok je još živ, mora biti spreman na kompromise

Nakon dvije knjige kratkih priča Tamno ogledalo i Tumačenje snova književnica i urednica u izdavačkoj kući Durieux Ivana Rogar udomaćila se na hrvatskoj i regionalnoj književnoj sceni kao autorica koja u domaću literaturu unosi nove teme i pristupe. Strahovi, neuroze i unutarnji svjetovi djevojaka i žena u njezinim pričama pokazuju nevidljive slojeve stvarnosti u kojima živimo. 

U intervjuu koji slijedi s njom smo pričali o različitim književnim i izvanknjiževnim apsurdima, pripovjedačkim strategijama koje koristi, medijima…

U tri godine objavila si dvije iznimno hvaljene knjige priča. Kritičari te (uglavnom) smatraju jednom od ponajboljih novih imena u tom dijelu književnog polja.  Što tebi kao autorici znače sve te pozitivne kritike?

Takve kritike me ohrabruju da nisam džabe krečila, da mogu ići dalje. Ali nikako ne djeluju kao potvrda da sam dosegnula nekakav vrh i da sad samo trebam pisati na isti način. Još puno moram naučiti o pisanju i raditi na stilu. Za ovo ljeto napravila sam popis knjiga koje trebam ponovno pročitati i usput posvetiti pažnju na građenje složenije sintakse, slaganje disparatnih elemenata, poput eseja i naracije, postizanje uvjerljivosti bez osobnih imena i toponima...

Trenutno si na doktorskom studiju iz književnosti, kulture, izvedbenih umjetnosti i filma. U kojoj je fazi tvoja akademska izobrazba?

Na tom sam doktoratu eonima. Dala sam sve ispite, obavila konferencije, objavila više znanstvenih radova. Preostalo mi je da prijavim radnju i, naravno, da je napišem. Međutim, nemam financijskih  sredstava. Naime, od šest semestara platila sam školarinu samo za dva, a sve obveze iz preostalih semestara ispunjavala sam ne upisavši ih. Ako mi se ikad posreći da zaradim novac za studij, u referadi će me vjerojatno raščetvoriti kad mi vide indeks. Ocjene i potpisi unutra, a semestri neupisani. No mislim da se ne trebam bojati da će doći do toga jer svota je prevelika. Školarina za doktorski studij apsurdno je visoka i logično je da ga završavaju gotovo samo oni kojima je plati neka institucija.

Nedavno si dala intervju za najčitaniju žensku reviju u regiji. Nije ti smetalo što je riječ o magazinu koji već godinama ustrajno promiče rodne i kulturne stereotipe, konstruirajući poželjan ideal ženskosti?

Intervju je objavljen na portalu koji se znatno razlikuje od tiskane verzije. Glorijin portal nema  sadržaja koji promiču tako zvane obiteljske vrijednosti i identitet prave Hrvatice. Na Glorijinom portalu nema tračeva, opisa nečijih veza, bračnih situacija i melodramatičnih ispovijedi. To je lifestyle magazin za mlađu publiku.

Kako se uopće danas promovirati u medijima, kako u krizi medijskih kulturnih politika odabrati portal, tiskovinu, časopis ili magazin za koji vrijedi dati intervju, u nadi da će isti pomoći knjizi da dopre do čitatelja? Je li besmisleno osloniti se samo na usmenu predaju i rijetke medije koji doista zanima književnost i kultura, a ne samo provokacija, lifestyle ili potvrđivanje određenog stereotipa?

S obzirom na masprodukciju knjiga, usmena predaja i intervju u samo biranim časopisima nisu dovoljni. Uopće ne gajim iluzije da bi me itko čitao da nije bilo nekoliko intervjua i kritika u publikacijama s visokom nakladom, odnosno čitanošću. Stoga ako je autoru stalo da ga čitaju dok je još živ, mora biti spreman na kompromise. Koliko god to grozno zvučalo, istina je da kritika objavljena u Kolu neće nikome priskrbiti čitatelje. S druge strane, treba naći mjeru i ne pokušavati biti sveprisutan jer to više nije trud da se dopre do čitatelja, nego do zvjezdanog statusa, što pak nema veze s književnošću.  

Svoju prvu knjigu objavila si u zrelim godinama, sredinom 30-ih. Možda je i to razlog što se odmah u tvojim prvoobjavljenim pričama vidjela određena autorska zrelost. Je li prikupljanje i stjecanje znanja, te čitanje utjecalo na tvoje pronalaženje vlastitog glasa u prozi?

Objavila sam knjigu s 36 godina jer sam prethodnih pet tražila izdavača. Što se tiče pronalaženja glasa, od svega najviše pomaže čitanje i pritom ne mislim na bilo kakve knjige. Nemojmo se praviti blesavi, zna se što preporučuje akademska zajednica. Trebali bismo joj vjerovati. Čitanje će autoru ukazati na različite načine i mogućnosti pisanja. Bez stalne nadgradnje autor će najvjerojatnije ostati na razini svojih prvih napisanih djela. 

Jedna tvoja priča uskoro će izaći u američkom on line magazinu Guernica, jednom od referentnih mjesta za suvremenu poeziju i prozu u svijetu. Prije toga priču si objavila u Words Without Borders, također važnom književnom časopisu. Kako si uspjela doći do objave tamo i koji bi savjet dala i ostalima koje takvo što zanima?

Jednostavno sam im poslala priče. Prije toga sam ih prevela na engleski, naravno. Savjet onima koji žele objaviti knjige izvan Hrvatske bio bi da ulože u prijevode priča ili odlomaka ako mogu i pošalju ih stranim časopisima. Tako će lakše doći do stranog izdavača koji će biti zainteresiran za objavljivanje čitave knjige. 

Kada je riječ o objavljivanju proze tebe očito više zanimaju strani portali i magazini od domaćih i regionalnih, jesam li u pravu i ako jesam - zašto? 

Objavila sam priče i u srpskoj Gradini te Međaju i u bosanskim Stranama. I u više domaćih časopisa. Naravno da mi je važno objavljivati u regiji, ali trenutačno su mi važniji strani časopisi jer želim objaviti knjige na stranim jezicima. Nemam iza sebe neku mašineriju koja će mi pomoći oko stranog nakladnika pa je red da pokušam sama. 

U tvojim pričama nema doslovnog upisivanja značenja, ni mehanizma ovisnosti o dovršenim narativnim strukturama. Priče nerijetko imaju otvoren kraj. Nije dobro 'napisati previše', ali ni premalo. Kako pronaći granicu, stati tamo gdje je potrebno? 

Dobra književnost nikad ne daje sve na pladnju, uvijek posjeduje dublje slojeve. Ne smijete sve izreći jer tako čitatelja tretirate kao budalu. Mjerač, naravno, ne postoji, ali postoje prijatelji kojima date rukopis na čitanje prije njegova objavljivanja, a koji su dovoljno senzibilni da naslute načine za poboljšanje. U jednom trenutku postane vrlo teško vlastiti rukopis promatrati objektivno. Svaki dan ste s njim, zajedno provodite sate i naposljetku biste ga trebali nepristrano procijeniti.

Naslovom svoje nove knjige Tumačenje snova pomalo parodiraš sanjarice i ezoteriju. Unutar korica knjige, dolazi do iznevjeravanja ovih 'očekivanja': naime – u tvojim pričama ne nalazimo analize i tumačenja psiholoških stanja i snova, već uglavnom promatranje i bilježenje istih. Zašto ti je kao pripovjedačici takva strategija bila važnija?

Naslov je referenca na Freudovu istoimenu knjigu i aluzija na psihoanalitičku praksu s tim da je namjera da tekst iznevjeri čitateljeva očekivanja. Nema analize ni „zabavnog“  tumačenja, nego problem ispripovijedan iz perspektive oboljelog.

Sve tvoje protagonistice su žene, i to one koje, svaka na vlastiti način, žive u mreži vlastitih strahova, fobija, opsesija. U dijelu priča one ih nadilaze, dok u nekima ipak ostaju živjeti u njima, makar u segmentu koji prikazuješ. Koliko ti je bilo važno da prikažeš njihov izlazak iz spirala straha u kojima su zarobljene? I na koncu, zašto ti je bilo važno da baš sve one budu žene?

Nije mi uopće važno da budu žene, ali prirodnije se osjećam pišući iz perspektive žene, o ženama. I zato tu treba prestati tražiti neki interpretacijski ključ, tipa, ovo je knjiga o ženama, dakle... Ne, knjiga je o ljudima općenito. Mislim da Hemingwayu nisu postavljali takva pitanja kad je objavio Men Without Women.

Sve one su uglavnom nesigurne, nezadovoljne, neuklopljene u društveni sustav, nespremne za borbu na tržištu rada, no pokušavaju se prilagoditi ovim sustavima koji ih odbacuju. Kako se ti kao autorica prilagođavaš nimalo ugodnoj tuzemnoj i inozemnoj stvarnosti, prilikama na kulturnoj sceni i neoliberalnom kapitalizmu u kojemu živimo?

Prilagođavati se kao autor značilo bi pisati o popularnim temama. Valjda o tome kako se nema što jesti, kako je proustaški sentiment jači nego 90-ih ili kako broj ubijenih žena svake godine raste, ali te stvari ostavljam za izravni aktivizam, za prosvjede, članke i intervjue. Kad je riječ o pisanju, pišem o onome što mi se čini kao da bi iz toga mogla nastati dobra priča, koja na kraju i ne mora biti društveno angažirana.

Zašto si odlučila koncepcijski sve protagonistice povezati motivom krvarenja iz desni? Što, prema tvom mišljenju, odabir takvog motiva „radi“ za knjigu u cjelini?

Taj motiv povezuje junakinje u stanju apsurda, u stanju iz kojeg nema izlaza. Naime, svijet psihičkih poremećaja prilično je apsurdan. S jedne strane mnogo ljudi pati od njih, s druge strane i dalje vlada užasna stigma prema njima. Apsurdno je i to da ljudi koji takvo iskustvo nemaju govore oboljelima: „Ne trudiš se dovoljno“, a pritom ne mogu razumjeti da oboljeli puca po šavovima. Naposljetku, apsurdno je da su neurotičari svjesni svojeg stanja, jasno im je da su im strahovi iracionalni, ali mozak ih ne sluša te i dalje proizvodi ogroman strah.  Neobjašnjivo krvarenje iz desni koje ne prestaje bez obzira što vi poduzeli u vezi toga jest simbol kaveza: svijet onih koji pate od neuroze je često užasan, a oni se ne mogu izvući iz njega. Zdravstvene institucije tu također baš i ne pomažu jer termin kod psihoterapeuta preko HZZO-a dobit ćete jednom u dva mjeseca, što nije ni blizu dovoljno za neki put k izlječenju, a termin kod privatnog psihoterapeuta košta tristo kuna ili više, što si netko s prosječnom plaćom i ne može priuštiti ako želi sustavnu terapiju.

Koju najoriginalniju opasku o svom pisanju si dobila od nekog čitatelja/ice? Mislim pritom i na kritičare, novinare, kolege…

Neki su rekli da su se dobro nasmijali čitajući zbirke. Prvo sam pomislila da su skroz pogrešno iščitali tekst; nije ništa smiješno. Ali zapravo postoji određena doza apsurda u objema knjigama i to bude komično na trenutke.

Zaposlena si u izdavačkoj kući Durieux kao urednica. U polju izdavaštva u Hrvatskoj i regiji broj žena urednica i direktorica je još uvijek malen, prednjače muškarci, dok se žene mnogo češće nalaze u ulozi lektorica, prevoditeljica, dizajnerica.  Kakvu vrstu odgovornosti i mogućnosti ti daje taj posao?

Mogućnost je da sama biram knjige koje će se objaviti. Danas je to, zbog tržišta, neprocjenjiva privilegija. Ne moram čitati bestsellere s liste New York Timesa, a s druge strane, mogu odabrati objaviti debitantski rukopis potpunog anonimca. Odgovornost je pak da te knjige ne budu nešto čega bi se nakladnička kuća trebala sramiti.

Kakvu vrstu suradnje prakticiraš sa svojim urednikom Borisom Beckom? Imaš sreću da od početka imaš jednog čovjeka koji s tobom radi na tekstu, koliko ti je to važno? Zbog čega si odlučila baš njemu povjeriti ulogu svog urednika?

Da nije Borisa Becka, vjerojatno nikad ne bih objavila ni prvu knjigu. On me predložio Durieuxu gdje je tad počeo raditi kao urednik. I tako je krenulo.  Kod Borisa je sjajno što je vrlo otvoren, ne forsira svoju viziju teksta, a s druge strane ne libi se dati savjet koji bi mogao tekst odvesti u sasvim drugom smjeru. Strpljiv je, pouzdan i, za razliku od mene, potpuno smiren, što je za mene sjajno. Još me se nije odrekao.

 

Tekst je objavljen je u sklopu temata 'Rodna prizma za ravnopravnije društvo' koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Zadnja izmjena: 29-09-2016 @ 16:29