Dubravka Ugrešić – Čarobnica hrvatske postmoderne

Moja je perspektiva marginalna, pluta na površini, melankolična“, ustvrdila je jedna od najistaknutijih hrvatskih književnica, saževši u jednoj rečenici svoj paradoksalni status disidentice, kritičarke bezumnih režima i dijagnostičarke karaoke kulture

Rođena je 27. ožujka 1949. godine u Kutini. Završivši studij ruskog jezika i komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, nastavila je raditi u sveučilišnom Zavodu za znanost o književnosti sve do početka devedesetih kada, iscrpljena medijskim progonom i nacionalističkim politikama u regiji, napušta Hrvatsku i pronalazi trajno prebivalište u Amsterdamu.

Najprije je pisala dječju književnost - Mali plamen te Filip i sreća – a potom objavljuje zbirku kratkih priča Poza za Prozu (1978.), čime se trajno opredjeljuje za odraslo čitateljstvo, uz iznimku dječje knjige Kućni duhovi iz 1988. godine.

Među najpoznatijim djelima Dubravke Ugrešić svakako su 'patchwork' roman Štefica Cvek u raljama života (kasnije i scenarij za ekranizaciju Rajka Grlića) i Forsiranje romana reke, a njezina akademska karijera ovjenčana je studijom Nova ruska proza i Pojmovnikom ruske avangarde, sastavljenim u suradnji s Aleksandrom Flakerom.

Već kao mlada autorica, Ugrešić koristi postmodernističke postupke poput intertekstualnosti i iskušavanja granica između masovne i visoke kulture, otvarajući tako prostor za ostvarenje pitke i neposredne poetike koja se ne stidi generacijskih, kulturnih i rodnih specifičnosti niti strahuje od trivijalnosti koja bi mogla presuditi trajnosti djela. Naprotiv, u pomno 'iskrojenoj' Štefici Cvek trivijalno postaje estetskim alatom koji uspješno razotkriva fine niti društvene svakodnevice.

Nezaobilazna točka autoričine biografije već je spomenuti medijski progon hrvatskih novinarki, sažet u nazivu 'Vještice iz Ria'. Vještica je bilo pet: Jelena Lovrić, Rada Iveković, Slavenka Drakulić, Vesna Kesić i Dubravka Ugrešić optužene su za zalaganje protiv održavanja PEN-ova kongresa u Hrvatskoj i zataškavanje istine o ratnim silovanjima. Osim što su bile neistinite, ove optužbe sramotno su reproducirane u nizu tekstova kojima se nastojalo oštetiti privatne i profesionalne živote navedenih 'antihrvatskih feministica' i 'baba koje progone Hrvatsku'.

Sama Ugrešić, koja se u konstelaciji našla zahvaljujući eseju Čisti hrvatski zrak (izvorno objavljenom u novinama Die Zeit), u jednom kasnijem tekstu mazohistički pobrojava sve etikete od kojih je 1993. pobjegla u inozemstvo – popis je dug i, da nije zastrašujuć, bio bi smiješan.

Iskustva s početka devedesetih trajno su se utisnula u njezin rukopis pa tako izgnanstvo i identitet pod upitnikom postaju važni motivi njezina opusa, posebice u romanima Muzej bezuvjetne predaje i Ministarstvo boli.

Prisvojivši vještičju tematiku, objavljuje i (čini se, podcijenjen) roman Baba Jaga je snijela jaje. Ovaj triptih reprezentativan je uzorak Ugrešićkina zrelijeg literarnog izraza, zahvaljujući kojemu pomno razgrađuje koncept starenja u okviru suvremenog kulta mladosti i roda (feministički elementi neizostavan su dio njezina opusa).

Zbirke eseja kao što su Američki fikcionar, Kultura laži, Nikog nema doma, Napad na minibar i Europa u sepiji prate Ugrešićkinu fikciju u živim, isprepletenim linijama osobnog i političkog. U posljednje vrijeme istaknula se kao analitičarka popularne kulture, čije suvremene značajke većinom smatra 'high-tech barbarstvom', uz pokoju simpatiju poput Lene Dunham.

Ugrešićkin značaj za hrvatsku književnost proteže se i na međunarodni kontekst, posebno uzmemo li u obzir prevedenost njezinih djela na dvadesetak jezika te niz nagrada, među kojima i prestižnu Neustadt koja joj je dodijeljena prošle godine. Strašna žena!

 

Zadnja izmjena: 03-04-2017 @ 10:58