Diana Budisavljević - junakinja Drugog svjetskog rata

To mi je bio najljepši dar koji sam u životu dobila – mogućnost da ljude oslobodim od sigurne smrti… 14. lipanj 1942. (Dnevnik Diane Budisavljević)

Diana (Obexer) Budisavljević zagrebačka je humanitarka i nezavisna socijalna aktivistkinja, porijeklom iz Austrije, koja je organizirala akciju spašavanja i zbrinjavanja srpske djece iz ustaških logora tijekom Drugog svjetskog rata. Njezin rad se smatra pretečom svih značajnih aspekata Konvencije o pravima djece kada se radi o djeci u ratu te je pridonio uspostavljanju socijalnog rada kao profesije u Hrvatskoj. Njezino djelovanje je relativno nepoznato široj hrvatskoj javnosti što je posljedica nacionalističkog filtriranja udžbenika iz povijesti te zanemarivanja povijesnog doprinosa žena.

Rođena je 15.01.1891. godine u Innsbruchu, Austrija, kao pripadnica visoke građanske klase. Nakon završenog školovanja, udala se za dr.med. Julija Budisavljevića i 1919. godine preselila se u Zagreb.

U jesen 1941. godine, saznala je za stradavanja djece i žena ustaškim logorima te sa skupinom suradnica i suradnika osnovala „Akciju Dijane Budisavljević“. Budući da djeca i žene srpske nacionalnosti u logorima, za razliku od židovskih ili komunističkih zatvorenika/ica, nisu imale nikakvu mrežu podrške ni pomoći Budisavljević se odlučila aktivirati. Navodno joj je austrijsko porijeklo bilo od izuzetne koristi u dopiranju do odgovornih ljudi na vlasti i u prikupljanju dozvola za svoju akciju.

Skupljala je i slala pomoć u novcu, hrani, odjeći i lijekovima zatočenim ženama i djeci u logorima Loborgrad, Gornja Rijeka, Stara Gradiška, Jasenovac, Mlaka i Jablanac. Shvativši  da to nije dovoljno organizirala je izvlačenje i prijevoz majki i djece iz logora te udomljavanje nezbrinute logoraške djece u zagrebačke, jastrebarske i sisačke obitelji, kao i u dječje domove i bolnice te prikupljala je pomoć za njihovo uzdržavanje. Mrežu podrške omogućila je Židovska općina u Zagrebu, koja je posredovala u slanju pomoći zatočenim ženama i djeci u logorima, zatim  sestre Hrvatskog crvenog križa koje su pomagale u organiziranju prijevoza i skrbi za malene logoraše te Caritas Zagrebačke nadbiskupije na čelu s ravnateljem Stjepanom Dumićem i msg. Pavlom Jesihom koji su organizirali udomljavanje djece po obiteljima.

Zbog svojeg rada Budisavljević i njezina obitelji bili su izloženi budnom oku Gestapa koji je u više navrata upadao u njihov dom. Budisavljević je u svome dnevniku sustavno bilježila svjedočanstva o stravičnom teroru Ustaša nad srpskim ženama i djecom. Također se osvrnula na djelovanje nadbiskupa Alojzija Stepinca za kojeg navodi kako se tek nakon dvije godine suzdržanosti i praznih obećanja uključio u spašavanje i udomljavanje srpske djece. Vodila je sustavne podatke o oko 12.000 djece i njihovih majki s područja Korduna i Kozare, a upravo je njezina evidencija omogućila ponovno spajanje obitelji koje su bile razdvojene ratom i progonstvom.

Diana Budisavljević i sestre Crvenog križa popisuju djecu prije transporta za Zagreb
(logor Stara Gradiška, 10. srpnja 1942.) / Foto: Lupiga

Odmah po završetku rata evidenciju je morala predati Odjeljenju zaštite naroda odnosno OZNA-i što ju je posebno pogodilo jer je znala da neće moći ujediniti svu razdvojenu djecu sa njihovim obiteljima. Ubrzo nakon toga povlači se iz javnog života, vraća se u rodni Innsbruck gdje i umire 1978. godine ne primivši nikada priznanje za svoj rad i djelovanje.

Hrvatski državni arhiv izdao je 2003. godine knjigu Dnevnik Diane Budisavljević uz 80 dokumenata koji svjedoče o djelovanju i o samoj Akciji, kojeg je sačuvala, prevela i prilagodila njezina unuka dr. Silvija Szabo. Zahvaljujući tom dnevniku rad Diane Budisavljević predstavljen je javnosti i spašen od zaborava.

U svojem stručnom radu „Djelovanje Diane Budisavljević: rad sa djecom stradalom u Drugom svjetskom ratu“, prof.dr.sc. Marina Ajduković navodi:

„Iako svoje djelovanje nije započela idejom 'da radi socijalni rad', Diana Budisavljević je nedvojbeno jedna od preteča suvremenog socijalnog rada u Hrvatskoj u promicanju i zastupanju prava ugroženih skupina i organizaciji rada temeljem dobro dokumentirane prakse.

Također u završnom razmatranju postavlja niz značajnih pitanja vezanih uz zanemareno djelovanje Budisavljević i njezinu nevidljivost u povijesnim knjigama i udžbenicima: „Kako to da je njezino djelovanje bilo zanemareno? Kako to da je nitko kasnije nije kontaktirao? Je li to bilo vezano uz to što je bila Austrijanka? Je li razlog bila činjenica da nije bila partijska nego nezavisna aktivistica, gospođa iz visoke građanske klase? Koliko je još značajnih dokumenta ostalo zaboravljeno ili/i uništeno u razdoblju nakon 2. svjetskog rata jer akteri nisu bili aktivisti i aktivistice vladajuće političke opcije? Kako ih pronaći?“

Život Dijane Budisavljević tema je dokumentarnog projekta Dane Budisavljević i Miljenke Čogelje Dianina lista, koji je krajem siječnja 2012. godine osvojio glavnu nagradu EAVE European Producers Workshop te je među 129 prijavljenih projekata odabran za najbolji na koprodukcijskom forumu When East Meets West u Trstu. Iste godine, tadašnji predsjednik Srbije Boris Tadić, na dan državnosti posthumno je dodijelio Budisavljević zlatnu medalju Miloša Oblića za iskazanu hrabrost i osobno junaštvo. Godine 2013. srpski patrijarh Irinej također joj je posthumno dodijelio najviše crkveno priznanje - red Carice Milice. Jedan park u Austriji nosi njezino ime, na inicijativu Srpskog kulturno-prosvjetnog društva 'Prosvjeta' u Austriji, i ulice u Beogradu, Kozarskoj Dubici i Gradiški. Njezina rodna kuća u Innsbrucku poznata je kao Kuća Obexer.

Zadnja izmjena: 13-01-2017 @ 15:38