Betty Friedan - Glas drugog vala feminizma

Betty Friedan bila je američka spisateljica, aktivistkinja i feministkinja koja je svojom knjigom The Feminine Mystique udarila temelje drugom valu feminizma.

Rođena je 4. veljače 1921. godine u obitelji židovskih imigranata u IIllinoisu kao Bettye Naomi Goldstein. Pisanjem i novinarstvom počela se baviti već u srednjoj školi, a dolaskom na fakultet postala je urednica fakultetskih novina u kojima se fokusirala na tekstove koji su se bavili američkom ulogom u Drugom svjetskom ratu i zagovarali radnički aktivizam.

Kao židovka se, prema vlastitim riječima, osjećala kao autsajderka, no to joj je "pomoglo da se identificira s marginalnim skupinama društva". 

Diplomirala je psihologiju 1942. godine s odličnim uspjehom, a potom upisala doktorat na Odsjeku za psihologiju na Berkeleyju. Berkeley je tijekom rata imao živu intelektualnu scenu, a Betty je sudjelovala u nizu političkih aktivnosti. Nakon godinu dana ponuđena joj je prestižna stipendija za nastavak doktorata, no odbila ju je. Kasnije je tvrdila da je osjećala pritisak od tadašnjeg momka koji je bio ugrožen njezinom ambicijom.

Između 1943. i 1952. pisala je za nekoliko radničkih novina zauzimajući čvrst ljevičarski stav, a radnički pokret i sindikate smatrala je predvodnicima društvene promjene. Prema njezinom biografu, Danielu Horowitzu, Friedan je upravo u ovom periodu osvijestila problem ženske opresije i isključivanja.

Godine 1947. udaje se za kazališnog producenta Carla Friedana s kojim dobiva troje djece. Iako se trudila uskladiti obiteljski i aktivistički život, 1956. godine se pridružuje tadašnjem egzodusu obitelji iz srednje klase u predgrađe, no Friedan nije bila tipična 'kućanica iz predgrađa': organizirala je vikend-programe i simpozije za studente i odrasle u lokalnoj zajednici te pisala za ženske časopise.

Nakon pet godina istraživanja i pisanja, 1963., Betty izdaje The Feminine Mystique, knjigu koja joj je donijela životni preokret i postala jedno od najutjecajnijih feminističkih djela.

Friedan je među (visokoobrazovanim) ženama primijetila određeno nezadovoljstvo koje im je donio život u predgrađu i briga za djecu nakon izlaska s tržišta rada. Ovo nezadovoljstvo nazvala je problemom koji nema ime, a na temelju svog obrazovanja u psihologiji, problem je predstavila kao krizu ženskog identiteta te kao rješenje ponudila kreativan rad i edukaciju, odnosno novi životni plan za žene. 

The Feminine Mystique bila je puna psiholoških, socioloških, povijesnih i ekonomskih referenci te je oštro kritizirala poslijeratnu konzumerističku kulturu i tadašnje obrazovanje žena. Naime, žene koje su radile u tvornicama tijekom rata razni su društveni pritisci i pritisci na radnom mjestu potjerali natrag kućama.

No, knjiga je ipak imala svojih granica. Njezina ciljana skupina bile su bjelkinje iz srednje klase, a je ignorirala živote radnica i/ili nebijelih žena. Vrijednost knjige umanjuju i homofobne opaske. Može se reći da je Friedan bila mnogo učinkovitija u identificiranju problema nego u nuđenju rješenja.

Neki komentatori/ice, uključujući samu Friedan, kasnije su implicirali da je knjiga sama pokrenula drugi val feminizma, no ona je samo istaknula probleme koji su se već počeli uočavati. Mnoge su čitateljice pisale Betty kako im je knjiga promijenila živote. Donekle je to bila prva moderna knjiga za samopomoć.

Prodana je u više od tri milijuna primjeraka do 2000. g. i prevedena je na mnoge jezike. Knjiga je definitivno promijenila život i samoj Betty jer joj je osigurala bogatstvo i slavu do kraja života. Postala je jedna od glavnih ličnosti koje je javnost povezivala sa suvremenim feminizmom. Putovala je Sjedinjenim Državama promovirajući knjigu, pojavljujući se u talk-showovima i predavajući na kampusima.

Nakon uspjeha knjige, Betty Friedan okrenula se karijeri predavačice i feminističke aktivistkinje. Godine 1966. postaje jedna od osnivačica Nacionalne organizacije za žene (NOW), grupe za građanska prava žena. Friedan je bila prva predsjednica organizacije, do 1970. g. Organizirala je slavni Ženski štrajk za jednakost koji se održao 26. kolovoza 1970. g. i koji je trebao obilježiti 50. godišnjicu dobivanja prava glasa. Kada su deseci tisuća ljudi izašli na ulice, potencijal feminizma kao masovnog pokreta postao je mnogo jasniji.

Friedan je pokrenula još dvije organizacije značajne za povijest suvremenog američkog feminizma: 1969. g. Nacionalnu udrugu za opoziv zakona o pobačaju, posvećenu ukidanju restrikcija za pravni pristup pobačaju i 1971. godine, zajedno s Glorijom Steinem i kongresnicom Bellom Abzug, Nacionalno političko tijelo žena za povećanje udjela i utjecaja žena u političkom sustavu.

Budući da je bila oštra i temperamentna, često se sukobljavala s drugim feministkinjama o prioritetima i strategijama organizacije. Glasno se žalila da su problemi lezbijki samo odvraćanje od stvarnih problema žena. Glavni politički prioritet bio joj je donošenje Amandmana za jednaka prava.

U kasnijim je godinama htjela pomaknuti fokus feminizma s problema žena na obiteljski život i muškarce. Njezina teza da je obitelj novo bojište za ženska prava pokazala se kontroverznom i mnoge su feministkinje proglasile njezin rad zastarjelim. Devedesetih se bavila problemima starenja pokušavajući učiniti za stare Amerikance srednje klase ono što je sa svojom prvom knjigom učinila za kućanice iz predgrađa.

"Žene svih zemalja, ujedinite se. Nemate što izgubiti osim usisavača", izjavila je za časopis Life 1963. g.

Umrla je 2006. g. na svoj 85. rođendan u svom domu u Washingtonu.

Zadnja izmjena: 03-02-2016 @ 19:41