Catherine Driscoll: Djevojaštvo je prostor užitka i mogućnosti jednako koliko i mjesto prinude

Preporučeno Catherine Driscoll: Djevojaštvo je prostor užitka i mogućnosti jednako koliko i mjesto prinude

Kada sam svojim prijateljima i poznanicima rekla da će se ovogodišnji Vox Feminae festival baviti djevojkama, svi su bili zaintrigirani, no mnogima nije baš bilo sasvim jasno što sam pod tim točno mislila.

Informacija da su djevojke predmet znanstvenog istraživanja nije, naravno, pretjerano iznenađujuća, no mnogima je novost bila da su se još sedamdesetih godina prošlog stoljeća na presjecištu feminističke kritike i kulturalnih studija formirali tzv. djevojački studiji, interdisciplinarno polje akademskog proučavanja djevojaka i njihove kulture. Moj prvi susret s djevojačkim studijima dogodio se također u akademskom kontekstu i dugujem ga Maši Grdešić i njezinom kolegiju posvećenom žanrovima ženske popularne kulture, kao i Lani Pukanić koja se u hrvatskom kontekstu ovom temom najviše bavila.

Ipak, moj interes za djevojaštvo proizlazi ponajprije iz osobnog, iz činjenice da je ono na različite načine obilježilo i formiralo moje stavove, osjećaje i identitet(e). Upravo mi je zato neizmjerno drago da je jedna od najznačajnijih i svakako najzanimljivijih teoretičarki djevojačkih studija, Catherine Driscoll, bila gošća baš Vox Feminae festivala.

S Catherine sam se našla nakon što je festivalski kaos završio i uz kavu i kolače porazgovarala o svemu što me o djevojkama i djevojaštvu zanimalo: kako postajemo i kada prestajemo biti djevojke, kako se to uopće djevojaštvo studira, u kakvom su odnosu feministkinje i djevojke, kada su uopće djevojke feministkinje i kakve veze sa svim skupa ima Beyoncé?

~ 1. Studirati djevojke ~

Na samom početku, zanima me kako ste se uopće zainteresirali za djevojačke studije? Lako mi je pretpostaviti odakle ljubav prema djevojačkoj kulturi, no kako je ona postala vaš akademski interes?

Da, kao i kod većine osoba koje su odrastale kao djevojke, ovo je nešto što me oduvijek zanimalo. Zapravo je sam ovaj interes jedna od ključnih stvari koje određuju djevojaštvo: postavljaš vlastita očekivanja i razmišljaš o tome kakva bi ti djevojka trebala biti, koje društvene konvencije bi trebala poštivati, a koje ne. Ipak, tek sam se tijekom studija, kao što sam rekla predavanju, susrela sa Simone de Beauvoir koja je sama iščitavala različite tekstove, mahom iz područja psihologije, koji su trebali govoriti o djevojkama i problemima s kojima se one nose. Bilo mi je strašno zanimljivo da ti tekstovi zapravo uopće nisu govorili o djevojkama, već su redovito pretpostavljali da su djevojke nedostatna i nepotpuna verzija dječaka, da žele biti dječaci ili barem poput dječaka. Ispostavilo se da je situacija slična i u sociologiji, filozofiji pa čak i u kulturalnoj teoriji; djevojke su se redovito sagledavale u odnosu prema dečkima, a rijetki su se bavili iskustvom djevojaka u bivanju djevojkama, odnosno načinom na koji one same sebe razumijevaju kao djevojke.

Znatan dio teorije također je inzistirao na procesu postajanja ženom. Djevojke su funkcionirale kao svojevrstan uvod koji je sam po sebi irelevantan i koji je samo stepenica do nečeg važnog i zanimljivog. Ja jednostavno nisam smatrala da je ovo istinito ili dostatno. Odrasla sam okružena sestrama, tetkama i prijateljicama koje su, kao i ja, imale vlastita, nužno kompleksna iskustva djevojaštva i smatrala sam da se o svemu tome treba još mnogo toga ispričati. Imajte na umu da su ovo bile devedesete, danas je situacija znatno drugačija i sve je veći broj ljudi koji pišu o djevojkama (što je izvrsno i iznimno sam zbog toga sretna), no tada se činilo da postoji velika rupa.

Kako je ovo bilo prihvaćeno u akademskoj zajednici? Jeste li se za djevojaštvo morali 'izboriti' ili ga je vaša okolina odmah prepoznala barem kao 'legitimnu', ako već ne kao važnu i dotad slabo istraženu temu znanstvenog proučavanja?

Čitavim spletom pitanja koja sam upravo spomenula htjela sam se pozabaviti već u svom diplomskom radu, no akademsko okruženje u kojem sam bila mi doista to nije dozvoljavalo, tj. djevojaštvo nije smatralo dovoljno važnom temom. Pristala sam stoga na kompromis i odlučila se u tom trenutku baviti ženskim likovima u djelima Jamesa Joycea. Kao mlada i neafirmirana znanstvenica našla sam se mnogo puta u sličnoj situaciji. Časopisi su mi znali odbijati radove jer moja tema nije dovoljno bitna, ponekad su to čak bili i feministički časopisi, konferencije nisu htjele u program uvrstiti moja izlaganja iz istog razloga i slično. Najčešće bi mi se spočitavalo što se ne bavim 'stvarnim' setom pitanja i problema i sugeriralo da se uhvatim u koštac s, recimo, obiteljskim nasiljem i/ili nasiljem protiv žena. Kao da djevojaštvo s tim nema nikakve veze! Iskustvo djevojaštva ima ogroman utjecaj na doživljaj, stav pojedinke o seksualnom nasilju, kao i način na koji će ona na isto reagirati, do koje će ga mjere smatrati normalnim ili očekivanim. Ono stoga nipošto nije irelevantno.

Danas se ovo zaista rijetko događa i to ne samo zato što postoji konferencija posvećena isključivo djevojačkim studijima, već i zbog toga što su oni postali dovoljno vidljivi, a time i jedna od mogućih tema feminističkih ili konferencija koje se bave kulturalnim studijima. Zapravo će bilo koji znanstveni skup iz područja društvenih i humanističkih znanosti danas biti mnogo skloniji uvrstiti radove koji tematiziraju djevojaštvo. U Sydneyu se u prosincu ove godine, recimo, održava godišnja konferencija kulturalnih studija na kojoj će biti čak šest panela posvećenih djevojaštvu. Ovo je fantastično, no treba uzeti u obzir da je samo od početka mog bavljenja djevojaštvom prošlo već više od dvadeset godina.

Prije dvadesetak godina je bilo dosta nepopularno baviti se feminističkim temama, dok danas vidim sve više studentica koje proučavaju i pišu znanstvene i seminarske radove ne samo o djevojaštvu, već i šire, primjerice, o načinu na koji se u adolescenciji djetinjstvu formira rodni identitet.

Ne mislite da se one susreću s predrasudama?

Možda u manjoj mjeri ili na drugačiji način, ali sigurna sam da - da. Sjećam se, recimo, početka rada na svom doktoratu; moji kolege su bili dosta skeptični kada sam im rekla čime se planiram baviti stoga sam se morala dodatno potruditi, temeljito iščitati Foucaulta ili formirati stav prema Lacanu. Ovo mi nije smetalo, ali jest bio kvalifikacijski test i zaista sam se jedno vrijeme brinula da me nitko neće nikada doživjeti dovoljno ozbiljno. Ipak, paralelno sam se bavila i pisala o mnogim drugim stvarima i mislim da mi je ovo zapravo dosta pomoglo. Da sam se otpočetka bavila samo djevojaštvom, vjerujem da bi moja karijera izgledala drugačije.

Naravno, postojali su mnogi koji se me podupirali i koje je djevojaštvo zanimalo, ljudi koji su unatoč kritikama inzistirali na tome da uvrste moje radove u različite časopise ili zbornike i koji su mi u tom trenutku značili sve na svijetu. U stvari je dovoljno svega par ljudi koji će te podržati.

Doduše, lako mi je sada govoriti. [smijeh] Kako god bilo, sigurna sam da takozvani teorijski dečki kojima se morate dokazivati postoje posvuda. I uopće ne vole slušati o feminizmu. Barem u većini slučajeva. [smijeh]

Istina, kod nas su poznati u varijanti: dečki s komparativne. Ipak, kako ste i sami spomenuli, djevojački studiji, iako nastaju u velikoj mjeri iz feminističke kritike i unatoč činjenici da suvremeni tekstovi koji se bave djevojkama i njihovim kulturama mahom imaju feministički predznak, nisu ni u feminističkim krugovima uvijek bili objeručke prihvaćeni. Koji je razlog ovome i koliko se ovaj stav s godinama mijenjao? Postoje li i danas svojevrsne tenzije ili (međusobna) nerazumijevanja?

Mislim da ovo nije istinito koliko je bilo. Mislim da su danas feministkinje, govorim prvenstveno o akademskom kontekstu, puno prijemčivije prema djevojaštvu. Postoji, dakako, stav da djevojaštvo nije problem na koji bi se feminizam trebao fokusirati. Ne radi se samo o pitanju djevojačke kulture i razgovoru o popularnoj kulturi općenito, to je drugi niz pitanja, ali postoji, za početak, velik problem sa samim terminom cura/djevojka (girl). Mnoge feministkinje drže da je ovo infantilan termin i, čak i u situacijama u kojima se djevojke same na sebe referiraju kao na cure/djevojke, zagovaraju upotrebu sintagmi poput mlade žene. Jer su cure loš izraz. Ovo je samo dio problema, zašto bi cure/djevojke bile nešto loše? A dečki su ok? Ovo podrazumijeva da postoji nešto pogrešno kod samih djevojaka ili percepcije sebe kao djevojke.

Ne znam vrijedi li ovo i za hrvatski jezik, ali u engleskom, čak i žene starije životne dobi, kada žele raditi nešto zabavno sa svojim prijateljicama, kažu: „Izlazim s curama!“, ili, „Idem na ručak s curama!“. Djevojaštvo zapravo razumijevamo kao prostor užitka i mogućnosti jednako koliko i mjesto prinude. I ne znam zašto to ne možemo prigrliti i prihvatiti, pronaći način da progovorimo o negativnim aspektima ovog iskustva, a ujedno uživati u njegovim pozitivnim stranama.

Na tom tragu, meni se posebno svidjelo ono što ste napisali u samom uvodu u knjigu Girls: Feminine Adolescence in Popular Culture & Cultural Theory, ideja da djevojaštvo u stvari nije završen proces, da je granica 'odraslosti' nejasna i da ostajemo itekako povezane ne samo s terminom cura/djevojka, već i s najrazličitijim fenomenima, tipovima ponašanja i iskustvima rezerviranima 'za djevojke'.

Da, ako je ono što bi se trebalo dogoditi na prijelazu iz djevojaštva u odraslost svojevrsna smjena ili fiksiranje interesa i užitaka, ja zaista ne želim dio te priče. Djevojaštvo je za mene, u svakoj fazi mog života bilo (i još uvijek jest!) važno na različite načine. Mislim da za većinu žena/djevojaka ono označava i svojevrsnu otvorenost prema mogućnostima, ideju da su stvari promjenjive i da u sljedećem trenutku možeš biti neka sasvim nova osoba.

Što sam starija, sve više o ovome razmišljam. Nedavno sam na vjenčanju jedne od svojih sestara s njima razgovarala i složile smo se da za nas nije najstrašnija stvar kod starosti smrt, bolest ili godine kao takve, već ideja da će postati nemoguće preinačiti naše stvarnosti ili barem nekako promijeniti smjer. Ovo je nešto možda najljepše što djevojka predstavlja i mislim da je upravo ovo u tolikoj mjeri kroz povijest fasciniralo filozofe i teoretičare. Slika promjenjivosti i potencijalne transformacije, ono postajuće u Deleuzeovom smislu.

~2. Djevojke i institucije ~

Lana vas je na predavanju već pitala o Međunarodnom udruženju djevojačkih studija (International Girls Studies Association), no biste li nam ukratko ponovili o čemu se radi? Ove je godine, spomenuli ste, održana i njegova inauguralna konferencija. Je li ovo korak ka institucionalizaciji djevojačkih studija? Je li to uopće nešto čemu smatrate da vrijedi težiti?

Istaknula bih par stvari. S jedne strane da, ako postoji institucionalizirana disciplina koja je vidljiva, možeš, recimo, jednostavno pretražiti i pronaći sveučilišta na kojima postoje kolegiji iz područja djevojačkih studija i pronaći zajednicu koja dijeli tvoj znanstveni interes, od koje možeš učiti i s kojom možeš zajednički razvijati znanje, što je jako važno. I da, IGSA zaista može pridonijeti, dati svemu skupa kakav-takav institucionalan okvir. Ipak, unutar samog udruženja nismo zasad stvari ovako postavile, ponajprije jer smo se fokusirale na mogućnost razmjene znanja i razgovora među samima sobom.

Na spomenutoj smo se konferenciji sastale i razgovarale o tome možemo li i želimo li biti formalno udruženje koje podrazumijeva članarine, izbor predstavnica i sl. Bilo je argumenata i za i protiv, ja sam osobno bila na pola puta. S jedne strane smatram da je ideja članarine isključujuća jer će se sigurno naći osobe koje ju neće moći priuštiti, a s druge strane bi se novac sakupljen od članarina mogao iskoristi za neki zajednički projekt, buduću konferenciju ili publikaciju. Još zapravo o svemu skupa pregovaramo, no svjesne smo da je nužno da razmišljamo o povećanju vidljivost i među osobama koje se žele, ali se dosad nisu imale priliku baviti djevojačkim studijima. Zasad smo izradile novu web stranicu koja bi trebala funkcionirati kao nekakva baza podataka, a planiramo dodati i profile znanstvenica na kojima će se moći pročitati njihovi radovi.

Kakva je u tom slučaju situacija s autorskim pravima? Znam da je velik broj vaših tekstova i tekstova nekih vaših kolegica dostupan na vašim academia.edu profilima, međutim, čini mi se da ovo ovisi čisto o vašoj dobroj volji?

Uh, ovo je sve skupa iznimno problematično. Tehnički je u većini slučajeva ilegalno to što su moji tekstovi online, ali ja sam ih sama napisala. Ako će se već netko zbog njihove dostupnosti naći u neprilici, mislim da je najbolje da sam to ja sama. Situacija je još složenija kada su u pitanju prijevodi, desilo se, primjerice, da je skupina mladih znanstvenica iz Brazila htjela prevesti moju prvu knjigu, a izdavač je za prava tražio jednostavno prevelik iznos. Moja prva pomisao bila je: „Ali ja sam ta koja je knjigu napisala i meni njihov novac ne treba.“ Svjesna sam, naravno, da izdavanje knjige košta, ali sam isto tako protiv tržišne logike prema kojoj veliki izdavači zarađuju jako puno novaca na račun autora_ica. Smatram da znanstveni rad postoji da bi se dijelio i diskutirao.

U razgovoru nakon predavanja se isto tako potegnulo pitanje anglocentričnosti djevojačkih studija. Imate li na umu neke taktike kojima bi se ovaj problem mogao adresirati? Gdje i koliko često ste uopće namjeravale organizirati konferencije?

Idealno bi bilo svakih par godina, sigurno je da se konferencija neće održavati svake godine jer ovisi o volonterskom angažmanu članica i tom je smislu organizacija jednostavno previše zahtjevna. Uostalom, ne želimo da članstvo u IGSA-i postane opterećujuće niti nam je ideja eksploatirati volonterski rad članica. Svakako je mislimo seliti, a to pak ovisi o raspoloživosti financijskih sredstava. Što se tiče anglocentičnosti, plan nam je strukturirati se tako da imamo predstavnice iz različitih dijelova svijeta.

Time, međutim, nismo riješile problem jezika. Svima nam je zajednički jezik engleski, iako mnogim članicama on nije materinji i vjerujem da im je, premda samo ponekad, ovime otežano sudjelovanje. Pokušala sam jednom, kada sam držala predavanje u Francuskoj, sastaviti barem Power Point prezentaciju na francuskom i bila sam sva ponosna na to kako sam uviđajna. Ispostavilo se da je moja prezentacija bila urnebesna. [smijeh]

Mislite li da bi potencijalno bilo korisno „otvoriti“ djevojačke studije široj publici, tj. mislite li da bi se određeni problemi mogli jednako adekvatno adresirati i izvan akademskog konteksta, primjerice, na jednom feminističkom festivalu?

U principu su mi tzv. javna predavanja izrazito teška; naučiš pisati i govoriti na određen način i onda se nađeš u situaciji u kojoj ti za određene ideje i pojmove - nedostaju riječi. Stresna su i izazovna, ali mislim da trud nije uzaludan. Pogotovo kada se radi o djevojačkim studijima. Djevojaštvo nipošto nije skup ideja i iskustava rezerviranih za nekakva uzvišena intelektualna promišljanja, zar ne? Radi se najčešće o običnim, svakodnevnim pitanjima. Tko god se njima odlučiti baviti u akademskom kontekstu mora istovremeno biti sposoban voditi razgovor s najrazličitijim osobama kojih se ovo tiče.

Ja osobno kulturalne studije, feminističke kulturalne studije da budem preciznija, doživljavam kao svoj 'intelektualni dom' i smatram da je njihova politička odgovornost da govore o svakodnevnim iskustvima ljudi, kao i da se obraćaju ljudima o kojima govore. Naravno da ovo ponekad ne ide glatko. Ja sam se znala našaliti na svoj račun i reći da nisam na kraju publici rekla niti jednu stvar koju je ona htjela čuti, ali to, čak i da jest istina, jednostavno nije prihvatljiv ili dovoljno dobar razlog da se unaprijed odustane. Možda filozofi, psiholozi pa čak i sociolozi osjećaju manju odgovornost, govorim ovdje prvenstveno iz vlastitog iskustva.

~3. Djevojke i feministkinje~

U drugom dijelu svog predavanja osvrnuli ste se na kompleksnost odnosa postfeminizma i djevojaštva, tj. na činjenicu da su brojne kritičarke za depolitizaciju feminizma prozvale upravo djevojke.

Da, u devedesetima, a posebno u dvijetisućitima postalo je vrlo uobičajeno uzimati djevojaštvo i djevojačku kulturu kao primjer koji bi trebao pokazati da su djevojke 'podbacile' kao feministkinje, tj. da su njihovi kulturni interesi komodificirani do te mjere da one ne mogu više ostvariti feministički potencijal koji je nekad postojao. Dakle, riječ je o retorici lažnih izbora. Recimo da neka djevojka strašno voli neki bend, neki specifičan način odijevanja ili pak sa svojim prijateljicama najčešće razgovara o nekoj određenoj temi. Njezina percepcija da se radi o njezinim autentičnim izborima u potpunosti je kriva; ona je, prema nekim teoretičarkama, suptilno uvježbana da odabire, želi i voli određene stvari zahvaljujući snažnoj sponi patrijarhata i komercijalne kulture koja ju okružuje.

Ovo je teško osporiti, NARAVNO da živimo u svijetu u kojem patrijarhat i komercijalna kultura dolaze u paketu i utječu na naše izbore. Problem je što utječu na sve, ne samo na djevojke. Izuzeti djevojke u ovom slučaju jednostavno znači ponoviti dobre stare dobne i rodne stereotipe. Da ne govorim da ispada da se s godinama oslobađamo od patrijarhata i konzumerizma. Možda samo ja nisam primijetila sve te silne oslobođene starice oko sebe.

Također, čini mi se da je jako bitno osvijestiti da, iako ovise o različitim silnicama i koliko god minimalni bili, zaista jest riječ o izborima. Feministički je pokušati ih razumjeti, a ne ih jednostavno otpisati kao pogrešne.

U širem kontekstu, sve ovo postaje dijelom narativa koji počiva na ideji da se unatoč feminističkim naporima zapravo ništa nije pretjerano promijenilo. Naravno da je situacija posvuda jako daleko od idealne, ali jest bolja u odnosu na onu od prije dvadeset ili pedeset godina. Čak se i nasilni seksisti i idioti poput Donalda Trumpa moraju praviti da to nisu i ne mogu baš javno vrijeđati, patronizirati ili napadati koga god žele. Ili se barem moraju pretvarati da to ne čine. I ovo je neki napredak. Isto tako, mislim da ne postoji australska obitelj koja smatra da se djevojke ne bi trebale školovati ili da bi trebale čitavu svoju egzistenciju posvetiti obitelji, ovo zaista više nije uvriježen način razmišljanja. I mislim da to trebamo priznati i stati uz uspjehe feministkinja prije nas. Uostalom, ispadamo totalno blesave ako se pravimo kao da se ništa oko nas nije desilo.

 
Niz pitanja koja ste ovdje otvorili dosta podsjeća na argumentaciju koju Angela McRobbie iznosi u svojoj knjizi The Aftermath of Feminism. Jeste li nju imali na umu?

Angela je jako utjecala na moj rad smatram je prijateljicom i mentoricom. Ipak, iako je neizmjerno poštujem kao znanstvenicu i feministkinju, ne slažemo se ni oko konceptualnog okvira postfeminizma niti oko korisnosti razgovora o djevojačkim interesima. Iako je ona sama prva otvorila ovo pitanje i iako je nesumnjivo ključna figura, štoviše, začetnica djevojačkih studija, u spomenutoj se knjizi osvrće na svoj dotadašnji rad i konstatira da je u mnogim stvarima pogriješila.

Dugo sam razmišljala pa čak i s njom samom razgovarala, međutim, ja jednostavno ne vidim ovo kao produktivan način razmišljanja. Držim da naše kolektivno razumijevanje djevojaka i djevojaštva mora dolaziti iz pozicije koja je prije svega utemeljena na suosjećanju i volji za razumijevanjem razloga iz kojih su određene prakse djevojkama privlačne, kao i načina na koji iz njih izvode validaciju samih sebe.

Važno je da se uloga feministkinja ne svodi na preskripciju valjanih stavova i ponašanja. Zanimljivo, Angela je na mailing listi IGSA-e i s vremena na vrijeme se uključi u raspravu i napiše nešto poput: „Ovo je super, jako mi se sviđa što ste napravile.“ Ovo naravno znači da joj se ostatak vjerojatno ne sviđa. [smijeh]

 

~ 4. Djevojke feministkinje ~

Takozvani četvrti val feminizma karakterizira činjenica da su u zadnjih, recimo, pet, šest godina djevojke sve vidljivije u javnom medijskom prostoru i to prvenstveno zahvaljujući vlastitim inicijativama i naporima. Paralelno se također javlja sve više komercijalnih i institucionalnih kampanja koje su usmjerene na djevojke. Kako ovo komentirate?

Četvrti val je jako zanimljiv i smatram da je odlično što postoje različite zajednice žena/djevojaka koje međusobno razgovaraju o tome što žele i postavljaju uvjete onoga što je njima samima u specifičnim kontekstima prihvatljivo. Malo jesam zabrinuta oko rastuće 'kulture prozivke' koja ponekad zna postati suviše intenzivna, no ovo je internetski fenomen koji nije vezan isključivo za feminizam. Kampanje koje spominješ jesu puno problematičnije, no, brojne su kritičarke na njih spremno odgovorile i ukazale da njihovu komercijalnu podlogu, bez obzira radi li se o kampanjama koje provode multinacionalne kompanije ili, primjerice, UN. Pretpostavka da će svijet automatski postati bolje mjesto ako samo educiramo određen broj djevojaka je prilično naivna i djevojke stavlja u dosta nezavidnu poziciju, sugerirajući da je bilo koja drugačija koncepcija njihovih vlastitih života neprihvatljiva ili čak primitivna. Prvenstveno sad govorim o kampanjama poput UN-ove.

Isto tako smatram da je dosta značajno što spomenute kampanje vide djevojke kao sposobne i djelatne, tj. kao važne političke i društvene subjekte. Uzmemo li, primjerice, #LikeAGirl kampanju: lako ju je kritizirati na račun toga koje djevojke promiče, kakav tip tijela (ne)zagovara ili koje su to aktivnosti predstavljene kao poželjne, međutim, ne smatram je u potpunosti promašenom nit vjerujem da problem treba postaviti crno-bijelo.

Četvrti je val također neodvojiv od tzv. celebrity feminizma. U vezi s djevojaštvom, najčešća kritika na koju sam ja nailazila ukazivala je na opasnosti od krive ili ograničene definicije koju ovaj feminizam nudi, odnosno mogućnosti da se ona u tom obliku zauvijek zacementira u glavama djevojaka. Budući da su se među vašim slajdovima na predavanju našle, između ostalog, inicijative Lene Dunham i Amy Poehler u kojim one pozivaju upravo djevojke da im se obrate s različitim (svakodnevnim) nedoumicama, zanima me koje je vaše mišljenje o svemu ovome.

Baš sam prije nego što sam doputovala u Hrvatsku držala jedan kolegij u kojem je jedna od ključnih tema bila Beyoncé. Bilo mi je jako inspirativno o ovome razgovarati sa studentima i studenticama jer su njihova mišljenja varirala doslovno od toga da je Beyoncé hodajuća boginja do toga da je utjelovljenje đavla. Naravno da se ni s jednom od ovih pozicija ne slažem u potpunosti, no moram reći da sam fascinirana, u stvari, količinom genijalnih kritičkih tekstova i teorijskih pozicija vezanih uz Beyoncé. I slažem se, mislim da je krivo pretpostaviti da su djevojke nesposobne same dokučiti zablude celebrity feminizma, no isto tako držim da je svojevrsna zadaća, tj. da bi doprinos djevojačkih studija mogao i trebao ići prema razlaganju kompleksnosti djevojačkih percepcija svijeta u ovom kontekstu koji ih možda dosad nije u potpunosti osvijestio.

Kod projekata Ask Lena i Ask Amy mi smeta što do neke mjere podliježu logici koju sam već spomenula i koja podrazumijeva da je uloga feministkinja ta da sugeriraju djevojkama kako bi trebale gledati na svijet. Riječ je o retoričkom pozivu: pitaj Amy za savjet. Ne radi se o nekoj otvorenoj formi koja bi djevojkama dozvoljavala da Amy kažu ili da je pitaju nešto sasvim deseto. Ne mislim da su ovi projekti u konačnici kontraproduktivni; i Amy i Lenu smatram jako zanimljivim novim feminističkim glasovima i držim da su obje su zapravo doprinijele promjeni u dominantnoj percepciji djevojaka i djevojaštva.

~5. Djevojke?~

 
Na samom kraju, kojim bi se pitanjima i na koji način djevojački studiji trebali pozabaviti u (skoroj) budućnosti? Je li to pitanje trans djevojaštva, kao što se natuknuli na predavanju?

Apsolutno! Ako djevojačke studije zanimaju iskustva djevojaka i ako se bave idejama i društvenim institucijama koje formiraju ideju djevojaštva te načinima na koje djevojke same sebe doživljavaju kao djevojke, uključenje trans djevojaštva je nužnost, no povlači za sobom niz jako kompleksnih pitanja. Za početak, tko je i što uopće čini trans djevojku? Je li to osoba koja je 'odabrala' da bude djevojka ili osoba koja je odgajana kao djevojčica do nekog trenutka, ali se sama tako nije osjećala? Jesu li to obje ove osobe ili niti jedna? Možda neka treća? Ova su pitanja iznimno složena i do odgovora nećemo doći jednostavno. Uostalom, do odgovora ni ne bismo trebali doći jednostavno, to bi podrazumijevalo da je sam predmet beznačajan i promislite samo kakve bi ovo posljedice izazvalo.

Ideja da je djevojaštvo nešto što možeš izabrati, kao i ideja da se o njegovom utjelovljenju do neke mjere može odlučivati, propituje ideje tjelesnosti i društvena očekivanja koji se ponekad u djevojačkim studijima uzimaju zdravo za gotovo. Kako uopće razumjeti ove razlike? Znači li ovo da trebamo različite kategorije djevojke? Djevojka koja je samu sebe uvijek doživljavala kao djevojku, djevojka koja se identificira kao djevojka, ali je imala drugačije tjelesno iskustvo? Kako da pregovaramo o ovim različitostima i kako se one uklapaju u postojeće institucije koje oblikuju djevojke?

Djevojke istovremeno odabiru da ne budu djevojke na niz načina koji imaju stvarne posljedice za ono što djevojaštvo jest, u najbanalnijem primjeru, neke se djevojčice igraju s barbikama ili se vole šminkati, a neke ne. Smatram da ovaj izbor nije nešto što jedne određuje kao djevojke, a druge ne. Isto tako ne mislim da su djevojke određene nekim specifičnim hormonskim sastavom. Feministkinje su uložile mnogo napora kako bi pokazale da rodni identitet o ovome naprosto ne ovisi, uostalom, svi imamo prilično različit sastav hormona. Sve je ovo zajedno vrlo škakljivo, ali smatram da moramo biti dovoljno hrabri da o tome govorimo i unatoč riziku da ćemo možda uvrijediti neke roditelje, liječnike ili profesore, pitanju trans djevojaštva moramo pristupiti bez unaprijed zamišljenog odgovora.

Oprema: Jocelyn Hobbie 

Tekst je objavljen je u sklopu temata 'Rodna prizma za ravnopravnije društvo' koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Zadnja izmjena: 29-11-2016 @ 16:20