Naša crowdfunding kampanja Strašne žene / Fierce Women uspješno je završena 26.3., no i dalje možete
osigurati primjerak jedinstvene društvene igre 'Strašne žene', a time i opstanak i rast portala VoxFeminae.net!

Svetlana Slapšak i Marina Matešić: Knjiga 'Rod i Balkan' je rodno čitanje opreke Europe i Balkana

Preporučeno Svetlana Slapšak Svetlana Slapšak

O nedavnoj izdanoj knjizi Rod i Balkan koja inkorporira dvije studije o porodnjavanju balkanizma, razgovarali smo s autoricama znanstvenicom Marinom Matešić i aktivistkinjom i znanstvenicom Svetlanom Slapšak.

 

Knjiga je strukturirana u dvije studije: kako biste ukratko opisale sadržaj svake od njih? I koja od vas dvije autorski potpisuje koji dio?

Marina Matešić: Knjiga je nastala kao proizvod, sada već skoro, desetogodišnjeg dijaloga nas dviju. Taj dijalog vrlo često uključivao je i naše bližnje i u osobnom i u akademskom smislu, jer se osim na sveučilištu odvijao u Svetlaninom (mogli bismo reći, u duhu ove knjige) haremu, odnosno dnevnom boravku. U trenutku kada se tema iskristalizirala, u obliku doktorskog rada, vrlo brzo bi se opet rasplinjavala na naš širi suvremeni društveno-politički okoliš kao i na povijesne stranputice balkanologije i ženskih studija. Teško je reći koji dio je čiji, jer iako je prvi dio proizašao iz doktorske disertacije, on je produkt zajedničkog rada dok je drugi, autorski Svetlanin, zapravo metatekst prvom, na temu putopisa, putovanja, gostoprimstva, znanja i moći, roda i seksualnosti,  i s njim u direktnom dijalogu. Zajedno s našom urednicom, Ivanom Rogar, inače spisateljicom i osobom koja svoju kreativnost u pismu unijela značajno u naš tekst, poigrale smo se i u naslovu (kao i u podnaslovima), u želji da njime spojimo dva dijela knjige. Uz 'porodnjavanje balkanizma', kojim pratimo feminističku kritiku orijentalizma, riječima poput dijalog, putovanje do druge i feminističko gostoprimstvo spajale smo naša razmišljanja i putovanja kao autorica s onim o čemu smo pisale. 

Svetlana Slapšak: Prvi deo knjige je Marinin istraživački rad: pratila sam ga i delom vodila kao mentorka, naši razgovori izvesno nisu bili ograničeni na akademski deo. Svoj deo vidim kao komentare naših slobodnih i akademski uslovljenih razgovora. Inicijativa da to dodam njenoj studiji bila je Marinina, i kada je to predložila, našla sam se na sedmom profesorskom nebu! Objavljivati zajedno sa najboljim studentkinjama i studentima (bilo ih je mnogo manje) čini mi se kao izvrstan završni plan. A onda smo još imale i pomoć izvrsne izdavačice Ivane Rogar.

Marina Matešić

Do pojave žena putnica poput Mary Montagu, Emily Strangford, Dore d'Istrije, Marije Karlove, Pauline Irby, Georgine Mackenzie i Jelene Dimitrijević područjem Balkana i Orijenta putovali su uglavnom putopisci muškarci. Na koji su način, za razliku od muškaraca, žene putopiskinje u 18. i 19. stoljeću putovale kroz Balkan i porodnjavale ga? Koje mogućnosti istraživanja su se tada otvarale ovim mobilnim, obrazovanim i klasno uglavnom privilegiranim putnicama ženama?

Marina Matešić: Bitno je napomenuti, iako nam težnja nije bila da samo ukazujemo na žensku stranu prošlosti kao sustavno i namjerno zanemarivanu u produkciji znanja, da su žene putovale od ranih dana takozvanog otkrivanja Balkana. Lady Montagu rođena je 1689, a putovala po Balkanu početkom 18. stoljeća! Byron svoj Grand Tour na Levant (dio kojeg je u to vrijeme i Balkan) započinje skoro stoljeće kasnije. Zapadne žene sredine i druge polovice 19. stoljeća na neki način na javnu scenu stupaju boreći se za ravnopravnost, za priznanje da kao i muškarci mogu stvarati znanje i igrati važnu ulogu u donošenju odluka. Putovanje je bio najsnažniji način da to i dokažu. Bitne su razlike između europskih kulturnih identiteta jedne post-napoleonske francuske putnice, viktorijanske Britanke ili pak imperijalne Moskovljanke, no ono što pronalazimo zajedničko jest upravo kompleksna ali snažno ukorijenjena opreka Europe i Orijenta/Balkana ispričana kroz perspektivu ženske borbe za ravnopravnost. 

Svetlana Slapšak: Taj vid porodnjavanja je pun paradoksa: zapadne i druge žene koje su posećivale Balkan imale su za prisno komuniciranje sa lokalnim ženama «pasoš» koji je svuda važio – živele su u patrijarhatu možda različitih oblika, ali su razumele jednaku «drugostepenost». Gostoprimstvo i suradnja uspevaju, jer su bekstvo iz muškog sveta, na obe strane. I dok se zapadni i drugi muškarci osećaju kao realni ili mogućni gospodari na teritoriju koji je uvek bio politički i kolonijalno zanimljiv, žensko komuniciranje lišeno je toga: zajednički interes su zdravlje, svakodnevica i međusobno učenje  - dakle iste ženske niše u patrijarhatu posvuda.

Zanimljivo je da Dora'd Istria (jedna od rijetkih autorica podrijetlom s područja Balkana) političko vidi kroz emocionalno (na svom putovanju zamjećuje i bilježi melankoliju i psihička stanja žena na Balkanu). Na taj je način, pišete i vi u knjizi, politička opresija je porodnjena i intimizirana, ali i obrnuto.  Znakovito je da taj feministički stav vrijedi i do danas. Na koje još načine rad ovih autorica korespondira s našom suvremenošću?

Svetlana Slapšak: Bile su bez kolonijalnih pretenzija, ali sa sklonošću za širenjem prosvete i znanja. Bile su odlične u posmatranju žena, prepoznavanju sličnoga, u nekim spisima se početna kulturna superiornost doslovce topi pred solidarnošću potlačenih. To su još uvek osnove ženske solidarnosti. Nažalost, ženska akademija zapada potpuno je zapostavila ove mogućnosti za vreme i posle rata u Jugoslaviji, i danas se u većini ponaša kao kolonijalna grupacija koja odbacuje lokalno znanje čitavog bivšeg socijalističkog sveta. Kažem u većini, izvesno ne sve, i naročito mislim na kolonijalno pozicioniranje institucija i na evropske raspodele sredstava.

Dora d'Istria

Zbog čega je bilo važno istraživati gostoljublje u akademskom izučavanju ženske povijesti i do kojih vrijednih saznanja vas je takav fokus doveo?

Svetlana Slapšak: Sa stanovišta antropologije, to je jedino opravdano: izabran je tip ponašanja koji temeljno razdvaja omiljene rodne epske naracije (muško, rat, junaštvo, nasilje), a istovremeno je duboko povezano sa patrijarhalnim tipovima kodificiranog gostoprimstva. Žensko gostoprimstvo se izvesno izdvaja iz tog gostoprimstva, a istovremeno ne može biti sankcionisano, jer mimetički odgovara muškom-patrijarhalnom. Još jedan primer ženske politike unutar patrijarhata…

Viktorijanske putnice svojim tekstovima i putovanjima emancipiraju i sebe u svojim zapadnim društvima. U svojoj domovini Irby i Mackenzie postaju aktivne dionice rasprave o „istočnom pitanju“ i politikama koje njihova domovina vodi na Balkanu i Istoku. Na koji su način viktorijanske putnice posredstvom utjecaja kojeg su stjecale zauzimale uloge političkih agitatorica u Velikoj Britaniji?

Marina Matešić: Prije bismo mogli reći kako su svojim sudjelovanjem u životu zajednica na zapadnom Balkanu zauzimale ulogu agitatorica izvan Velike Britanije, barem iz perspektive drugih ne-britanskih carstava koji svoje interese vide na Balkanu. Domaća je nacionalna i anti-imperijalna južno-slavenska elita posebno Irby vidjela kao saveznicu, a s obzirom na njen rod, i kao mitologiziranu zaštitinicu, 'sveticu malih naroda', kako se u knjizi spominje. Slično su Albanci vidjeli Doru d'Istriju i Edith Durham. Danas tu funkciju svjesno ili nesvjesno preuzimaju holivudske glumice, poput Angeline Jolie, Sharon Stone. Nije potrebno dodatno napominjati kako njihov angažman u inozemstvu utječe na njihov, recimo to, ugled, kod kuće, a tako je bilo i s putnicama 'dugog' 19. st. (u kojem ponekad još uvijek živimo). U tom smislu sve globalne opresivne diskurse, od orijentalizma, kolonijalizma, imperijalizma, developmentalizma, rasizma, patrijarhata, treba promatrati i dijakronijski (arheološki, geneološki, etimološki…).

Svetlana Slapšak: Namerno sam ironizirala uvodeći «svece malih naroda»: no takve položaje i danas traže ambiciozniji intelektualci. Primer Dore d'Istrie je fascinantan ne samo po tome što je uspela postati (bez svog učešća, posle smrti), svetica rumunske nacionalne naracije, već i albanske, a za neko vreme i grčke, nego pre svega po tome što se svaki put, na osnovi rodnog kriterijuma, uspevala identifikovati sa svakom kulturom na koju bi naišla. Ovaj multiidentitetski fenomen povezan je sa prosvetiteljstvom, odnosno sa jednom od najplodnijih programskih ideja feminizma modernog doba – samousavršavanje.

Kako i kada ste se obje kao istraživačice susrele s radom putopiskinjama koje tematizira ova knjiga?

Marina Matešić: Neke od putopiskinja poznate su, barem feminističkoj akademskoj zajednici. Dora d'Istria primjerice uključena je u rijetke ali vrijedne recentne preglede, poput Biographical Dictionary of Women's Movements and Feminisms in Central, Eastern, and South Eastern Europe: 19th and 20th Centuries, Francisce de Haan, Krasimire Daskalove, Anne Loutfi. No, mnoge autorice ženskog pokreta na Balkanu, kao i žene iz drugih dijelova svijeta koje su o Balkanu pisale, nisu. Njihova komunikacije (žena Zapada i Balkana/Istočne Europe) još je slabo istražena tema, kao i komunikacija žena Balkana i onog što se često naziva Trećeg svijeta. Brojni su argumenti od strane feministkinja Istočne Europe kako Istočna Europa zaslužuje specifično pozicioniranje u kritici diskursa imaginarne geografije, drugačije od Trećeg svijeta, jer Balkan je, eto, ipak u Europi, bijel, većinski kršćanski. S tim se svakako slažemo, a Todorova, između ostalog, to i sustavno argumentira. No na Balkanu je ova tema postala dugovjekovna opsesija političkih elita koje se pošto-po-to i na uštrb svojih (istočnih) susjeda pokušavaju prikazati što europskijima. Rod i seksualnost u tom diskursu reproducirajućih domaćih orijentalizama igra ključnu ulogu. Između ostalog, ova je knjiga pokušaj otkrivanja jedne porodnjene perspektive na preklapanja Balkana i Orijenta (Drugog i Trećeg svijeta), jednako kao rodnog čitanja opreke Europe i Balkana. Poruka koju želimo poslati, posebno istraživačicama ženskih i regionalnih studija, jest: materijal je tu, ali što njime želimo saznati pravo je pitanje.

Svetlana Slapšak: Pitanje za još jednu knjigu! Odlučile smo se raditi nešto što većina mlađih istraživačica u studijama roda neće: arhivi, kros-reference, imena, datumi, mape, filološki rad – starinski, dakle. Bila sam u situaciji da i sama učestvujem u ponovnom otkrivanju nekih spisateljica, recimo Jelene Dimitrijević i Julke Chlapec Đorđević, a uzor nam je svakako bilo istraživački, kulturno i politički tako važno revidiranje, kao što je ono Zagorkino.

Paulina Irby

Na  koji se način knjiga Rod i Balkan navezuje na već kultnu knjigu Marije Todorove Imaginarni Balkan u kojem je segmentu nadopunjuje, koje nove diskurse donosi?

Svetlana Slapšak: Ja bih rekla – nikako. Rad Marije Todorove je izuzetno značajan, ali ona nigde ne spominje rod kao faktor istorije ili narativne obrade istorije, pa ni Edvard Said to nije radio. A upravo stecište, mesto sudara naracija o Balkanu i Orijentu počiva na pitanjima roda. U knjizi predlažem zamenu termina rod, koji još uveliko vuče na rodnost i rodovitost, pozajmicom iz turskog – soj: taj termin podrazumeva i slobodu izbora…

Zadnja izmjena: 31-01-2018 @ 10:41