Kristina Ikić Baniček: Trg maršala Tita je predzadnja crta obrane od revizije prošlosti

Čitajući biografiju gradonačelnice Siska Kristine Ikić Baniček pronalazim među nama barem jednu sličnost: obje smo generacija 74'/75' koju je Domovinski rat zatekao s napunjenih 16 godina. U to doba kasne adolescencije, dok se raspadala Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija, dvojila sam da li da upišem Filozofski fakultet ili Fakultet političkih znanosti.

U borbi između ljubavi prema književnosti i potrebe za političkim angažmanom presudila je moja melankolija. Nekoliko mjeseci kasnije, bila sam studentica književnosti, a svoju potrebu za društvenim angažmanom transformirala sam u aktivizam i rad u neprofitnim medijima.

Kristina Ikić Baniček učinila je suprotno i pomalo joj zavidim na tome. Još u ranim dvadesetima posvetila se politici, već 1998. uključuje se u Sisku u rad Foruma mladih SDP-a, a do danas u politici djeluje na lokalnoj razini. Ikić Baniček poznaju bolji poznavatelji stranačkih i političkih križaljki u Hrvatskoj, no u u fokus šire javnosti došla je nakon što je pred nekoliko dana održala polemičan govor na svečanoj proslavi dana antifašističke borbe u Brezovici.

Prva ste žena gradonačelnica grada Siska u povijesti. Što ta činjenica govori o političkoj povijesti vašeg grada, a što o biračima koji su vas još 2013. izabrali da upravljate Siskom?

Govori da je Sisak imao približno sličnu političku povijest kao i većina hrvatskih gradova. Mislim da se Sisak ne izdvaja iz gomile drugih gradova i općina koje donedavno nisu imali ženu na čelu. Činjenica je međutim da živimo u vremenu kada spol više nije isključujuća prepreka za bilo koga da bude izabran na bilo koju dužnost. To međutim još ne znači da je muškarcima i ženama danas jednako lako odnosno teško biti izabran na neku dužnost, no ja ću biti posljednja koja će se žaliti.

Koliko Vas je antifašistička povijest grada Siska formirala kao političarku?

Osobno nikada nisam doživljavala da je Sisak išta više ili manje antifašistički orijentiran od ostatka zemlje tako da mislim da grad po tom pitanju nije utjecao na mene. Važnije je bilo što sam od najranije mladosti dobila vrlo kvalitetno temeljno obrazovanje koje je uz obitelj formiralo moje stavove i odnos prema temeljnim vrijednostima u društvu. Čitam ovih dana u medijima kako neki tvrde da sam iz „tvrde ljevičarske obitelji“ i smijem se. Moja majka se bogobojazno brinula da nikada ne izostanem niti jedan jedini sat vjeronauka, koji se tada održavao u župnom dvoru, kako i priliči, no teško se može reći za moju obitelj da je tvrda po bilo kojem pitanju. Sisak ima bogatu i raznoliku prošlost i tradiciju. Sumnjam da je grad odgovoran ili zaslužan da je netko antifašist ili ono drugo.

Na koji je način vama bilo teže kao ženi u politici, postoje li male, ali važne bitke koje ste morali dobiti kako biste napredovali i profesionalno se bavili politikom?

Najtežu i najzahtjevniju bitku sam imala da se afirmiram u vlastitoj stranci. Ne da tu nisam imala podršku nego se želja i interes nekih da ja ne budem članica SDP-a gotovo mogla opipati koliko je to bilo izraženo. No, možda je tu upravo i razlog zašto sam uspjela. Kad vidim da mi netko kontrira imam potrebu dokazati mu da nije u pravu. Kao žena u politici nisam osjećala da mi muškarci stavljaju prepreke, dapače, treba znati da je pozitivna rodna diskriminacija u SDP-u za koju je ponajviše bio zaslužan pokojni Ivica Račan, zaslužna za to da SDP ima daleko najviše žena na odgovornim dužnostima u usporedbi s drugim strankama. S druge strane od žena sam doživjela da me doživljavaju kao prijetnju.

Koji ste motiv za bavljenje politikom imali tada, kao mlada djevojka? Što vas danas tjera naprijed?

Motiv mi je bio sličan kao mnogim mladima koji se danas odlučuju emigrirati iz Hrvatske. Situacija u Sisku po pitanju posla i karijere je bila depresivna, no ja odlazak nisam smatrala za opciju. Umjesto da odem rekla sam sama sebi, idem poduzeti nešto u vezi s tim, idem mijenjati stvari, idem mijenjati nesposobnu vlast koja nas vuče dolje. Iako sam prvi posao dobila u školi gdje sam bila nastavnica ubrzo me aktivizam odveo u Županijsku skupštinu gdje sam svjedočila svoj tragediji i sramoti tadašnje ekipe koja je doslovno gospodarila životom u mojoj županiji i mom gradu.

Imate li ambicija za bavljenje politikom na nacionalnoj razini?

Da nemam ambicija ne bih se bavila politikom, no na posljednjoj konvenciji SDP-a sam odlučila da se ne kandidiram za niti jednu državnu funkciju. Situacija u SDP-u nije bila baš poticajna, a i osjećala sam da najviše mogu postići ako se isključivo posvetim Sisku. Mislim da sam donijela dobru odluku. To ne znači da više ne želim da se moje mišljenje ne uvažava ili da moje ideje ne želim zastupati na državnom nivou. Sve u svoje vrijeme.

Vašim ste govorom podigli moral mnogim antifašistima; govor je bio angažiran, polemičan. Kako je na njega reagirala vaša uža sredina, najbliži suradnici, prijatelji, obitelj, sugrađani? Koje su praktične posljedice takvog istupa?

Moji Siščani nisu nikako posebno reagirali jer oni moje govore slušaju i moje stavove znaju već jako dobro. Gotovo identičan govor, kada su u pitanju poruke koje sam odaslala održala sam prošle godine u istoj prigodi. No, tada osim prisutnih antifašista i šačice filofašista, koji su mi anonimne prijetnje uputili preko Facebooka, veće reakcije nije bilo jer ga mediji nisu smatrali zanimljivim. Mislim da su se u međuvremenu promijenile okolnosti zbog kojih moji stavovi postaju sve aktualniji, a ne da sam se ja išta promijenila. Moji govori su, barem se ja trudim da bude tako, uvijek angažirani i polemični. Vrlo često je teško iščitati slažu li se ljudi s vama ili ne i govorite li stvari koje ljude zanimaju. Zato sam s vremenom razvila jednu nepogrešivu metodu ocjenjivanja svojih javnih istupa. Ako me poslije s osobnim uvredama napadne sisački HDZ i njihovi priljepci - onda sam pogodila u sridu i onda sam u potpunosti u pravu. Njihov bijes mi je najbolje mjerilo.

Kako komentirate posljednja događanja vezana za nakane Milana Bandića u promjeni naziva Trga maršala Tita? Kako se građani mogu tome najefikasnije oduprijeti?

Revizionistima je maršal Tito najlakša meta jer je u pitanju kontroverzna povijesna ličnost kojoj se uz zasluge za oslobođenje Hrvatske i vraćanje teritorija može prigovoriti štošta, od ideologije do grijeha za zločine nad ustašama u poraću. No upravo zato što je laka meta antifašisti ga moraju odlučno obraniti od modernih fašista jer se dovode u pitanje temelji na kojima je sazdana i formirana moderna Hrvatska. Da Bandić za pet ruku u Skupštini otima ime Trgu maršala Tita, no u blizini ostaju Trg 8. svibnja ili Trg 10. korpusa to ne bi bilo zabrinjavajuće. Ovako je Trg maršala Tita praktički predzadnja crta obrane od revizije prošlosti. Zadnja crta nam ostaje Trg žrtava fašizma, kada to nestane znati ćemo u kakvoj (ne)državi živimo. Jedina efikasna borba protiv toga je izlazak na izbore i pamet u glavu kada se zaokružuju liste i kandidati. Ništa još nije izgubljeno, borba traje…

Mediji vas slave kao novu zvijezdu SDP-a, vaš govor bio je u medijima tretiran kao određena vrsta dnevno-političkog spektakla koji je nekoliko dana okupirao javni prostor. Kako ste se osjećali nakon toliko medijske pažnje? Je li ona, prema vašem mišljenju, korisna za zagovaranje vrijednosti antifašizma?

Dozvolite da se referiram na svoj govor. Dugo smo živjeli u uvjerenju da se biti antifašist podrazumijeva, da nije nužno to glasno govoriti. Dok nismo pazili iz najmračnijeg mraka izdigle su se spodobe koje bi ukinule Dan antifašističke borbe kao državni praznik. Da, treba se govoriti da smo antifašisti i da, treba djeci u osnovnoj školi objasniti razliku između naše antifašističke tradicije i fašističkih zločinaca. No da odgovorim na pitanje. Osjećala sam se čudno da ljudi smatraju hrabrim javno izreći nešto što je meni samorazumljivo i normalno. To samo govori u kakvim vremenima živimo.

Što vas je u ove četiri godine otkad obnašate dužnost gradonačelnice Siska učinilo ponosno na vaš tim, a što vas je žalostilo, činilo nezadovoljnom?

Ponosnom me učinila podrška 9702 Siščana, koji su u nedjelju, 2. lipnja izašli na birališta i podigli palac gore za sve što sam radila četiri godine. To je jedino mjerilo za bilo kojeg političara radi li nešto dobro ili ne. Ja ne tajim da sve što radim u Sisku radim jer očekujem podršku svojih sugrađana. Očekujem da mi kažu je li bazen u Capragu dobar ili ne, je li novi korzo u centru grada dobar ili ne, jesu li biciklističke staze dobre ili ne, radi li se ledena dvorana dobro ili ne radi. Ponosna sam jer su mi Siščani rekli da se dobro radi. Nezadovoljna sam ili bolje reći frustrirana što istim tempom i s istim pristupom poslu ne rade i ostale institucije kada je u pitanju moj grad. Nezadovoljna sam da HŽ niti nakon tri godine nije u stanju završiti kolodvor, nezadovoljna sam da Županija nije u stanju završiti Obrtničku školu, nezadovoljna sam da Hrvatske ceste još nisu započele sanaciju Mosta Gromova niti gradnju Odranskog mosta, nezadovoljna sam da država ne brine o svojoj imovini u Sisku, niti ne zna da ju ima.

Na koji način Grad Sisak podupire udruge i inicijative koje se bave promicanjem i zagovaranjem rodne ravnopravnosti i ljudskih prava?

Imamo odličnu suradnju s institucijama civilnog društva koje djeluju u Sisku poput Projekta Građanskih Prava, Agencije lokalne demokracije, PRONI-ja, Adele, koja vodi sigurnu kuću za zlostavljane žene i Sisačke šarene inkluzije. Osim konkretne financijske pomoći nedavno sam kupila derutnu zgradu od Hrvatskih šuma i uredila ju u Kuću udruga, koja je na raspolaganju svima s konkretnim i kvalitetnim programima i voljom da ih se ostvari. Smatram da nema opipljivije pomoći za ostvarivanje rodne ravnopravnosti od osiguranja potrebnih kapaciteta u subvencioniranim vrtićima pod upravom Grada. I ove godine ćemo uspjeti osigurati da niti jedno dijete ne ostane neupisano, no to ne znači da sam zadovoljna. Dižem razinu usluge pa ćemo u 2017. izgraditi novi vrtić na Brzaju zahvaljujući donaciji Vojske SAD-a, a u narednoj zatvaramo investiciju sa novim vrtićem u posljednjoj gradskoj četvrti koja ga još nema, u Galdovu.

U vašem govoru u Brezovici s posebnom ste pažnjom govorili o heroini Nadi Dimić, borkinji Prvog sisačkog partizanskog odreda. Tko su današnje žene čijoj se hrabrosti i beskompromisnosti divite?

Uz Nadu Dimić u našoj historiografiji zaboravljena je ostala još jedna heroina Drugog svjetskog rata, Diana Budisavljević, koja je spasila tisuće djece žrtava ustaškog terora u Sisku. Ne bi je se možda niti sjetila da mi pitanje niste postavili u kontekstu Nade Dimić. Obje nemaju niti ulicu u Sisku i moramo tu nepravdu ispraviti. Ako pak izdvajam žene kojima se divim danas mogu izdvojiti žene koje stoje iza projekta Sobe čuda u Sisku. Teško je ljudima koji misle da imaju problem u životu jer su se posvađali sa supružnikom ili šefom na poslu objasniti kakvu su nezamislivo vrijedan poduhvat napravili ljudi koji su uz pomoć Grada osigurali terapiju senzorne integracije za djecu s teškoćama u razvoju. Ti ljudi zaslužuju naše divljenje i zahvalnost jer se svakodnevno suočavaju s problemima koji su većini ljudi nezamislivi. 

 

Tekst je objavljen je u sklopu temata 'Rodna prizma za ravnopravnije društvo' koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Zadnja izmjena: 02-11-2017 @ 14:04