Eksploatacija u naša četiri zida: Kućanski rad na neodređeno

 Kada bismo je u čežnji da trenutak ovjekovječimo datumom i godišnjim dobom pitali: Ali što ste radili 5. travnja 1868. ili 2. studenog 1875., ona bi pogledala u prazno i rekla da se ničeg ne može sjetiti. Jer večere su skuhane; tanjuri i šalice oprani; djeca poslana u školu i otišla u svijet. Od svega toga ništa ne ostaje. Sve je ishlapjelo. Nema biografije ili povijesti koja bi o tome mogla reći ijednu riječ.

Virginia Woolf, Vlastita soba, Centar za ženske studije, Zagreb, 2003.

LJUBAV ILI RAD?

“Ishlapjeli”, odnosno društveno rijetko valoriziran rad na koji se referira Virginia Woolf, sav je onaj neophodan reproduktivni – kućanski rad. U ovom ćemo tekstu termin kućanski rad promotriti u okviru zahtjeva za nadnicom i kratkog historijata problematike neplaćenog ženskog rada. Samu sintagmu koristit ćemo u širem smislu – pod kućanskim radom tako podrazumijevamo sve biološke i društvene aspekte reprodukcije: uz kućanske poslove (kao što su kuhanje, pospremanje, pranje i peglanje) referiramo se i na reprodukciju samih ljudskih bića ‒ rađanje djece – te na njegovateljski rad, tj. brigu za djecu, starije i nemoćne.

Na samom početku treba jasno naznačiti kako se uvriježena podjela na javnu, mušku, i privatnu, žensku, odnosno na proizvodnu i neproduktivnu, kućansku sferu temeljila na argumentaciji da su žene iracionalna, emotivna bića, nesposobna za apstraktno mišljenje. Žene su također, tragom ove argumentacije, neizostavno povezane s prirodom i potomcima, pa se time legitimira pozicija u kojoj se na brigu za djecu i obitelj ne može gledati kao na posao, čime se a priori dokida mogućnost nadnice za pružanje ovakvih usluga. Ipak, jačanjem feminističkih pokreta rasprava o suodnosu javne i privatne sfere postaje sve češćom temom debata. Privatnost kućanske sfere prepoznata je kao ključno mjesto ženske opresije, pa je dio lijevo orijentiranih feministica upravo u ovoj temi pronašao ishodište kampanje sa zahtjevom za nadnicama kao jednim od mogućih rješenja za ukidanje nametnute podjele.

NADNICE ZA RAD

Rasprava o zahtjevu za nadnicama za kućanski rad, koja se odvijala većinom u američkim, talijanskim i britanskim lijevim feminističkim krugovima, doživjela je svoj vrhunac početkom sedamdesetih godina. Pamflet koji je rasplamsao diskusiju, The Power of Women and the Subversion of the Community, 1972. objavljuju Mariarosa Dalla Costa i Selma James. U njemu autorice progovaraju o problemu neplaćenog ženskog rada te propituju ne samo ulogu žene u suvremenom društvu nego i odnos same ljevice prema tzv. ženskom pitanju. Dalla Costa naglašava da je problematiziranje kućanskog rada potencijalno snažno emancipatorno oružje jer je zajedničko svim ženama radničke klase koje bez vlastitog novca ne mogu promijeniti uvjete u kojima rade i žive, a pritom redefinira samu nadnicu stavljajući u fokus rasprave činjenicu da kada kapitalist zapošljava muškarca, on zapravo dobiva dva radnika – muškarca i njegovu suprugu koja stvara preduvjete zbog kojih muškarac može obavljati posao za nadnicu.Nastavljajući se na Dalla Costu James stavlja naglasak na jačanje društvene snage koja može omasoviti proletarijat jer će se žene moći ravnopravno muškarcima boriti protiv eksploatacije tek kada uđu u sustav nadnice, tj. postanu ravnopravnim dijelom radničke klase. Pored uspostavljanja zahtjeva za općom ravnopravnošću cjelokupne radničke klase, ovakva strategija podrazumijeva i povezivanje žena u urbanim i ruralnim sredinama odbacujući ideju o potpuno drugačijem pristupu problemima žena trećeg svijeta i “razvijenog” svijeta – unatoč nezanemarivim razlikama u svakodnevnom životu – jer, na koncu, bez obzira na geografiju, žene su te koje se u najvećem broju slučajeva moraju pobrinuti da muškarac ode na posao a djeca u školu nahranjeni i čisti.

Silvia Federici u tekstovima Wages Against Housework i Why Sexuality is Work (oba objavljena 1975.) nanovo ističe kako zahtjev za nadnicama za kućanski rad nije samo zahtjev za određenom svotom novca već funkcionira i kao revolucionarna perspektiva za čitavu radničku klasu. Kako je već na početku spomenuto, kućanski je rad morao biti okaratkeriziran kao nešto “prirodno” i nije mogao biti priznat kao dio društvenog ugovora jer nikada nije bilo namjere da bude plaćen. Stoga se takav rad prisilno pretvara u tzv. čin ljubavi – kućanica servisira muškog radnika fizički, emocionalno i seksualno. Stoga, kako navodi Federici, zahtjev za nadnicama funkcionira samo ako uz njega težimo stvarnom restrukturiranju društvenih odnosa, točnije – boreći se za nadnice za kućanski rad borimo se protiv dodijeljenih društevnih uloga koje je kapitalizam namijenio ženama.

ŠTO PRODUKTIVNOST IMA S TIM? (TEORIJSKI PRIJEPORI)

Jedan od razloga zašto se rasprava o nadnicama za kućanski rad u ovom obliku iscrpila prerano, još prije kraja sedamdesetih (uz, dakako, činjenicu da se fokus polako počeo premještati s materijalističke analize na kulturnoidentiteska pitanja), svakako je bio i začarani krug prijepora oko produktivnosti i neproduktivnosti rada unutar kućanske sfere.

Kako Kathi Weeks navodi u knjizi The Problem with Work (2011.), ortodoksnija je strana zastupala stav da je kućanski rad neproduktivan jer ne stvara višak vrijednosti, dok su autonomističke marksističke feministkinje smatrale da takav rad posredno stvara višak vrijednosti, pa se mora shvaćati kao integralni dio kapitalističke proizvodnje jer bez reprodukcije radne snage ne bi bilo ni samih radnika. U apendiksu knjige Women’s Employment and the Capitalist Family (2011.) Ben Fine se, analizirajući raspravu o kućanskom radu, posebno osvrće na debatu o njegovoj produktivnosti i neproduktivnosti. Zaključuje da iako ženski kućanski rad prema marksističkoj teoriji jest neproduktivan, on je iznimno važan za tržišnu ekonomiju i reprodukciju kapitala te je jednako nužan kao i nadnički rad. U tekstu For Every Knight in Shining Armor, There’s a Castle Waiting to be Cleaned: A Marxist–Feminist Analysis of the Household Harrieta Fraada, Stephena Resnicka, i Richarda Wolffa navodi se kako kućanica upravo svojim radom pretvara sirovine (sirovu hranu, prljavu odjeću i nepospremljen dom) u gotove proizvode koji imaju uporabnu vrijednost. Ipak, s obzirom na to da njezin muž i djeca ne plaćaju nadnicu za proizvode koje koriste, a žena ne prodaje višak vrijednosti koji proizvede (pa ne dolazi ni do razmjene roba), ti proizvodi nemaju razmjensku vrijednost – stoga ovaj proces ne možemo nazvati kapitalističkim procesom proizvodnje.

Treba imati na umu da debate između ortodoksnih i autonomističkih shvaćanja termina produktivnog i neproduktivnog rada i dalje traju, pa ih ni u kojem slučaju ne treba smatrati riješenima kao ni zanemariti ili osporiti njihovu važnost, i to ne samo na razini njihova teorijskog efekta. Ipak, jedan od važnih razloga inzistiranja na produktivnosti unutar reproduktivne sfere bio je ne samo teorijski već i duboko političan: zbog manjkavog uvida u problematiku ženskog neplaćenog rada u redovima je marksističkih teoretičara postalo gotovo uvriježeno mišljenje da neproduktivan rad ne  može biti fokusom kritike kapitalizma, pa je reproduktivna sfera još jednom ostala po strani, odnosno i dalje se smatrala pitanjem koje bi trebalo doći na red tek kada riješimo problematiku proizvodne, tj. javne, muške sfere.

I NAKON KUĆANICE ‒ KUĆANICA (IZLAZAK NA TRŽIŠTE RADA I DVOSTRUKA EKSPLOATACIJA)

U vrijeme kada nastaje zahtjev za nadnicama za kućanski rad većina ženske populacije još uvijek nije izašla na tržište rada. Selma James već tada prepoznaje da se problematika neplaćenog kućanskog rada zasigurno neće riješiti samim izlaskom žena na tržište rada niti je rad za nadnicu zalog ženske emancipacije – upravo suprotno, unutar kapitalističkog sustava žene će postati dvostruko podređene: kod kuće i na radnom mjestu, odnosno i dalje će obavljati, uz rad za nisku nadnicu, i besplatan kućanski rad. Naravno, to nikako ne znači da se James zalagala za ostanak žena unutar kućanske sfere ili za opciju “obiteljske plaće” koju muškarac (breadwinner) zarađuje kako bi mogao prehraniti čitavu obitelj, a koja dodatno učvršćuje, čini se, neraskidivu vezu između partijarhata i kapitalizma, već ističe kako pod ovakvim uvjetima žene zasigurno nakon izlaska na tržište nisu samostalnije, već dodatno eksploatirane.

ISPOMOĆ DO PRVE KRIZE

Unatoč kratkom vijeku aktivne debate o zahtjevu za sljedećih je desetljeća na različite načine ostala prisutna unutar raznih (ne samo feminističkih) krugova jer je dvostruka opresiranost sve više dolazila do izražaja. Vrijednost se kućanskog rada tako promatrala i u parametrima neoklasične ekonomije: kanadske su ankete pokazale da žene u toj zemlji 2/3 od 25 milijardi radnih sati provode u neplaćenom kućanskom radu, što prema nekim izračunima čini između 30% i 40% BDP-a. U Venezueli se pak– kako je definirano u članku 88. Ustava – kućanski rad smatra ekonomskom aktivnošću koja stvara dodatne vrijednosti i proizvodi društveno blagostanje, pa kućanice imaju pravo na socijalnu zaštitu i državnu mirovinu. Iako su mnoge države adresirale ovaj problem i davale različite poticaje kako bi donekle olakšale ili smanjile teret neplaćenog ženskog rada, primjeri ovakvih mjera, tj. njihova gotovo neizbježnog ukidanja dolaskom krize (primjerice poticaji najsiromašnijim obiteljima, dječji doplatci ili kompenzacijski mehanizmi kojima se ženama u mirovini daje naknada za njegovateljski rad) samo potvrđuju tezu teoretičarki poput Federici, Coste i James da bez promjene samih proizvodnih odnosa kao i rodnih odnosa unutar kućanstava nikakva pojedinačna mjera nije u stanju izmijeniti uzroke dvostruke opresiranosti i rodne podjele, već najčešće služi održavanju statusa quo.

Kako je Federici ironično primijetila, čini se da u vrijeme fleksibilizacije tržišta rada, do koje nužno dolazi u doba ekonomske krize, jedino kućanski posao nikada neće biti prekaran niti part-time – on je stalan, s ugovorom na neodređeno. Nastupanjem ekonomske krize (inherentne kapitalističkom sustavu proizvodnje), jedna od prvih državnih mjera jest upravo rezanje socijalnih usluga koje su najviše rasterećivale žene u kućanstvu, pa se ove usluge novim mjerama i legislativama ponovno prebacuje na leđa tih istih žena. Imajući u vidu kratkotrajnost mjera države blagostanja koje su ublažavale dvostruku opresiranost, zahtjev za nadnicama za kućanski rad, kao što su i same feministkinje koje su provodile ovu kampanju kasnije isticale, bio je zamišljen više kao provokacija statusa quo i poziv na debatu o položaju žene unutar često zanemarene privatne sfere i kao zahtjev za redistribucijom kućanskog rada nego kao stvarni zahtjev za izračunavanjem nadnice kućanicama. On u ovom obliku nakon sedamdesetih nije zaživio, ali je zasigurno pridonio razvijanju različitih teorijskih uvida vezanih uz problematiku kućanstva i reprodukcije. Tako danas postoje brojne inicijative (i među samim feministkinjama) za uvođenjem univerzalnog temeljnog dohotka kao podloge za jednakopravnost i dokidanje siromaštva koji je, smatra Pateman, za žene značajan i stoga što se ne bi dijelio unutar kućanstva, već direktno pojedincima i pojedinkama.

KUĆANSTVO OTPORNO NA REVOLUCIJU?

Nastavljajući se na spomenutu venecuelansku ustavnu odredbu, za kraj je važno spomenuti i odnos prema kućanskom radu u jugoslavenskom kontekstu. Naime u porodičnom zakonu FNRJ-a iz 1948. godine stajalo je da se kao “doprinos zajedničkoj imovini računa ne samo zarada svakog bračnog druga, nego i pomoć jednog bračnog druga drugome, vođenje domaćih poslova, staranje i održavanje imovine kao i svaki drugi rad na upravi, održavanju i povećanju imovine”. Time je u Jugoslaviji neplaćeni rad formalno-pravno priznat.

Ipak, kada bismo postavili pitanje koliko je realno postojeći socijalizam uspio promijeniti uvjete ženske opresije, najčešći bi odgovor bio da unatoč bitnim strukturnim pomacima patrijarhalna matrica u odnosima unutar privatne sfere ostaje gotovo nepromijenjena. Iako se problematika neplaćenog rada prepoznavala, ona se nije smatrala političkim pitanjem, već ostatkom konzervativnih predrasuda zbog još uvijek neuređenih odnosa privatnog vlasništva.

Istraživanja su pokazala da je velik broj žena i dalje smatrao da su dominacija muškaraca i opterećenost obavezama u porodici osnovni činioci nepovoljnog socijalnog statusa i neravnopravnog položaja unutar samoupravnog sustava. Unatoč različitim historijskim procesima i društvenim uređenjima čini se da je jedna stvar zajednička svim društvima i sustavima, a to je neplaćeni ženski rad, koji je, čini se, otporan i na revoluciju. Kao što smo već naveli, dobar dio ljevičarskih praktičnih i teorijskih stremljenja zanemaruje pitanje ženskog neplaćenog rada svodeći ovu problematiku na tek sekundarnu onoj tzv. javne, proizvodne sfere. Jednako tako ako dobar dio revolucionarnog naboja nije usmjeren upravo na dokidanje privilegije koju uživa polovica radničke klase, revolucija nikako ne može biti zalog emancipacije, stoga iz zajedničkog nam iskustva možemo zaključiti da dvostruka ženska opresiranost ne nestaje u potpunosti ni unutar socijalističkog sustava, a kamoli u državi blagostanja ili otvaranjem slobodnog tržišta.

Žene će imati mogućnost emancipacije isključivo onda kada unutar progresivnih lijevih programa problematika kućanskog rada (naravno, uza sva ostala, lijepo nazvana “ženska”, ali i ostala takozvana manjinska pitanja) zauzme zasluženo mjesto i postane predmetom sustavne i konkretne analize, odnosno onda kada lijevi programi i lijeve organizacije i partije u svojoj suštini postanu i istinski ‒ feministički


Vedrana Bibić je aktivistica, članica BRID-a, femfronta i ženske fronte. Živi i radi u Zagrebu. 

* Tekst je nastao na osnovu izlaganja Vedrane Bibić na tribini: Eksploatacija u naša 4 zida. Tribina je održana u prostorima MAZ-a u travnju 2013. godine u organizaciji Mladih antifašistkinja Zagreba, femfronta i BRID-a.

Izvor: Nepokoreni grad

Zadnja izmjena: 11-03-2014 @ 14:24